Na javnim mjestima s gitarom

Ivan Cingel

Prvo sam tako nekog običnog dana, a bio je 21. u mjesecu, ovog mjeseca, zapazio da je rođendan Leonardu Cohenu. Nisam mogao ne zapaziti jer je fejsbuk bio preplavljen Cohenovim videima. I sam sam dao svoj obol – što ću, na malo koga sam slab kao na Cohena. Onda je svanulo jutro sljedećeg dana, bio je 22. u mjesecu, a fejs je bio prevlavljen sad već videima Nicka Cavea. Znači, i njemu rođendan – dan za danom im je! S obzirom na to da sam na Cavea slab praktički koliko i na Cohena, a govorimo o redu veličina na prste jedne ruke onih na koje sam u muzici slab, fascinirala me ta činjenica. Zapitao sam se kako je moguće da nisam istu stvar opazio već i ranijih godina – jer i tada sam bio na fejsu. Misterij; valjda nisam tih dana bio prisutan ili nisam obraćao pažnju. Ali nisam dalje razbijao glavu, samo sam mislio o kako se nevjerojatnoj koincidenciji i rječitom nizu radi. Ako je kome – sine mi tada – rođendan idućega dana, taj bi trebao razmisliti o karijeri kantautora, a naglas sam to mislio, i još sam dodao da bih kupio na gluho album koji napravi. Kako sam se tek iznenadio kad sam odmah nastupnoga jutra – jer hoće to tako na fejsu – doznao kako se na Caveov 22.9. koji se nastavlja na Cohenov 21.9., nastavlja 23.9. ni manje ni više nego Brucea Springsteena!

Ono što sam u šali rekao, ispalo stvarnost ostvarenija nego bih se usudio i pomisliti.

A od svih sam najslabiji na Arsena. Znao sam o tome ponešto i žvrljnuti po bulevarskoj štampi, ali sada ću se fokusirati na obratan smjer: koga je volio on? Ne mislim na najbliže bližnje, nego – od kolega? Imao je recimo pjesmu Vraćam se Aznavouru, u kojoj se osim naslovnog autora spominju i Brel, Okudžava, Gino (Paoli), Endrigo – po strofa svakome: hommage kolegama-braći.

Pjesma s albuma Tihi obrt, iz 1993. (jasno je na koji se obrt misli). Ali još prije toga, 1989., objavio je album Kantautor, na kojem prepjevava i/li izvodi pjesme Cohena, Lennona, Okudžave, Brassensa, Brela, Aznavoura, Montanda, De Andréa, Endriga, Paolija, Tenca, Montena, Balaševića, Mlinareca, Hegedušića, Krkljuša, Diklića, Šifrera… A kruži i legenda o famoznoj cijeloj izgubljenoj ploči s prepjevima Cohenovih pjesama, trag o kojoj je ostao jedino u vidu izvedbe 4 od njih u davnoj TV emisiji. Konačno, iste godine kad i album Kantautor, izašao je Arsenu zajednički album sa Zoranom Predinom, koji sadrži pjesmu pod nazivom Kantautor, s presjekom nekih bitnih značajki obrta (npr.: ”ali ja sam za njih – vještac ili vrag”).

Što je sve to? Fascinacija tipom kantautora koji transcendira žanr, prostor i vrijeme. Prije Springsteena i Cavea bili su Cohen i Joni Mitchell i Donovan i Dylan – a točno isto onako kao što je fasciniran Arsen, fasciniran je i Cave eksplicitno Cohenom, Štulić Tomom Bebićem, Nick Drake Dylanom, Scott Walker Brelom, Chris Eckman pak onda i Brelom i Walkerom i pride Van Zandtom… Odnos učitelja i učenika za kojega ne zna.

Na svom prvom albumu, Dylan objavljuje tek jednu originalnu pjesmu, koju je sam napisao: Song to Woody. ”You could listen to his songs and actually learn how to live”, rekao je poslije o Guthrieu.

Ali slično kao i Arsen Aznavouru i ekipi, mladi Dylan odaje počast i drugima od Woodyjeve ekipe, redom od tipa od kojeg je učio:

”Here’s to Cisco and Sonny and Leadbelly too
And to all the good people that travelled with you
Here’s to the hearts and the hands of the men
That come with the dust and are gone with the wind”

Radi se o rezonanciji, prepoznavanju, braći po oružju: we few, we happy few, we band of brothers.

Otkud taj osjećaj identifikacije i – ajmo reći – procesa znanja koji daju sebi međusobno i onima koji ih vole slušati? To je kao da pitamo: što čini idealnog kantautora? Woody Guthrie bi bio prototip, ali umjesto samo kazuistike pokazivanja na nekoga, možda ne bi bilo zgorega i definirati. Četiri su arhetipska obilježja, još najbolje artikulirana kroz onaj specifičan rukavac u glazbenoj panorami sovjetske Rusije, tzv. ”bardi” ili, kako je to još službeno zvano: ”avtorskaya pesnya”.

Anglosaksonska riječ: ”singer-songwriters”. No, ona mi se manje sviđa. Jer pripada li u tip uopće svatko tko sam piše i pjeva svoje pjesme? Ponekad se pojam koristi i tako, no je li to dovoljna definicija? To nije malo, ali to nije sve. Ima ih mnogih koji sami pišu svoje pjesme, a da su one po svojim svojstvima ipak čisti pop eskapizam, industrija jeftine zabave, pjevaju da im prođe vrijeme.

1) Najobičnije primarno značenje pojma autorstva: sam piše svoje pjesme, ali na određen način: kao vlastiti glas pojedinca. Ne može osobnije. Za razliku od primjerice velikih zvučnika tipa Miše Kovača koji, međutim, ne govore o onome osobitom što se događa u srcu i glavi izdvojenog autora, nego pogađaju u dušu kolektivnu emociju; reklo bi se, na djelu je zborno pjevanje – i ima dublja istina u poznatoj fami o tome kako se Mišini koncerti svode na to da se popne na binu, digne ruke, nešto promrmlja, a zatim umjesto njega ”cijela dvorana pjeva kao jedan”. Ali to je istina izvrnuta naopačke: zapravo tu jedan pjeva kao dvorana. U bit autorske pjesme spada da se tek s njom stvarno događa da dvorana pjeva kao jedan.

2) Visoka razina elokvencije i refleksivnosti – to su pjesme naprosto pametne, pismene; pjevana literatura.

3) Ne moraju doduše biti na prvoloptaški način Angažirani, s velikim A, ali opusi kantautora su uvijek subverzivni i nešto iza čega autor stoji – ne možeš u takvoj roli deklamirati službene visoke vrijednosti u ponavljanju za svima. Bit će ti u prirodi biti ”vještac ili vrag”, s nečime nepripitomljenim u sebi, villonovska osobnost.

4) Minimalna glazbena pratnja, s gitarom oko vrata, tek akord il’ dva. Ali ova odrednica ne pogađa u centar – jer nije poanta u propisanom aranžmanu. Sviđa mi se misao iz jednog eseja David Knopflera, kojim pokušava definirati taj pojam. Osamdesetih i devedesetih dogodio se, kaže, procvat ”stadionskih rokera” koji pišu sami svoje pjesme – kao Tom Petty, Bruce Springsteen, Brian Adams, Chris Rea, Eric Clapton, U2 ili njegovi Dire Straitsi. ”Whilst these guys all carried considerable writing talent – no question about it – they also carried 100 trucks worth of equipment and for awhile there – it looked like the humble acoustic guitar was becoming as desirable as an old Ford Cortina.” Disco sintesajzeri i hip-hop semplovi nisu pomogli u spašavanju onoga esencijalnog: ”the simple craft of songwriting”. Heavy produkcija nije nikakvo zlo, ali nije ni ono bitno, nije kvintesencija. Svedenost aranžmana na akustičnu gitaru i glas nije neodvojivo svojstvo discipline (poznati Dylanov prelazak ’65 na uštekanost pokazao je bolje od ičega da nije u tome stvar), nego tek predstavlja kognitivnu metaforu postulata po kojem je the simple craft of songwriting ispred glazbene pirotehnike.

Ono legendarno ”na javnim mjestima s gitarom”: ništa nije shvatio o Štuliću tko ga nije u tom aspektu uhvatio. Kao kad u Kaporovoj Uni junakinja iz naslova pita svog profesora i ljubavnika, ali prvotno nekoga koga intervjuira, kako bi podnio gubitak slušatelja, da mu uskrate predavanja i sve to, pa joj tumači kako mu nije presudno govori li u amfiteatru, televiziji, novinama ili ono što ima za reći priča preko telefona, šapće kome na uho. ”Ja moram to nekome da ispričam! Ako me spreče na fakultetu, štampaću to u rubrici ‘čitaoci pišu’! Ako mi ni to ne dozvole, pokušaću da objavim knjigu o svom trošku; ne bude li knjiga, pričaću po kafanama, po trolejbusima, javljaću se za reč na predavanjima, kad neko kaže: ‘Ima li pitanja?’ Na kraju, sačekivaću ljude na ulici i zaustavljati ih da im kažem šta mislim. Ali kad jedanput zaćutim, biće gotovo sa mnom!” Tako i Štulić naglašava, u jednom intervjuu iz ’82: ”Ako ne postoji drugo rješenje svirat ću i u kino dvoranama. Nitko mene neće spriječiti. Ako treba, ljeti ću svirati na livadi.” Ključno svojstvo autorske pjesme je motiviranost na točno taj način, poput ruskih barda: na javnim mjestima s gitarom… ”Ja znam što hoću i ja ću to svoje i napraviti. Vjerujem u sebe i znam što radim. Ja ljudima dajem svoju dušu, svoje srce, svoj pogled na svijet. Dajem im ono što me boli ili im dajem ono što volim, kako god hoćeš.” Џoni k’o Џoni: ”Ne bavim se biznisom, ja radim to što imam u sebi i onda sam miran, gledam što ću dalje.”

U jednom kulturnom okviru il cantautore i chansonnier, u drugom bard, u Americi pak prije Dylana – koji je spojio sve folk i blues poslane linije – tip se razvio kroz songstere Seegera, Guthrieja, Muddyja, Cisca i druge, pa do villonovskih rodonačelnika kao Leadbelly, Blind Willie McTell, Blind Lemon Jefferson…

Može li biti čega više na mjestu od činjenice da je u stopu za Springsteenovim rođendanom uslijedio onaj pra-kantautora Blind Lemona?

 

Them few, them happy few, them band of brothers.