Datum održavanja: 05.06.2018. – 01.07.2018.
Multimedijalna umjetnica Ksenija Turčić (1963.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1987. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. U Comu (Italija) je 1995. godine završila Corso Superiore di Arte Visiva u organizaciji Fondazione Antonio Ratti, pod vodstvom Josepha Kosutha. Već po završetku Akademije, isprva istražujući energetska svojstva slikanog polja, postupno napušta dvodimenzionalnu datost slike i s izložbenih zidova izmiješta je u prostor. Prvi ambijenti strukturirani su minimalističkim, geometrijski oslikanim platnima, potom monokromima, a kasnije, napuštajući sliku kao gradbeni element prostora, i drugim materijalima – poput stakla, prozirnih folija i zrcala – nastojeći minimumom korištenih sredstava postići maksimum energetskog naboja koji će prazninu izložbenih prostora transponirati u prostore meditativnih, gotovo sakralnih atmosfera (Fin de siècle, 1990.; Lectisternium, 1992.; Expiatio, 1993.; Do ut des, 1995.; Statum materiae, 1996.; Feng shui, 1996.; Vrt, 1997.; Ovum, 1997.).
Krajem devedesetih godina Ksenija Turčić u vizualni jezik uvodi elektronsku sliku, pomičući reprezentaciju s minimalistički racionalizirane objektne razine u nova istraživanja nevidljivih, psiholoških prostora (Sunt lacrimae rerum?, 1999.; Slow motion, 2000.; True Stories, 2000.; Faza, 2001.; Ljubavnica, 2002.; Pušenje, 2004.; Svjedok, 2011., Kuća, 2014.).
U site specific ambijentu Kaleidoskop Ksenija Turčić ponovno se vraća ishodišnom zanimanju za fenomenologiju prostora, koji je sada medij ali i sam sadržaj umjetničkog djela: “Umjetnički paviljon, dojmljivog, izduženog a križnog oblika sa staklenom kupolom, inspirirao me na razmišljanje o tome da ne bude tretiran samo kao posuda koju punimo svojim radovima već unutrašnji oblik koji se iluzijom otvara prema izvanjskom okruženju nekog svijeta kojeg obično otkrivamo i doživljavamo u vlastitoj tišini.” Petnaest prizora snimano je u različitim dobima dana, od svitanja do mraka, u vremenskim razmacima unutar jedne kalendarske godine. Prizori se nastavljaju jedan na drugi u odnosu na stvarnu dispoziciju mjesta na kojima se nalaze iza zidova Paviljona. Krećući se po prostoru, posjetitelj je okružen fragmentima zbilje na koju obično ne obraća pozornost, rijetko podižući pogled u svojim dnevnim rutama. Iako je riječ o doslovnom prenošenju postojeće, neposredne stvarnosti mjesta, njegovo izdvajanje i premještanje stvara sugestiju prisutnosti nekog drugačijeg, izvanvremenskog reda. Fragmentirani prizori zbilje, više ili manje manipulirani postprodukcijskim procesima – ubrzavanjem vremena, preklapanjima i stapanjima oblika – kolažirani u kaleidoskopsku igru unutar ali i izvan svojih okvira, ne predstavljaju više stvarnost, nego je iznova interpretiraju kako bi pokrenuli mentalne procese, refleksije o individualnom bivanju na sjecištima vremena i prostora u kojega su upisani tragovi povijesnih mijena.
Radmila Iva Janković
