Galerija tišine
Nosce te ipsum.
(Upoznaj samog sebe.)
Hodam kroz unutarnju galeriju,
tišine se razlijevaju po zidovima
kao magla između okvira bez platna.
Na postamentima od čistog daha
stoje figure —
ne pomiču se,
ali svaka pulsira neizrečenim.
Prva —
žena bez lica, s dlanovima nad srcem,
od krhkog porculana tuge.
Na njoj pukotine —
ne od vremena, već od riječi
koje nikada nisu bile izgovorene.
Druga —
djevojčica sa staklenim očima
i pticom umjesto jezika.
Ptica je smrznuta u letu,
ali sjenka njezina krila
osvjetljava cijelu prostoriju.
Treća figura —
čovjek sa šupljim torzom.
Iznutra ga naseljavaju plameni oblici
što se neprestano preoblikuju —
gnjev, čežnja, stid, nada.
On je kaleidoskop emocija
u tijelu koje izgleda kao kamen.
I naposljetku,
skulptura bez oblika,
pokrivena tkaninom svijesti.
Ne znamo što je ispod,
ali svi se zadržavaju pred njom
najduže.
Ova galerija ne traži publiku.
Ona postoji iznutra,
izložena u svakom trenutku tišine,
kad zastaneš između misli
i osjetiš da te promatraju
sve verzije tebe koje si ikada bila.
I tada primijetiš — jedan kip nedostaje.
Onaj koji još nisi imala hrabrosti oblikovati.
Lagano korak ispraća sjenke iz galerije,
i vrata atelijera šapću tiho: “ovdje se ne stvara, ovdje se otkriva…
Nina Vukadin
