djevojčica koja je jela kamenje
djevojčica je imala crne zube
nazubljene i potrgane
svakodnevno je gutala kamenje s ceste
cuclala ga, žvakala
jela ostatke koje je odlomila
liječnik je rekao njenim roditeljima
da joj nešto fali u organizmu
pa to nadomješta kamenjem
i da mogu biti sretni što ne jede zidove
oni su znali samo stajati pokraj nje
i zabezeknuto promatrati
to silno kamenje koje je strugala zubima
glasno ga srčući i gutajući s uživanjem
zamišljali su kako bi bilo da jede zidove
a u njenim ustima nestaju kuće zajedno
sa crjepovima koji joj zapinju među pocrnjelim zubima
dok se ona zadovoljno oblizuje
dok je padala
dok je padala
svijet je vidjela naopako
sjetila se tisuću stvari
koje je trebala promijeniti
sjetila se Boga, svoje bake
muškarca koji joj se svidio
a nije ga stigla poljubiti
dok je padala
vrijeme je prolazilo sporo
brojila je katove na zgradi
trudila se da ne zaspi
osjetila se laganom
poput pera
raširila je ruke
postala ptica
dok je padala
mahnula je ženi na petom katu
ona ju je gledala otvorenih očiju
imala je tako lijepe oči
dok je padala
bijelo rublje se njihalo
pričvršćeno kvačicama
ono nije moglo samo tako pasti
dok je padala
gore među rubljem
plakala je njena duša
dolje na ulici, sakupljali se prolaznici
štrik
život mog strica prošao je za tren
nije trajao ništa duže od
života jedne muhe
našli su ga obješenog
o gredu u štali
odmah ispod mjesta
na koje sam se često penjala
i promatrala ptice
kad su ga skinuli sa štrika
glava mu je bila izobličena
kao da ne pripada tijelu
ništa na njemu nije izgledalo isto
sprovod je prošao uobičajeno
uz narikače i pleh muziku
svećenik je pomislio
kako samoubojicama
nije mjesto na nebu
i da njegova duša odlazi
u vječnu propast
a na dvorištu stolovi…
puni mesa i kolača
zelene salate svježe ubrane u vrtu
rakije i muha…
nikad više muha
na jednom mjestu
nitko nije spominjao naglas
sramotni stričev čin
nije se usudio
ispočetka su svi u tišini pili
pa postajali bučniji
sve dok se jedan rođak
nije toliko napio
da je pod njim puknula klupa
i cijelo je društvo povukao u prašinu
uz rakiju se glasnije smije
i bolje pjeva
lakše se zaboravlja da
nitko nije skinuo
štrik sa grede u štali
da se on još uvijek
lagano njiše
ptice
bio je okružen šumom, pticama,
nepreglednim poljima
nazivao je to rajskim vrtom
i po svemu sudeći bio je u pravu
bio je dječak koji se volio penjati
po drveću i pticama krasti jaja
mijenjao ih je kod bogatoga trgovca
za bombone u staklenim posudama
ili karabit koji je pucao s prijateljima
nije volio školu, mučio se sa slovima
ali računao je bez greške
vježbao na jajima i bombonima
dječak je volio ptice
znao je sve o njima, kad se bude,
idu spavati, od čega prave gnijezda
kako im izgledaju jaja, razlikovao je njihov pjev
bio je spretan i mogao je naučiti neke druge vještine
ali penjanje na stabla je najviše volio
pripijen uz grane i nebo rano je spoznao
da ništa nije vječno, shvatile su to i ptice
branile su gnijezda što su bolje mogle
dok je dječakova ruka, svježa, lagana i meka
opipavala jaja i odbijala nasrtaje malih stvorenja
one su na tren zaboravile i cvrkutati, više su zavijale
kao ranjene zvijeri, pune straha i očaja
dječaka bi tada nešto stegnulo u prsima
pa se sjetio kako ne zna što trgovac radi s jajima
zamišljao je kako stavlja sva ta jaja ispod svog
oznojenog i gojaznog tijela, grije ih noću i danju
sve dok se ne izlegu ptići i razlete svuda po sobi
tražeći prolaz prema slobodi, kroz prozor
u strahu da ih ljudi ne primijete
ali dječak je znao da se toga ne trebaju bojati
jer ljudi ništa ne primjećuju i nisu navikli motriti
a osobito nisu navikli gledati u male ptice
na putu za nebo
somova na rijeci
kiša je lijevala kao iz kabla
na mom sprovodu
baš kao na dan našega vjenčanja
ako se još sjećaš
zemlja svježe iskopana
mirisala je po vlazi
od izmučenoga tijela
i kostiju sam pobjegla
u potrazi za glistama
nekad sam hvatala ribe s tatom
šuštalo je lišće vrba
i fijukala izbačena struna
koprcale se ulovljene ribe
otvarale ljepljiva usta
boreći se za goli život
i moj posljednji izdah
je bio borba i predaja
sad sam zapela
na granici između svjetova
gdje rijeka zaborava
briše sva sjećanja
Haron me neće prevesti
u čamcu
nisi mi stavio novčić pod jezik
na obali ću cijelu vječnost ostati
zato sam ruke glistama natrpala
da mogu pecati somove
tamo među vrbama
sa svojim tatom
ove godine grizu kao ludi
kad ih ulovim
poljubit ću im mokre brkove
i pustit ih
natrag da plivaju
kroz mračni tunel rijeke
gledat ću im ljeskavu kožu
i lagano pomicanje peraja
dok se udaljavaju
sive riblje sjene
pod drhtavom vodom
a tata i ja
zagrljeni ogledamo
u staklenom nebu
šaran
jednom je otac ulovio šarana
napunio kadu i spustio ga u vodu
šaran se počeo bacati na sve strane
u panici otvarati
i zatvarati škrge
a onda se umirio
i polako zaplivao
iznenađen neočekivanim
prostorom
djevojčica je kleknula kraj kade
oduševljena
dodirivala šaranovo hladno
tijelo prekriveno ljuskama
smijala se njegovim brkovima
ustima koja je izdužio
kao da joj želi poljubiti prste
kad bi ga gladila zažmirio je
uvijao se i mlatio repom
baš poput psa kojeg nije
mogla imati
pitala je oca bojažljivo
smije li ga zadržati
otac se nasmijao
rekao da ne dolazi u obzir
ionako će ga majka sutra
pripremiti za ručak
djevojčica je zaplakala
nije mogla pristati na to
sad kad ga je upoznala
ona mu je bila jedina šansa da preživi
zato je plakala sve jače
i sklopila ruke preko ribe
majka je dobacila ocu:
”sad ga vrati kad si pustio dijete da se igra,
tko ti je kriv”
otac je zašutio, poražen
ubacio šarana u kantu
ponio ga prema rijeci
i cijelim se putem osvrtao
u strahu da ga ne sretne netko poznat
život u zgradama
u zgradama svi imaju
jeftine otirače
pred vratima
kupljene u sve po 15 kn
i brave koje se lako provaljuju
samo sa žicom
na prozorima drže žardinjere
s cvijećem koje povremeno
zaborave zaliti
u zgradama svi imaju pse
koji laju čim nanjuše da
je netko prošao kraj stana
njihovih gospodara
neki drže mačke koje se
rastegnu preko stepenica
pa ih moraš prekoračiti
ako želiš proći
samo rijetki drže djecu
u zgradama svatko sluša
svoju radio stanicu
zvukovi se miješaju kao i mirisi
što se krčkaju na pećima
na sastancima stanara
svi vode glavnu riječ
i znaju sve o svima
u zgradama ljudi se
često svađaju i lupaju vratima
zvukovi se odbijaju i odjekuju
u visokim stubištima
noću se čuje hrkanje spavača
i glasno uzdisanje
ljubavnika
u zgradama
život prolazi usporeno,
starci kartaju belu ili igraju šah
a starice sjede napolju
na plastičnim stolicama
i tiho lome ostatke života
u mrvice za ptice
mravi
pojavili su se niotkuda i
malo po malo zaposjeli cijelu kuću
u početku gotovo neprimjetni
a kasnije hrabriji i brojniji
prvo je nestajala hrana
a onda i sve drugo
s oprezom je skrivala
stvari po kući
kuća je postajala sve praznija
stvari sve bolje sakrivene
ni ona ih nije mogla pronaći
tako vješto spremljene
poslije ih je i zaboravila
često bi mrave podizala u zrak
stisnula ih negdje između članaka
i gledala prijeteći u oči
pokušala im je utjerati strah u kosti
i pronaći onog koji je sve ovo smislio
nakon toga ih je puštala jer nije bila nasilna
svi su je prijatelji znali kao osobu
koja ne bi ni mrava zgazila
nije mogla zbog ovoga upropastiti imidž
negdje je pročitala da ne vole sol pa ju je
sipala po cijeloj kući, osobito oko kreveta
svejedno su pronalazili put i smjelo marširali
noseći njene grudnjake
spavaćice i rajngle na leđima
ne ostavljajući joj previše toga
dok je spavala sanjala je da mravi ulaze u nju
i pretvaraju joj tijelo u mravinjak
slažu njene stvari po labirintima
stvarajući presliku njene kuće
nakon takvog sna
budila se unezvijerena prekrivena solju
osjećajući kako joj se na grudima njihove
vojske postrojavaju
spremne da je odvuku na leđima u mrak
domovina
u to vrijeme sam počela pisati poeziju
i htjela to učiniti kako treba
pa sam ti govorila zanesena
o brezama, o njihovim nježnim krošnjama
i granama koje vjetar povija na sve strane
a ti si govorio o politici, psovao svima mater i
političarima i tajkunima koji su izdali
naše dobre ljude, prodali nas za bagatelu
stranim bankama i besramnim bogatašima
govorila sam ti kako je prekrasno procvjetala
naša ruža i njen slatkasti miris dopire kroz prozor
kad ga otvorim i udahnem punim plućima
ti si govorio o ratu, uzaludnom i krvavom
u kojem su poginuli naivni ljudi
misleći da rade za budućnost svoje djece
zapravo su ginuli za beskičmenjake
koji sada na krilima demokracije
lete prema povlaštenim mirovinama
pričala sam ti o rijekama, kako su brze i čiste
nose granje i lišće i one male šarene patkice
koje puštaju da ih voda sama nosi
ti meni kako te ne razumijem, kako lebdim u oblacima
a ti umoran od laži kojima nas bombardiraju
u zemlji u kojoj su nestale sve iluzije
zatrovanoj korupcijom i kriminalom, a onda si naglo
zašutio zabrinut što će biti sa svima nama, što će naš sin
rekla sam ti da nisam u oblacima,
da dobro znam što mi govoriš,
da ti samo želim pružiti utjehu, da stalno držim obje ruke
iznad naših glava u pokušaju da nas zaštitim
u želji da nas sačuvam što dulje na površini
prije nego zemlja popuca i rastvori se,
prije nego što nas sve zajedno proguta
naša domovina
dagnje
sjećanje je duboko sakriveno u nama
spremno u svakom trenutku da se vrati
sjećanje na prošlo ljeto kad smo stajali kraj broda
i čekali čovjeka da nam izroni dagnje
sunce nas je udaralo u oči kao sa stisnutom šakom
pred očima su nam igrale crne točke
crne kao dagnje koje smo nosili u vrećici
po nogama nam se cijedilo more
sve je bilo tako jednostavno
sve je bilo na svom mjestu
nijedno od nas nije zamišljalo takav kraj
nije nam bilo ni na kraj pameti
sad je jedno mjesto za stolom prazno
na zidu Bog bespomoćno visi razapet
postavljam samo jedan tanjur
u njega stavljam šeflju buzare od dagnji
čuje se rezak zvuk školjki koje udaraju po porculanu
razmišljam o tome kako ne bi trebala jesti
dagnje koje se nisu otvorile
trebala bi ih baciti i umačem kruh u toč
ponekad mi se čini da sam te izmislila, da ne postojiš
i da sam čitav život zaljubljena u sjenu
