Karl Ove Knausgaard danas je jedan od najvažnijih pisaca na svijetu. Njegovi romani-autobiografije svrstavaju ga u sâm vrh svjetske književnosti. Romaneskno izlagati svoj život… uh, pa za to stvarno treba imati hrabrosti! Piscu kojemu sve propadne, koji iznevjeri sebe u poslu pisanja, ili ga njegovo doba ne prepozna kao ‘svog’ pisca, svejedno, barem na kraju preostane to – “Knausgaardovo rješenje”. Sâm prizvuk njegova prezimena, gord i težak, kao da dodatno daje težinu čitavoj stvari. Na kraju, uvijek možete pokušati pisati kao Knausgaard – s dna svoje duše, “reći sve”, i opravdati sebe kao pisca – barem pred sobom. Ali naravno, takvo rješenje ne može proći bez posljedica. Svi ljudi kojih se dotakao u pisanju zasigurno su morali osjetiti nelagodu saznavši da su postali likovi njegovih romana, a pogotovo se to odnosi na njegova oca koji je u romanu dodatno “prokazan” kao glavni uzročnik neuroze mladog Karl Ovea.
Bekim Sejranović, bosanskohercegovačko-norveško-hrvatski pisac, napisao je prije par godina dopadljiv osvrt na ovo djelo, a o tom zastrašujućem aspektu romana autobiografije, u kontekstu odnosa glavnih protagonista Moje borbe – oca i sina – napisao je sljedeće:
Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci.
Međutim, i Sejranović priznaje da je ‘kao i velika većina norveških i inih čitatelja’ pročitao tek prvi tom Moje borbe, te drži da je samo rijetkima uspjelo pročitati svih tri tisuće stranica ovoga monumentalnog djela. Tako me je podsjetio i na moj pokušaj iščitavanja svima dobro poznate Proustove ‘pisanije’ – U potrazi za izgubljenim vremenom, u srednjim dvadesetim, koji je, ‘da se ne lažemo’, okončan sveopćim zamorom na petom tomu.
Međutim, u pogledu Knausgaarda osjećam drugačije. Iako sam u ovom trenutku, kao i Sejranović, pročitao tek prvi tom Moje borbe, nekako sam uvjeren da će mi poći za rukom iščitati svih šest, naravno, ako bude i izdašne upornosti hrvatskog izdavača da djelo u cijelosti prevede na naš jezik. Ako vam otkrijem da sam u neobičnu ushićenju, koje zaista nisam dugo doživio, prvih stotinjak stranica prvog toma Moje borbe pročitao dvaput, možda ćete mi više vjerovati na riječ…
Bekimu Sejranoviću zahvalan sam i za razjašnjenje fraze naziva prvog Knausgaardovog romana Ute av verden za koji on kaže da se prevodi kao ‘Izvan svijeta’; s jedne strane, to može značiti da je nekakav problem riješen, a s druge, da je ono što je u knjizi opisano danas isparilo. Naravno da i u tom romanu Knausgaard bolno iskreno – i neugodno po druge – izlaže svoj život u tančine.
Pored svega toga, Knausgaard je napisao roman koji sam i sâm pritajeno oduvijek želio napisati. Iako se radi o romanu o njegovu životu, lako mi je zamisliti kako bi on izgledao da se radi o mojemu životu. Na neki način, kao da je postulirao metodu kojom bi se svatko mogao poslužiti ako bi odlučio napisati roman o svom životu. Kao da je riječ o znanosti a ne književnosti, svatko bi njegovom “književnom metodom” mogao vlastitom životu udahnuo romanesknu narav.
Sad se postavlja pitanje – a o čemu pisati? Što može biti tako zanimljivo u jednom jadnom životu? Bit je u tome što Knausgaardova “metoda pisanja” naprosto svaki život čini dostatno zanimljivim. Za početak, dovoljno je na papir stavljati samo nešto ‘svoje’ i kasnije će se klupko “autentičnih misli” samo od sebe odmotati… Na koji način? Karl Ove savjetuje: na što običniji; na primjer:
Nekoliko je minuta iza osam ujutro. Četvrti je ožujka 2008. Sjedim u radnoj sobi, okružen knjigama od poda do stropa, i slušam švedski bend Dungen dok razmišljam o ovome što sam napisao i o tome kamo to vodi. Linda i John spavaju u susjednoj sobi, Vanja i Heidi su u vrtiću, gdje sam ih ostavio prije pola sata…
I Linda i ja živimo na rubu kaosa, ili osjećaja kaosa, sve se može u bilo kojem trenutku raspasti, a sve što život s malom djecom zahtijeva, nešto je s čime se moramo pomiriti…
Sva su djeca puna života i prirodno streme sreći, pa vam to daje dodatnu energiju i dobri ste prema njima, a ona u tren oka zaborave svoj prkos i bijes. Ubija me, naravno, što mi spoznaja da samo treba biti dobar prema njima ni najmanje ne pomaže kad se nađem usred toga (dječjeg bijesa), nekako uvučen u močvaru suza i frustracije. A jednom kad sam u močvari, svaki me novi događaj povlači sve dublje. I barem jednako ubojita jest svijest da je o djeci riječ. Da me to djeca vuku dolje. Nešto je u tome silno sramotno. U takvim sam situacijama od osobe koja želim biti toliko daleko da dalje ne mogu biti. Ništa od toga nisam znao prije nego što sam dobio djecu. Tada sam mislio da će sve biti u redu ako samo budem dobar prema njima.
Pisanje je još jedino što ga zanima. Sve ostalo postalo mu je dužnost. Sve što čini u vlastitoj svakodnevici, sve je to samo dužnost, i malo je tu neke stvarne životne sreće.
Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće?
Uvijek sam imao veliku potrebu biti sam, trebaju mi velika prostranstva samoće, a kad to ne dobijem, kao što je slučaj u zadnjih pet godina, frustracija zna prijeći u paniku ili agresivnost. Pa kad je tako ono što me pokretalo cijelog mog odraslog života, ambicija da napišem nešto izuzetno, ugroženo, moja jedina pomisao, koja me glođe iznutra poput štakora, jest da se moram maknuti. Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja… radim, što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare. Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila…
U nedavnom intervjuu za Paris Review Knausgaard je nekoliko puta ponovio da će ga uvijek zanimati taj primarni raskorak u čovjeku odnosno njemu samome između onoga što bi trebao misliti i onoga što stvarno misli, onoga što bi trebao osjećati i što stvarno osjeća, naposljetku, i između onoga kako nam svijet izgleda i kakav on jest u stvarnosti. Za njega, to je razlika između ideologije i stvarnosti, politike i književnosti.
Netko bi kazao da je Knausgaard spisatelj tzv. ‘stvarnosne proze’, one iste ‘stvarnosne proze’ koja poput stigme prati noviju hrvatsku književnost. No, ne bih se složio. U pisanju romana-autobiografije naglasak je na perspektivi, ona zahtjeva iznošenje vlastitih stavova, onoga što se doista osjeća, i onoga što se doista misli, a u slučajevima stvarno dobrih pisaca, čak i onoga što se drugima i sebi prešućuje. A dom takvog pisanja nije stvarnost nego čovjek.
Na kraju, možemo postaviti pitanje je li Karl Ove Knausgaard svojom književnošću, općenito, kompletnu književnost priveo svojoj krajnjoj mogućnosti? Moram priznati da mi se nekako započela sviđati pomisao da je upravo to učinio. Pokazao je način kako pisati o svom životu, a to mi se sada počelo činiti kao krajnja vrijednost svake književnosti u nekom post- dobu. U post- dobu, poput našega, književnost može biti još samo takva – intimna, okrenuta pojedincu, dostupna svima, ali na nekoj globalnoj razini – gotovo zanemariva. Teško da se možemo poistovjetiti baš sa svakom književnošću-autobiografijom! “Bez književnih zvijezda dalje, barem ne u ovom području!”, kao da nam ovo doba daje svoju uputu. Možemo imati književne zvijezde u žanrovima ljubića i krimića, ali ne i u ovoj vrsti književnosti.
Na neki način, književnost nam mora postati ‘duhovna svakodnevica’, naša ‘blogerska prćija’, nešto poput one ‘zmije svakodnevice’ naših bolnih rutina – s kojom će se odsad boriti za ‘mjesto pod suncem’. I stoga, nikada ne smetnimo s uma da se ta ‘zmija svakodnevice’ naših bolnih rutina, u našem slučaju, može jedino izdržati ako je naša vlastita sposobnost da se izrazimo uspije poraziti.
