U prostoru splitske Galerije Manuš, smještene u Livanjskoj 6, u utorak 24. veljače 2026. u 19 sati otvara se samostalna izložba mlade umjetnice Paula Tončić pod nazivom Eyes without Face. Izložba ostaje otvorena do 3. travnja 2026., a može se razgledati od utorka do petka u terminu od 15 do 19 sati, kao i po dogovoru.
Naslov izložbe – Eyes without Face – priziva slojevitu igru prisutnosti i odsutnosti, pogleda i identiteta. Riječ je o sintagmi koja u sebi nosi napetost između vidljivog i skrivenog, između onoga što je izloženo oku promatrača i onoga što izmiče jasnoj definiciji. Upravo u tom prostoru napetosti Tončić razvija svoj vizualni jezik, fokusiran na fragmente lica, tijela i pogleda, istražujući granice osobnog i univerzalnog iskustva.
U središtu interesa autorice nalazi se pogled – kao sredstvo komunikacije, ali i kao mjesto ranjivosti. Oči, izdvojene iz cjelovitog portreta, postaju nositelji emocije, ali i svojevrsni autonomni entiteti. Lišene konteksta lica, one prestaju biti samo fizički detalj i prerastaju u simbol unutarnjeg svijeta, memorije i intime. Tončić pritom koristi suptilne prijelaze tonova i slojevite površine kako bi postigla dojam krhkosti, ali i tihe snage.
Tekst izložbe potpisuje Lea Vene, koja u svom osvrtu naglašava kako radovi Paule Tončić ne nude jednoznačne odgovore, već pozivaju na sporije, pažljivije gledanje. Umjetnica ne gradi narativ u klasičnom smislu, već otvara prostor za introspekciju – za suočavanje s vlastitim projekcijama, strahovima i čežnjama koje se reflektiraju u tuđem pogledu.
Galerija Manuš posljednjih godina profilirala se kao važna točka suvremene umjetničke scene u Splitu, s posebnim naglaskom na afirmaciju mlađih autora i autorica. Izložba Eyes without Face uklapa se u taj kontinuitet, ali istodobno donosi i osobit autorski rukopis koji balansira između figuracije i redukcije, između prepoznatljivog i apstraktnog.
Otvorenje 24. veljače bit će prilika za susret s umjetnicom i razgovor o procesu nastanka radova, kao i o temama koje ih prožimaju – identitetu, percepciji i fragmentiranosti suvremenog iskustva. U vremenu preopterećenom slikama, Tončić nas vraća osnovnom činu gledanja, podsjećajući da pogled nikada nije neutralan, već uvijek nosi trag onoga tko gleda – i onoga tko je gledan.
Izložba Eyes without Face Paule Tončić zasniva se na dubinskom istraživanju materijala koji cirkuliraju kao rabljeni predmeti izdvojeni iz naše svakodnevice. Svaki, pomno odabrani, materijal u sebi sažima višestruke prošle živote, karakteristike i namjene s kojima započinje proces daljnje transmutacije. Jedinstvene organske povijesti se kolažno uslojavaju kako bi oživjele nove moguće biografije hibridnih entiteta. Predstavljene materijale istovremeno prepoznajemo kao intimne, bliske ali i odbojne elemente kućnih interijera. Kožne, krznene i staklene površine sada redefiniraju značenje domaćeg prostora.
Odbačena životinjska koža koristi se kao platno koje primarno prenosi slike preuzete s online aplikacija za prodaju odjeće i predmeta gdje se te iste slike jednako tako razmjenjuju kao roba. Poput bljeskova sjećanja slike se nekontrolirano pretapaju i sugeriraju suživot tih fotografskih tragova. Figura lica izdvaja se kao jedini naizgled živi element kompozicije. Oči koje traže pogled, uspostavljaju komunikaciju, manipuliraju.
U prostoru nas dočekuje životinjska pojava, nalik plišanom tigru, sirovo preparirana s fragmentima krzna i kože. Lice i tijelo tigra se dezintegrira, a oči nestaju. Nedovršeni entitet fiksiran u trenutku nastajanja, na rubu živog i neživog, kao igračka koja to više ne želi biti. Također primjećujemo i biomorfnu staklenu formu nalik vazi kako se preljeva u prostor tražeći suodnos s ostalim organskim elementima očuđenog prostora.
Izložba Eyes without Face nije zatvorena cjelina radova s unaprijed definiranim odnosima već naprotiv poziva gledatelja da se osobno i direktno suoči sa sirovom materijalnošću instalacije. Prisvojene teksture i plohe sada se pojavljuju kao slike koje možemo dalje razmjenjivati, posjedovati i manipulirati.
Lea Vene
O autorici
Paula Tončić (1997., Zagreb) umjetnica u svojoj praksi radi sa arhivima, slikom, objektom, filmom i zvukom. Proces arhiviranja koristi kao metodu istraživanja vremena, društvenih struktura, njihova nestajanja. Zanima je materijal kao nositelj sjećanja – trag, pogreška i prolaznost kao elementi rada. Magistrirala je Nove medije i animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno živi i radi u Amsterdamu, gdje pohađa Dirty Art Department na Sandberg Institutu. Dobitnica je nagrada Marina Viculin (2025.), MMSU nagrade KAMOV (2024.), ERSTE GRAND PRIX 37. Salona mladih (2024.) te nagrade Kolekcionar umjetniku (2024.).
