Kao Amerika

Slaven Kopanja

Kao Amerika

Amerika dvije hiljade i pete
Zemlja bez ijednog oblaka na horizontu
Perfektno nebo iznad kolone automobila

Svi negdje žure u Americi
Osim mene
Oni imaju pare
Ali ja čvrsto držim vrijeme u svojim rukama

Amerika dvije hiljade i pete
Jedan kišni dan ispred 99 cent store-a
Pun parking i prazni auti
Neboderi iz kojih ne dolaze mirisi večera u nastanku

Amerika u raznim jesenjim bojama
Amerika prepuna uređenih parkova
Impresivna stvar
Koliko baštovana moze uposliti jedna država?

Slučajni prolaznik kao i mnogi prije
Ja sam krhka grančica
Koja svakog trena moze pući
Amerika
Niko tako dobro ne poznaje zakon jačega


Najpametniji čovjek

Najpametniji čovjek živi na Ugljanu
Ja sam ga vidio samo jednom
Bio je samo sjena u mraku

Sjena u mraku?
Možda je ipak bio sjena na svjetlu
Davno je to bilo

Najpametniji čovjek ne živi u Kini ili Americi
On živi u nekoj zemlji na brdovitom Balkanu

Najpametniji čovjek živi u Psihijatrijskoj Bolnici Ugljan
Rodom je negdje iz Srbije ali ga nisu imali kome vratiti
Zato što razmjena pacijenata nikada nije obavljena


Ko sam ja ovaj put?

Ko sam ja ovaj put?
Dok sjedim u mraku sobe
I slušam Azru na nekom do zla boga
Istrošenom i zabranjenom kanalu

Ko sam ja ovaj put?
Dok čekam odjavnu špicu
Za ideale ginem uvijek istim žarom
Na mom gramofonu sve je po starom

Ko sam ja ovaj put
Ima li neko ko to zna?
Da mi pokaže put
I otrgne me od sna

Ko sam ja ovaj put?
Dok ti laskam i pričam priče
Eh da si me samo poznavala juče
Noć je mlada, jesi za još jedno piće?

Ko sam ja ovaj put?
Sreća je negdje iza onih obronaka
Prazne čase su ostale na stolu
A ja nisam ni primjetio da je noć odmakla

Ko sam ja ovaj put
Ima li neko ko to zna?
Da mi pokaže put
I otrgne me od sna


Toliko je to davno bilo

Toliko je to davno bilo
Da se više niko i ne sjeća
Samo nekoliko ljudi
Ali bili su živi tog proljeća

Davno je to bilo kažu
I sada ljudi koji ih znaju
Pomisle kako su oni
Neznanci u svom kraju

Toliko je to davno bilo
Da se više niko i ne sjeća
A za tih nekoliko ljudi
Kažu da su na granici razuma

Koliki je to apsurd da samo za njih
Samo sjećanja nisu ostala
Na tom otoku bez nade
Srušenom od uspomena

Toliko je to davno bilo
Da se niko više i ne sjeća
Tog dana predveče
Dosla je nesreća


Ramonsi

Paloma maramice vire iz lijevog džepa košulje
Gnjev devedesetih ispod tog džepa više ne stanuje

A Ramonsi sviraju još samo na majicama sredovječnih tipova

Ovih dana jedino tv gori kao naše uspomene
Ovaj grad je nekada bio mlad a sada na mojim rukama umire

Ramonsi sviraju još samo na majicama nekih ocvalih tipova
Kao što smo ti i ja

A ti mi objašnjavaš nešto 
Što ja već sto godina znam


Moj slučaj

Nije stvar u tome što je bilo super
Nego što više nikad neće biti tako

Sad znamo da je sve to bila prazna priča
Prijateljstvo do groba, glupost bez pokrića
Niko više nije ostao u kafani
A ko će platiti ta silna pića?

Kuća je ostala izvan dometa
Sakrivena plaštom nekog drugog vremena
A tamo gdje postoje jasna sjećanja
Stanuje moj slučaj nemogućeg povratka


Prema moru

Prema moru pa onda dalje, jednog vedrog dana
Pod nemilosrdnim suncem od kojeg drugi umiru
A ono samo grije kao u neka ljeta davna
Kad bili smo vojnici još samo na papiru

Ali mi moramo ići dalje i ne smijemo stati
Put ispred nas je dug a ta obala neće čekati
Sve te kamene hridi ne treba da nas plaše
Jer naš jedini strah je da možda neće biti naše

Prema moru, jer sve drugo ne vrijedi više
Iza nas su ostala samo prazna obećanja 
Izrečena u žurbi, par sekundi prije kiše
U nekoliko pogrešnih riječi nakon buđenja

A te kamene hridi nikad ne treba da nas plaše
Jer naš najveći strah je da možda neće biti naše


Bez povratka

Svi tragovi tvoje prošlosti
Su ostali na licu starog vojnika
Duboki osjećaj nepravde
I bezbroj propuštenih prilika

Igrao si samo prvo poluvrijeme
I mislio da će ipak doći spas
U čekanju prošlo ti je vrijeme
Daleko su sada Rijeka, Pariz, Teksas

Srce je ostalo negdje drugdje
Počesto misliš na neki drugi grad
Na neku lijenu raspamećenu obalu
Gdje jednom davno bio si mlad

A povratka neće biti
To znamo i ja i ti
Ostaje samo pitanje
Na koju stranu krenuti


Ideali

Ideali su popucali
Kao kockice leda u čaši
Trideset godina čuvanog viskija
Skršenog u jednoj slavljeničkoj noći


Brazil

Mnogi bi htjeli biti Nijemci
U fudbalu i u životu
A nekad je Brazil bio na snazi
Dok smo k’o klinci ganjali loptu

Zico, Eder, Socrates i Falcao
Bilo je nečeg u tom, al’ ko bi to sad znao


Lektira

Mrtve pjesnike niko ne pita žele li u lektiru
Čak ni u smrti nisu slobodni
Da razmisle o svemu i odluče u miru


Šemara

Da li je Doris Dragović ili Zorica Kondža?
Nemam pojma!
Kao što to ni Šemara nije znao onog dana
Jer nije imao dojma

Ili je možda bio previše pijan
Ili ga jednostavno nije zanimalo
Pa kad je za Glas trebao napisati članak
Mene, klinca je pitao

Rekao sam da ne znam
Jer ni ja u tim godinama
Nisam pratio Splitski Festival
Ali da ću pitati mamu
Ona to sigurno zna

Ispalo je da je pobjedila Zorica Kondža
I tako je prvi banjalučki roker obavio zadatak
Ovjenčao je njenu pobjedu slavom
Iako nije bio prisutan 
Ni tijelom ni glavom


Beznađe nedeljnog ručka

Beznađe svečanog nedeljnog ručka se nadvilo nada mnom
Prepuna trpeza, praznina u duši, k’o riba sa stola na suvom
Prijatelji su na tankom ledu, mori ih nezaslužena sudbina
Istina nikog ne zanima jer i laž dovoljno dobro ubija

Ne želim da znam gdje je i kako izgleda Zana Nimani sada
I previše riječi smo potrošili, a sve uzaludno, izgleda
U meni duhovi svih turista što su prošli kroz hotel Belvedere
I četiri jahača apokalipse kojim niko ne smije da sere

U godinama devedeset druga, treća i četvrta
Po Edgware road-u me prate njihove sjene


Ako se ikada vratim

Ako se ikada vratim u svoj grad
Ja ću izlaziti samo u gluho doba noći
Dok svi spavaju i ulice su prazne
Da budem sam sa svojim uspomenama

Ako se ikada vratim u svoj grad
To će biti u Decembru
Kad čisti bijeli snijeg prekrije ulice
Baš kao onaj iz Vladine i Arsenove pjesme

Ako se ikada vratim u svoj grad
Bojim se da neću zateći nikoga
Ili će tu možda biti nekoliko jedva prepoznatljivih lica
Nimalo nalik onima koje pamtim

Ako se ikada vratim kući
Ja ću biti sam na svijetu u tom gradu
Niko me neće znati
Niko usput pozdravljati
A to mi, vjeruj, neće biti žao
Jer sve što sam tu imao
Ja sam već odavno dao


Presedan

Pažljivo smo izbrojali krvna zrnca
Nismo napravili presedan
Njega je ipak bilo više
A nas je samo jedan


Ginemo

Ginemo! Svako na svom frontu
A oni što pojma nemaju kažu
Da se gine samo jednom u životu


Tuga

Koliko tuge u tim očima
Toliko snage koja nikom ne treba
Sa jednim potezom olovke
Sve počinje i završava


Al’ je lep ovaj svet

Al’ je lep ovaj svet
Ovde potok onde cvet
Gore rupa u ozonu
U nuklearnom smo fazonu

Oranice pune mina
U vazduhu smrad benzina
Što bi ljeto sad je zima
U Londonu tropska klima

Morem što je bilo plavo
Defilira crni đavo
Ribice sad jedu smeće
Iz deponije najveće

Al’ je lep ovaj svet
Nikad krenut upamet
Gradi se još jedan zid
Isparava ugljen-dioksid


Samo mladost

Samo mladost su ti uzeli
Nije to ništa strašno
I gore stvari se dogode
To stvarno nije više važno

Kao da si išao na more
Ili tako neki službeni put
Pa si ostao neplanirano duže
I na povratku zalutao usput

Nema tu ničeg čudnog
Uvijek si htio vidjeti svijet
Sad o čijem trošku nije bitno
I da li si bio spreman za taj let

Sad se bar ne moraš bojati
Neonska svjetla iznad stadiona
Nisu ona svjetla koja sanjaš
Posljednjih dvadeset godina

Samo mladost su ti ukrali
Tamo neki polusvijet
Za jednu manje nikom ništa
Ali ti ih nisi imao deset


Dječje uspomene

U hotelu Adriatic
Na obalama Opatije
Pjevala je Inga Romac
Karma Chameleon i svoje pjesme

Neka davna inspiracija
Na pozornici bez ikoga ravna
Inga Romac i njen bend
Osvojili su moj svijet

Pa sam ja onako mlad i golobrad
Izjavio ljubav na papiru 
I to poslao po hotelskom kuriru
Direktno do sobe 105

Da li Inga jos čuva dječje uspomene?


Još jedna cuga

Još jedna cuga pa onda zbogom
Za dobar put i mirno more
Još jedna cuga prije fajronta
Još jedna cuga prije rata

Još jedna cuga za moju dušu
Za sve što je bilo i više neće
Za prijatelje i ljubavi davne
Još jedna cuga za dane slavne

Još jedna cuga za tebe i mene
U nekom mirnom miholjskom ljetu
Koje nekako usput osta bez plama
Stoga još jedna za ono pred nama

Još jedna cuga i vidimo se u osam
Znajući da se više nećemo sresti
A tako valjda mora biti u životu
Još jednu naspi jer smo u cajtnotu


Pjesme

Kad se otkriju i pronađu moje pjesme
Na tavanu od slame jednog ljetnog dana
Nekim boljim ljudima iz budućnosti
Ostaće da operu gorčinu iz tih pjesama

Kad se otkrije i pronađe pjesma o tebi
Nikad objavljena i nikom izrecitovana
Riječi koje sam sakrivao od sebe
Kao prokletstvo nekih davnih dana

Nikoga neće biti da posvjedoči o ranama
Nikoga da prozbori o tim pustim danima
Samo mrtvo slovo na papiru će ostati
Kao odavno napušteni spomenik


Na liniji razgraničenja

Na liniji razgraničenja

Između slobode i smrti

Dani prolaze sporo

I život se ukrug vrti

Tamo gdje vjetar miriše na more

A more je daleko hiljadama milja

Iznemogli starac sa sudbinom se bori

Tako blizu kraju a tako daleko od cilja

Sad svako veče ista muzika svira

A gdje sve nije lutao i šta sve nije snio

Težak je život vječnih pionira

Kad jednom odeš k’o da nikad nisi bio

Putevi davno prođeni

Svi mostovi su srušeni

A moglo se više i moglo se bolje         

Ali danas tako stvari stoje

Komad stare slave u sobi

I telefon kojeg više niko ne zove


O autoru

Slaven Kopanja rođen je 1970. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij sociologije i magisterij ljudskih prava i socijalne pravde u Londonu, u koji je došao 1992. godine. Pisanjem se počeo baviti vrlo rano, iz potrebe da svoje misli i osjećaje zabilježi i tako ostavi jedan trajan trag, prvenstveno zbog samoga sebe, ali i svojih prijatelja s kojima je dijelio najbolje, najteže i najinteresantnije godine života u Banja Luci, Podgorici, Gracu, Londonu i Puli.

Velika većina Slavenovih pjesama je nastala u pokretu: u autobusu, podzemnoj željeznici, avionu, na biciklu ili lutajući ulicama Londona, Pule ili nekog drugog grada. U pjesmama se provlače teme kao što su sjeta, privrženost idealima, prijateljstvo, ljubav i društvena kritika.

Osim pisanja Slaven se bavi i glazbom, svira gitaru i piše tekstove i glazbu za svoje pjesme, kako na maternjem tako i na engleskom jeziku. S rock bendom “The Tremens” iz Londona je objavio album “20 years of hurt” na engleskom jeziku 2018. godine, a s bendom “TDK Torpedo” iz Pule je objavio EP pod nazivom “U zadnjem kupeu Olimpik Ekspresa” 2020 godine.

Radi u organizaciji za zaštitu ljudskih prava u Londonu. S Pulom ima posebnu vezu i često provodi vrijeme tamo.

Pripremio je prvu zbirku pjesama.