Kada modrice duše pretočiš u slova, i čitaš dušu, slušaš vlastito srce koje su uskucale, užurbale te modrice boli koje se tim stihovima govore, dobijete poeziju, i dušu u stihu Lorene Galete. Dobra poezija je uvijek iskaz bunta. U to se najbolje možemo uvjeriti čitajući pjesnikinju Lorenu Galetu. koja svojim stihovima dostiže vrhunac u nepristajanju na sliku svijeta koja joj se nasilno nameće. Nepisani zapisi kolektivnoga pamćenja podneblja u kom se životno uokviruje. Živi da živi, ne pristajući da tako živi. Prekida taj namet krug. Ne pristaje biti točka u tom krugu koja tamni.
Njen krik kroz riječi, krik su pjesme, bunt nemiranja. Njene pjesme su crne kronike srca, povrijeđenoga srca, povrijeđenoga do bola. U njenim pjesmama taj otpor vidi se i u pjevanju o sreći i životnoj punoći, u otvorenosti jednog bića koje se raduje i voli. Nada. Već sama otvorenost uma i nalaženje pravih riječi za svoja osjećanja i misli opasna je igra na rubu i izazov za patrijahalni, malograđanski duh sivila i rutine.
Kada su „obični” veliki mali ljudi u histeriji konstruirane priče o pravu mimo proklamiranoga prava njena je stihokretnja, stihovima je krenula u akciju, ispunjavajući svoj poetski dug, dug pjesnikinje, koja je hrabro odlučila podići svoj glas i svoju poetiku dovesti do potresnog dokumenta. Dokumenta – pjesme. Životno – dokumentarističke poezije.
Borba za ljubav i punoću pretvorila se u borbu za život dostojan čovjeka. Žene. Duhovitosti i ironije, kritičkog duha ovoj autorici sigurno je ne fali.
U kombinaciji sa jezičnim majstorstvom, talentom za parodiju, kreativnim poetskim promjenama iz pjesme u pjesmu, Lorena Galeta predstavlja se kao sasvim izgrađena autorica koja je sasvim nepravedno na poetskoj margini poetske dnevnosti, onoga što bi se zvalo pisanje, pjevanje i mišljenje, književno-kritičkih osvrta u nas. Njena briljantna uporaba jezika, koji nekada siječe kao mač i pogađa u centar, dobra ili zla, ekstaze ili pomračenja.
To je poetesa Lorena i takve su to pjesme.
R E T R O G R A D N O: Dezintegracija iskazano, / cipelari važno zaiskano.. / A reminiscencija, / jedro obeshrabruje potlačeno. / Jesen korača nemilosrdno, / ne pitajući za metafizičko.. / Korijenje suviše obraslo / pa bršljanom zahvaćeno. / Spisateljicu, neuklopljeno / diskriminira, baš svekoliko. / Štiti ju blagoslovljeno raspelo, / natopljeno suzom, posvećeno. / Čuju se trube, apokaliptično, / iz iskre odlaze u posthumno.
