James Joyce: Uliks

Boris Bosančić

Posljednji roman moderne književnosti

JAMES JOYCE: Uliks

S vremena na vrijeme, pomislim kako je napokon došlo vrijeme da Uliks pročitam od početka do kraja. Dosada mi je uspijevalo čitati ga sporadično: nekoliko poglavlja na početku, nekoliko u sredini i obavezno – ono posljednje. U svojoj nemoći da ga pročitam u cijelosti, Uliks sam proglasio, u određenom smislu, posljednjim romanom moderne književnosti, ili barem književnosti Zapadnog kruga. Ni sad mi nije trebalo dugo, pa da mi se debela knjižurina žućkasto plavih korica ponovno nađe u rukama. Ali moje nevolje s Uliksom ni danas se nisu razriješile. Čitanje se neshvatljivo zaustavljalo negdje oko šestog poglavlja koje je započinjalo sljedećim odlomkom:

Martin Cunningham je, prvi, uvukao svoju cilindrom prekrivenu glavu u škripavu kočiju i, spretno ušavši, sjeo. Gospodin Power je ušao za njim pažljivo sagnuvši svoju visinu.
– Uđi Simone.

– Ja ću poslije vas – rekao je gospodin Bloom.

– Gospodin Dedalus je brzo ustaknuo šešir na glavu i ušao, govoreći:

–  Da, da.

–  Jesmo li sada svi tu? – upitao je Martin Cunningham. – Dođite Bloome.

U pogledu Uliksa ne možete samo reći da ste ga pročitali. Morate tomu nešto pridodati. Većini ljudi on zato mora biti nerazumljiv a odatle i dosadan. Ali onoj manjini, koja se uvijek nekako skupi u nekom narodu, mora biti jasno zašto je Uliks možebitno najveći roman književnosti Zapadnog kruga.

Što je u meni ostalo nakon pročitanih tristotinjak stranica romana? Osjećaj bezvremenosti i bezgraničnog strahopoštovanja spram tog djela (iako potonje, vjerojatno, nije dobro). Bezvremenost kojom odiše tekst, na svakoj stranici, u svakom redu, riječi i slovu, čini se da je tekstu romana, između ostalih stvari, osiguralo i tu izvanrednu moć u opisivanju ljudske prirode, od glave do pete. Pokušajmo to provjeriti; upoznajmo se s gospodinom Bloomom, jednim od glavnih likova romana:

Mr. Leopold Bloom s užitkom je jeo iznutrice životinja i peradi. Volio je gustu juhu od guščije ponutrice, pikantne želuce, punjeno prženo srce, pohanu jetricu s mrvicama, pečenu bakalarevu ikru. Najviše od svega volio je na žaru pečene ovčje bubrege koji su mu na nepcu ostavljali blag okus s jedva primjetnim mirisom urina.

Jasno je da se ljudska priroda neće izmijeniti. Gospodin Bloom ju utjelovljuje. Možemo činit što god hoćemo, ovčje bubrege uvijek ćemo htjeti konzumirati. Čitav odlomak koji opisuje najskrivenije kulinarske sklonosti glavnog lika izgleda mi poput skrivenih scena iza kulisa nekog romana. Što god da bilo u prednjem planu, politička zavjera ili ljubavna tragedija, u pozadini se vidi čovjek koji u tom trenutku razmišlja o pohanim jetricama s mrvicama. Takav je život. Nekad mi se učini da je razlog zašto dosada nisam pročitao Uliks i taj što nikada nisam bio spreman suočiti sa životom kakav jest.

Carl Gustav Jung predložio je da se Uliks čita odostrag; to je bio jedini način na koji ga je on uspio pročitati; nisam siguran.

Usput, nije zgorega napomenuti da sam vrlo dobro upoznat sa slavnom analogijom kojom su kritičari opjevali djelo Jamesa Joyca, onu s Odisejevim putešestvijima, prema kojoj se u romanu opisuje jedan jedini dan u Dublinu 1904. i život gospodina Blooma u njegovoj bolnoj svakodnevici, s kojim se mogu povući paralele sa životom slavnog mitološkog junaka. Usput, spominju se i avanture glavnog lika njegova romana Portret umjetnika u mladosti (koja je neka vrst Joyceova alter-ega) Stephena Dedalusa. Ali svejedno, ni to mi nije pomoglo da roman pročitam u cijelosti…

Ipak, ni danas ne mogu ostati ravnodušan i ne reagirati u trenutku kad se u razgovor o književnosti ubaci i ovo znamenito, zahtjevno djelo.

– Ah, Ulix, da, da, pročitao sam ga u srednjoj… Doista, vrlo zanimljivo štivo… Što? Nisi pročitao Uliks?

Takve bih odmah zatvorio u ‘čitalačke kule’, s po jednim primjerkom knjige i ugrađenim fotoosjetljivim senzorima za registriranje pokreta oka na svakoj stranici, u svakom redu, i nakon svakog slova knjige, pa da vidimo koliko bi ih stvarno pročitalo ovaj roman! Postoji i ona vrsta čitanja kada se samo leti preko teksta pa se ležerno objavi da se knjiga pročitala, a u čovjeku od knjige ne preostane ništa. S većinom krimića, to je upravo slučaj. Ali, po meni, nekako mora postojati ono nešto ‘dublje’ što ostaje u vama kad pročitate neki roman; neka rečenica ili čitav odlomak, njegova atmosfera ili barem osjećaj. Recimo, Kafkin Dvorac je roman atmosfere, dok Majstora i Margaritu pamtimo po onoj savršenoj rečenici koji počinje riječima: ” U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana...”

A možemo li Uliks zapamtiti po gore spomenutom odlomku, na kojemu bi se čitatelj poput mene slomio, i ne bi mogao krenuti dalje? Ni to nisam siguran, iako sam ga zapamtio! J

Ulysses je sveobuhvatan. Na neki način, osjećam kao da u sebi, u nekom obliku, sadrži sve romane koju su objavljeni prije njega. Ulysses je granica iza koje počinje neki novi svijet ili ne dolazi ništa.

Ako mi nikada ne pođe za rukom pročitati roman u cijelosti, Uliks ću uvijek pamtiti po savršenom prvom poglavlju koje započinje u Martello kuli u predgrađu Dublina a koju sam imao prilike samo pogledom okrznuti iz daljine kad sam jednom prilikom pohodio Irsku. Možda mi se jednoga dana barem ostvari ta želja: da posjetim Martello kulu, koja danas nosi naziv po James Joyceu (James Joyce Tower), i bacim oko na to ‘slinavozeleno more’ s ‘okruglog topovskog postolja’!

Za kraj, jedna digresija.

Zasigurno vam je poznato, barem onima koji prate književnost po internetskim portalima, da je svojedobno Paolo Coelho (a zna se tko je Paolo Coelho) svojom, rekli bi, nepromišljenom izjavom o romanu Uliks itekako uzburkao duhove u virtualnom javnom prostoru u kojemu se, eto, još uvijek stigne razviti kakva takva rasprava o književnosti. Ukratko, kazao je da je Uliks, zapravo, djelo namijenjeno drugim piscima i ne samo to, da je to djelo koje je željelo ‘impresionirati druge pisce’, jer da je roman ‘čisti stil’ a da unutar njega nema ničega u sadržajnom smislu. Zašto? Pisci, reći će Coelho, često naglašavaju formu naspram sadržaja što je potpuno pogrešno, i tako dalje, i tu ćemo stati; kad bi nastavili, već bi morali početi navoditi uvrede literarnog napadača.

Istina je gorka, za istinske umjetnike riječi, i pregorka. Paolo Coelho nije to izjavio iznebuha, nepromišljeno; ne. On je tu izjavu sročio vjerojatno nakon sati i sati razgovora s mnogim književnim kritičarima kojima, kao i njemu, nisu i nikada neće biti jasne te visine i dubine Joyceva štiva. Nisam dalje istraživao, ali pretpostavljam da se u mnogim zemljama, u mnogim književnim krugovima ili onome što je od njih preostalo, danas raspravlja o tome. Postoje oni koji daju za pravo „ocu Alkemičara“, postoje oni koji se njegovoj izjavi protive. Rasprava može potrajati unedogled.

Ali pitanje koje bih ja postavio Paolo Coelhu u nekom televizijskom showu na tu temu, kad bih dobio priliku, glasilo bi: da li vi, gospodine Coelho, pište za sebe ili svoju publiku?

Odgovor vjerojatno naslućujete. Paolo Coelho bi bez dlake na jeziku odgovorio, u duhu svoje izjave, da on to čini za svoje čitatelje, a nikako za sebe i ne bi li ga upravo ovaj kvazialtruistički odgovor odao? Alkemičar i nije ništa drugo doli ‘masno’, ‘slaninasto štivo’ koje čitatelj proguta u hipu, jer je i napisano da ga ushiti, ponese; Alkemičar nije autentično iskustvo pisca koje je imalo potrebu izići van. U startu namijenjeno i prilagođeno većini, to štivo čitatelja zadržava u kreču i mulju istog, predvidivog, otprije poznatog, i ne dopušta mu razviti ‘osjećaj za novo’ koji je jedini obnavljač života.

Teško mi je u par riječi objasniti zašto pisac prvenstveno piše zbog sebe, i na koji to način, onda, posredno, njegova riječ dolazi i do drugih. Svakom piscu po pozivu to bi trebalo barem intuitivno biti jasno. Vi ste svjedoci vremena. Pozvani ste da ga izložite kakvo god da bilo, po vama, na čitljiv ili nečitljiv način. Ako ostanete neprimijećeni, nikom pa ništa, možda ste i bili samo pisac za sebe, a možda će vas neko drugo doba iskopati iz literarnog mulja i izvući van u čitanke, što god, ali to vas se ne treba ticati. Kad svoj posao obavite radite nešto drugo, ako osjećate da trebate nastaviti – nastavite, pišite ako treba i cijeli život, ali nikad, baš nikad nemojte pisati isključivo za čitatelje.

James Joyce to sigurno nije činio.

prerađeno sa bloga ljetnikovac.wordpress.com