Čovjek bi pomislio da je stranac neko ko dolazi izdaleka, s tuđim jezikom, kulturom, pogledom na svijet i nepoznatim običajima. Ja sam naučio da se tuđinom postaje u rođenoj zemlji. Među ljudima s kojima dijeliš isti kruh, rijeke i nebo.
Prvi put sam to istinski osjetio u ratu. Kada su se ljudi preko noći pretvarali u vojnike, a radne alatke zamjenjivali cijevima, nisam se nimalo dvoumio. Stao sam u odbranu domovine. Bez pitanja koliko će trajati, hoću li preživjeti i šta me čeka s druge strane. U takvim teškim vremenima čovjek ne razmišlja o strahu, samo ga proguta i nastavi dalje.
Rat me zatekao nedaleko od porodičnog praga. Živio sam između dva mjesta, razapet. Pet dana sedmično provodio sam u maloj samici od stana, tek toliko prostranoj da primi krevet, sto i nekoliko uspomena. I radio. Petkom bih odlazio kući, ponedjeljkom se vraćao. Godine su prolazile. Došao je rat, i odjednom sam postao stranac.
Jednog dana prostrujala je vijest: stigla je donacija. Govorilo se da svaki borac dobija po sedamdeset njemačkih maraka za vojničke čizme. Sedamdeset maraka, u tom trenutku, to nije bio novac. To su bila suha stopala. Spas od promrzlina, gnoja i živih rana.
Ja čizme nisam imao. Nizao sam dane u starim cipelama koje su propuštale vodu kroz svoje istrošene šavove. Poslije svake kiše čarape su mi bile vlažne, a zimi su prsti bridjeli od hladnoće. Otišao sam po svoj dio novca. Objasnio sam ljudima za stolom da tu živim, da sam tu radio, da sam među prvima stao na branik ovog kraja. Govorio sam mirno, odmjereno, uvjeren da ću dobiti taj novac i kupiti čizme.
Novac nisam dobio.
– Ti si stranac – rekli su.
Tako jednostavno da me nisu ni pogledali. Nisam dobio ni marke. Vratio sam se svojim mokrim cipelama. Tada sam shvatio da u ratu metak nije jedino što čovjeka može pogoditi.
Druge ratne zime stigla je humanitarna pomoć. Peći. Otišao sam na punkt. U hladnoj prostoriji stajale su poslagane desetine peći. Crne, nove, mirisale su na fabričku boju. Izgledale su kao jedini spas od zime koja se već u teškim valovima spuštala niz obronke brda. Prišao sam čovjeku koji je dijelio peći.
– Mogu li dobiti jednu?
Pogledao me, kratko i sumnjičavo.
– Samo za one s desne strane Une.
Naslonio sam se na dovratak i, uprkos svemu, nasmiješio.
– Dobro, ja sam i s desne strane Une i s desne strane Sane.
Moja šala je skončala prije nego što je stigla do njega. Ostala je da visi u hladnom zraku.
– Nema, ne mogu ti je dati – odbrusi on.
Peći je bilo. Za mene nije. Ponovo stranac.
Rat je ispisivao dane koje ćemo dugo pamtiti. Neimaština, hladnoća i neizvjesnost postali su zrak koji svakodnevno udišemo. Te zime, kada je neprijatelj prešao na Ćojluk i utvrdio mostobran, hladnoća je ulazila u kosti poput sitne, nazubljene pile. Nije sjekla odjednom; glodala je čovjeka polako, iznutra. Te decembarske noći Zuhdija Mujagić i ja pokušavali smo prevariti smrtnu hladnoću na način koji bi nekome sa strane izgledao smiješno. Okrenuli smo leđa jedan drugome i skakutali po smrznutoj zemlji. Kruta, skamenjena platna naših jakni grebala su jedno o drugo, proizvodeći oštar, ritmičan zvuk u gluhoj noći.
Dva odrasla čovjeka. Dva promrzla stvora koja plešu pred zimom. Da nas je neko vidio, vjerovatno bi se nasmijao. Mi nismo imali snage ni za grimasu. Ali smo izdržali. Kao i sve ostalo.
Ljeto 1995. donijelo je nove izazove. Naša jedinica upućena je na položaje 505. viteške bužimske brigade. Odredište: Kekića glavica. Borci su raspoređeni po vatrenim tačkama koje su se kilometrima protezale kroz gustu šumu, ogoljela brda i ispod Radoča. Komanda je bila smještena u nedovršenoj kući na Kekića glavici. Tu smo bdijeli, planirali i čekali.
Kuhinju je vodio Đemal Omerćehajić, učitelj iz Bosanske Otoke. Bio je to čovjek koji je od graha i povremeno riže pripremao pristojne obroke. Jednog dana prišao mi je ozbiljan, kao da ulazi u razred.
– Komandante, šta misliš da u grah stavim mente?
Pogledao sam ga, tražeći šalu na njegovom licu.
– Nemoj.
– Zašto?
– Ako ljudi prežive neprijateljske granate, nemoj da ih pobijemo mentom.
Obojica smo se nasmijali.
U štabu sam imao nekoliko oslonaca. Asim Harčević, pomoćnik za moral. Pošten, tih, vrijedan. Kad bi se rat jednog dana mjerio ljudskom čestitošću, Asim bi nosio generalske činove.
Ćato Nijaz Tatarević bio je druga vrsta dragocjenosti. Pedantan poput satnog mehanizma u švicarskoj radnji. Kada bi on nešto zapisao u dnevnik, čovjek je mogao biti siguran da će taj trag nadživjeti vrijeme.
Pored njih tu je bio i Ruzmir Britvić, predratni vlasnik krojačke radnje, a sada pomoćnik za bezbjednost. On se već na prvi pogled izdvajao. Dok su drugi nosili rat na licu, u podočnjacima, borama i sivilu kože, on je nosio sopstvenu važnost. Hodao je kao da je upravo umarširao u osvojeni grad, iako nije vidio ni čestitog rova. Govorio je tonom kojim se izdaju naredbe armijama od hiljade vojnika. Mlad, drzak, beskrajno zaljubljen u sopstvenu sjenku.
Jednog dana pozvao me Asim. Tražio je da razgovaramo nasamo. To me trgnulo. Kada je zatvorio drvena vrata, dugo je šutio.
– Komandante, imamo problem.
– Kakav?
– Britvić.
Prvi utisak me, dakle, nije p revario. Asim je birao riječi, polako.
– Umjesto da se bavi bezbjednošću, on rovari među ljudima. Priča kako nije u redu da jedinicom komanduje neko sa strane, kada imamo naše ljude. Čak ima i prijedlog da jedinicu preuzme onaj Ramić što se bavi trgovinom.
Pogledao sam ga. Nisam bio iznenađen. Samo beskrajno umoran. Čak ni ovdje, među mecima i smrću, nisam uspio pobjeći od one proklete riječi.
Stranac.
Nekoliko dana kasnije, Britvić je ušao u moju sobu. Sjeo je, namršten, noseći teret navodno sudbonosnog problema. Noću su, između naših vatrenih tačaka, prolazili borci iz bužimske brigade. Išli su divljim stazama prema punktovima UNPROFOR-a da kupe gorivo. Bio je to jedini način da njihove porodice u izoliranom području dođu do nečega što vrijedi više od gladnih stomaka.
Objasnio sam mu da sve znam. Da su naši momci na položajima obaviješteni. Da nikada nije bilo ni najmanjeg incidenta. Ali Britvić nije tražio objašnjenje. Tražio je polugu. Vidio sam mu to u očima. Postoje ljudi koji ne mogu podnijeti sopstvenu nebitnost. Kada dobiju i mrvu vlasti, makar privremenu, makar u nedovršenoj kući na glavici, ponašaju se kao krojači tuđih sudbina. Tada sam prvi put osjetio da bi mogao napraviti kakvu glupost.
Nažalost, unutrašnji glas me nije iznevjerio.
Te julske noći zrak je bio težak i nepomičan. Ni daška vjetra. Samo tama razlivena preko krošnji i rovova, gusta i crna poput katrana. Rat ima svoje prepoznatljive zvuke. Pucnje, eksplozije, psovke. Ali najteža je bila ta tišina između njih. U njoj čovjek ostaje potpuno sam sa svojim zlodusima.
Negdje iza ponoći probudila me živa graja ispred komande. Navukao sam jaknu i izašao u dvorište.
Pod žutim, drhtavim svjetlom lampe stajalo je pet mladića. Umorni, osuti prašinom i sivilom. Dobro sam poznavao taj izraz lica. To nisu bili kafanski ratnici; to su bili momci koji su svakog dana smrti gledali direktno u oči. Borci 505. viteške. Stajali su postrojeni uza zid, glava okrenutih prema zemlji kao zarobljenici. Ispred njih je šetao Britvić. Uspravan, nadut od sopstvenog značaja, ozbiljan poput vojnog tužioca. Dok je govorio, mahao je nekakvim papirom, režući zrak.
– Vi ugrožavate bezbjednost linije! – grmio je, a glas mu je odzvanjao po dvorištu.
Momci su šutjeli.
– Ko ste? Imena? Koja jedinica?
Odgovarali su redom. Mirno. Bez trunke bijesa ili otpora. Gledao sam ih i osjećao kako mi se želudac grči od stida. Ne zbog njih, već zbog prizora koji sam bio prisiljen da posmatram. Preda mnom su stajali ljudi koji su mjesecima držali krvavu bužimsku liniju, tamo gdje se glava gubila u sekundi. A nad njima je izigravao silu čovjek koji, koliko sam znao, još nije ni omirisao barut u vatrenom okršaju. Bio je to prizor groteskan i duboko tužan.
Britvić je nastavio da sipa prijetnje:
– Spisak ide direktno vašoj komandi! Bićete kažnjeni!
Govorio je sa trijumfom u glasu, kao da je upravo razbio obavještajnu mrežu, a ne presreo gladne momke koji su pokušavali prehraniti djecu. Stajao sam u sjenci dovratka i posmatrao. I nisam ga htio prekinuti u njegovom ludilu. Pustio sam ga da pokaže koliko daleko može otići u sopstvenom sljepilu. A Britvić je te noći prešao sve granice. Kada je završio svoj monolog, trijumfalno mi je pružio papir.
– Komandante, ovo ujutru mora ići njihovoj komandi. Na uvid.
Pogledao sam spisak. Pa u njegovo lice, zajapureno od lažnog autoriteta.
– Dobro – rekoh mirno.
Zaiskrio je zadovoljstvom. Povjerovao je da je pobijedio, da je svojom glupošću nadmudrio sistem. Odmah potom poslao sam ga na najudaljeniji krak linije, pod izgovorom da izviđači javljaju o sumnjivim kretanjima neprijatelja. Otišao je, gordo gajeći kroz mrak, vjerovatno već slažući u glavi izvještaj o velikoj bezbjednosnoj operaciji kojom je spasio front.
Petorica mladića ostala su stajati uza zid. Tišina je postala teška. A onda sam, polako, bez ijedne riječi, počeo parati onaj papir na sitne, nemoćne komadiće. Padali su po ugaženom dvorištu komande tiho, poput prvih, preranih pahulja.
Nekoliko trenutaka niko nije disao. A onda se jedan od momaka tiho nasmijao. Za njim drugi. Pa ostali. Bio je to smijeh olakšanja, kao kada neko širom otvori prozor u zagušljivoj sobi.
– Momci – rekoh, otresajući prašinu s prstiju – niko vas neće prijaviti. Slobodni ste.
Ramena su im naglo splasnula. Tek u tom trenu vidio sam koliko ih je cijela ta farsa ponizila. Ti ljudi se nisu bojali smrti; na nju su nailazili svakog dana u rovovima. Ali čovjeka uvijek najdublje rani kada ga ponižava neko ko nikada nije zaradio pravo da mu drži lekciju. Rukom sam im pokazao prema unutrašnjosti prostorije.
– Ulazite. Sjednite.
Posjedali su po drvenim klupama, još uvijek nepovjerljivi prema toplini. Pozvao sam kuhara.
– Đemale, ima li kafe?
Učitelj se blago osmjehnuo, popravljajući košulju:
– Za ovakve goste, komandante, uvijek se iskopa koji fildžan.
Nakon nekoliko minuta, kroz golu, nedovršenu kuću razlio se miris kafe. U ratu, taj miris vrijedi više od suhog zlata; on je podsjetnik na dom, na mir i normalnost. Otvorio sam stari drveni ormarić i izvadio kutiju cigareta koju sam čuvao za dane kad se više ne bude moglo izdržati. Sam nisam pušio, ali sam znao da je zapaljen duhan na prvoj liniji nekada jedini oslonac između čovjeka i ludila. Pružio sam im kutiju.
– Poslužite se.
Najstariji među njima uze jednu, prisloni je uz usne i klimnu odmjereno glavom.
– Hvala, komandante.
Nije to bilo obično, usputno „hvala“. Bio je to dug jezikom prećutane zahvalnosti za poštovanje, za komad ljudskosti koji barut i blato nisu uspjeli nagristi. Kad su popili kafu, pozvao sam Hasana i naredio mu da ih bezbjednim, skrivenim stazama provede do punkta UNPROFOR-a. Hasan je samo nijemo klimnuo glavom.
Na samom odlasku, onaj isti momak zastade na vratima. Okrenuo se.
– Komandante?
– Reci.
– Da ste vi večeras bili stranac, mi to ne bismo ni primijetili.
Ostao sam naslonjen na dovratak, gledajući kako ih guta šumska tmina. Nisam znao da li se šalio ili je govorio sa onom prekaljenom, vojničkom ozbiljnošću. Možda od svega pomalo. Ali te riječi su se ugnijezdile u meni.
Rat je nastavio teći svojim surovim i nepredvidivim tokom, kao rijeka koja ne pita šta ruši pred sobom. Nekoga odnese u nepovrat, nekoga ostavi na obali, nekoga zauvijek osakati. A neke ljude samo ogoli do same srži. Tako je bilo i sa Britvićem. Mjeseci su prolazili, a on je ostajao zarobljen u svojoj ljušturi. Uvijek budan da stvori problem tamo gdje ga nema, uvijek spreman za juriš u bitkama u kojima nije bilo ni trunke opasnosti.
U septembru 1995., krenuli smo preko surovog Grmeča prema Sanskom Mostu. Zrak je mirisao drugačije. Nakon godina grčevite odbrane, nastupilo je vrijeme velikog napredovanja. Vojne kolone su kuljale kroz oslobođena sela i grabile naprijed.
Tada sam posljednji put vidio Ruzmira Britvića.
Nije više izdavao naređenja. Nije mahao spiskovima, niti je privodio umorne ratnike. Bio je zauzet operacijom od daleko većeg, sudbonosnijeg značaja. Prevrtao je po mračnim podrumima tuđih kuća, grozničavo tražeći tegle sa čvarcima. Ništa drugo na ovom svijetu za njega tada nije postojalo. Samo čvarci. Jedna tegla. Pa druga. Pa treća.
Nosio ih je u naručju sa samrtnom ozbiljnošću čovjeka koji kroz historiju prenosi nešto od neprocjenjive vrijednosti. Gledao sam ga sa distance i osjećao mješavinu gorkog smijeha i tihe žalosti. Rat je svakome od nas dao da pokaže ko je ispod uniforme. Neki su u njoj ostavili hrabrost, nadljudsko požrtvovanje, obraz i čistu ljudskost. A on? On je dokazao da se iz velikih prijelomnih vremena izlazi samo sa onim što čovjek čitavog života nosi duboko u sebi.
Godinama kasnije, u miru koji je donio novu vrstu tišine, ponekad bih se sjetio one riječi koja me saplitala kroz ratne godine.
Stranac.
Čuo sam je u kancelarijama kada sam molio za suha stopala i čizme, na humanitarnom punktu kraj hladnih peći. Slušao sam je kako mi šuška iza leđa dok sam vodio ljude u vatru. Ali kako vrijeme odmiče, sve manje vjerujem onima koji su tu riječ olako trošili. Čovjeka ne određuje geografska širina na kojoj je ugledao svijet. Ne određuje ga ni rijeka sa čije je desne ili lijeve obale došao, niti nebo pod kojim spava. Određuje ga isključivo ono što ostavlja iza sebe kada se magle raziđu.
Kada danas, u sjećanju, vratim film unazad, lica onih koji su me zvali strancem više nemaju konture. Izblijedila su, nevažna. Ali zato pred oči mi ispadne Zuhdija i naš suludi ples na smrznutoj zemlji Ćojluka, Asimova tiha čestitost, Nijazova pedantna ruka i Đemalova kafa koja miriše na spas. Ispadnu ona petorica bužimskih boraca kako u ponoć, pod drhtavim svjetlom lampe, pronalaze mrvu ljudske topline.
I sjećam se čovjeka koji je očajnički želio biti važan. Toliko važan da je pokušao komandovati tuđom hrabrošću. Na kraju tog velikog jada, jedni su kućama ponijeli duboke ožiljke na tijelu. Drugi teške uspomene. Treći imena mrtvih prijatelja koja šapuću u snu. A Ruzmir Britvić je kući odnio ono što je jedino i tražio – tegle čvaraka.
