Galerija tišine

Nina Vukadin

Galerija tišine

Nosce te ipsum.

(Upoznaj samog sebe.)

Hodam kroz unutarnju galeriju,
tišine se razlijevaju po zidovima
kao magla između okvira bez platna.
Na postamentima od čistog daha
stoje figure —
ne pomiču se,
ali svaka pulsira neizrečenim.

Prva —
žena bez lica, s dlanovima nad srcem,
od krhkog porculana tuge.

Na njoj pukotine —
ne od vremena, već od riječi
koje nikada nisu bile izgovorene.

Druga —
djevojčica sa staklenim očima
i pticom umjesto jezika.
Ptica je smrznuta u letu,

ali sjenka njezina krila
osvjetljava cijelu prostoriju.

Treća figura —
čovjek sa šupljim torzom.

Iznutra ga naseljavaju plameni oblici
što se neprestano preoblikuju —
gnjev, čežnja, stid, nada.

On je kaleidoskop emocija
u tijelu koje izgleda kao kamen.

I naposljetku,
skulptura bez oblika,
pokrivena tkaninom svijesti.
Ne znamo što je ispod,
ali svi se zadržavaju pred njom
najduže.

Ova galerija ne traži publiku.
Ona postoji iznutra,
izložena u svakom trenutku tišine,
kad zastaneš između misli
i osjetiš da te promatraju

sve verzije tebe koje si ikada bila.

I tada primijetiš — jedan kip nedostaje.
Onaj koji još nisi imala hrabrosti oblikovati.
Lagano korak ispraća sjenke iz galerije,
i vrata atelijera šapću tiho: “ovdje se ne stvara, ovdje se otkriva…

Nina Vukadin