Odrasli ste u Radoboju, a danas živite u Zagrebu. Koliko su zagorski kraj, njegovi ljudi i jezik oblikovali Vašu književnu imaginaciju?
Radoboj je mjesto blizu Krapine, moje selo u kojem su narasle prve klice mašte. Živim u Zagrebu, ali selo ne može iz mene van. Na svoje djetinjstvo gledam s nostalgijom. Mislim da je moja generacija jedna od posljednjih koja se igrala vani. Trčali smo po šumama i njivama, igrali se skrivača, krali trešnje i kukuruze. Drago mi je da sam proživjela takvo djetinjstvo. A šumu pod snijegom pamtim kao jednu od najljepših slika iz sela.
Ali selo je znalo biti strašno noću, pogotovo kad bi ga obavila gusta magla. Šuma se tada pretvarala u nepoznat teren. Pitala sam se: što se skriva u njoj? Puno je sjećanja i stvarnih ljudi utkano u priču o Elizi: smiješnih anegdota i sitnica koje sam kao dijete primjećivala, pa i seoskih svađa. Moj pas Remi postao je Mali Lav i zauvijek je zapisan na stranicama knjige. Selo je svijet u kojem su isprepleteni nježnost i grubost, pa je nastala i takva knjiga.
U svojim djelima često polazite od djetinjstva, ali ono kod Vas nije uvijek sigurno i bezbrižno. Zašto Vas privlači upravo njegova tamnija strana?
Djetinjstvo nije svima ni sigurno ni bezbrižno. Da barem je, ali život nije tako krojen. Odrastala sam uz prijatelje koji su imali stvarno teško djetinjstvo. Neki su odrastali u siromaštvu, a bilo je i obiteljskog nasilja i alkoholizma. Tamna strana djetinjstva nametnula se prirodno i odlučila sam da neću uljepšavati ništa što sam vidjela, čemu sam svjedočila i čega se sjećam. Nevidljiva stvorenja iz šume, coprnice, seoske svađe i nadmudrivanja su mi puno zanimljivija.
U Vašoj poeziji često se pojavljuju obiteljsko pamćenje, žene i predmeti iz svakodnevice. Kako prepoznajete prizor ili uspomenu iz koje može nastati pjesma?
Kad razmišljam o pjesmi, moje misli postaju kaleidoskop. Miješaju se uspomene, fraze i sjećanja. Sjećam se svoje prabake za koju su govorili da je coprnica, njezine bijele kose i noktiju. I svog straha. Mislim da pjesma može nastati iz bilo čega: uspomene, fragmenta rečenice, izraza… Ali moje pjesme se mijenjaju s vremenom. Stalno ih dorađujem jer moja svakodnevnica ulazi u pjesme.
Naslovi poput Crvenog djetinjstva, Salveta i Žene koja je prespavala proljeće istodobno su slikoviti i zagonetni. Koliko Vam je naslov važan u nastanku pjesme?
Da je djetinjstvo boja, za mene bi bilo crveno. Crvena je upečatljiva boja, rekla bih čak i „teška” i mislim da može „nositi” teško djetinjstvo. U pjesmama je moja majka crvena kad bere rajčice. Crvena je i bakina kosa, postaje crveni pijesak Mjeseca. Crvene su bile trešnje, kokošja krv, klipovi kukuruza i izgriženo meso oko noktiju. A naslov mi „sine” tek kad dovršim pjesmu.
Što Vam kajkavština omogućuje izraziti, a što u standardnom hrvatskom jeziku možda ne biste mogli prenijeti jednakom snagom?
Kad govorim kajkavski, najbliže sam sebi. Kad govorim štokavski, osjećam se kao druga osoba, kao da se pretvaram. Jednom sam zapisala: „sreća je sreća, ali sreča – to je neke druge”. Č za mene čini veliku razliku. Sreča je buđenje uz pjevanje pijetla, krzno mojeg psa Remija, tek rođeni mačići na pikavoj slami. Velika šuma i njezina tišina su najveća sreča. Kajkavski je u službi izgradnje atmosfere i likova, a likovi su autentičniji kad pričaju na kajkavskome. Kajkavski, to sam ja.
Uspavanka za Elizu mračna je i surova bajka u kojoj se nježnost neprestano dodiruje s nasiljem i strahom. Zašto ste odabrali upravo formu bajke?
U mome selu živjeli su likovi iz bajke. Vjerujem da žive i dalje. Ima vještica, lovaca, princeza, mudraca i zlih maćeha. Zapravo mi je oči otvorila urednica i rekla: „Jesi ti svjesna da zapravo pišeš bajku?” Radeći na tekstu nastala je gotička bajka za mlade i odrasle. Izvorne bajke bile su mnogo strašnije i krvavije od današnjih ispoliranih verzija. Poruka Uspavanke za Elizu je da čak iz najgorih mjesta postoji izlaz. Posvećena je svim djevojkama koje su zaboravile da su princeze. Ja sam bila jedna od njih.
Mirko Poriluk izgledom pripada svijetu čudovišta, ali se postupno otkriva da ljudi mogu biti mnogo okrutniji od njega. Jeste li tim likom željeli preispitati naš odnos prema onome što smatramo drukčijim i opasnim?
Nisam imala na umu ništa takvo. Kad sam bila dijete, često su nas plašili šumom. Zamišljala sam da u šumi živi stvorenje nalik na čovjekoliku gljivu, ali nisam mislila da je zločest. Imali smo i susjeda koji je selom stalno hodao u velikom klobuku. Tko zna, možda je on inspirirao lik Poriluka… Evo, sad je jesen i već maštam kako Poriluk i ja spavamo u kolibi s lisicama.
U Vašem pisanju humor, groteska i tuga često stoje vrlo blizu. Kako pronalazite ravnotežu između tih tonova?
Volim apsurdni humor, nježne i neobične priče. Posebno volim djela Etgara Kereta, Lemonyja Snicketa i Jamesa Norburyja, pa mi je takav spoj humora i nježnosti blizak. Ravnoteža dođe uz puno rada na tekstu, a taj je proces često protkan suzama, smijehom, a ponekad i apsurdom. Nedavno sam otkrila slikovnicu Wilbert koja me oduševila.
Za Uspavanku za Elizu dobili ste nagrade Zvonko i Anto Gardaš. Jesu li priznanja promijenila Vaš odnos prema pisanju ili povećala pritisak očekivanja?
Neopisivo sam sretna jer je Eliza pronašla svoje mjesto pod suncem. Prvo sam dobila nagradu Zvonko, skroz neočekivano. Pa tko bi normalan to očekivao? Zaboravila sam da sam poslala rukopis romana jer sam ga slala na puno adresa. Kad sam pak dobila mail za Antu Gardaša, rasplakala sam se od sreće. Ipak mi je to prva knjiga i riskirala sam pišući na kajkavskom. Nikad neću dovoljno zahvaljivati ljudima koji su bili moji čarobni pomagači na ovome putu. Hvala vam.
Zapravo često sumnjam u sebe, što je s jedne strane dobro, a s druge strane me ponekad koči. Trebam samo nastaviti pisati. Zato pišem ono što me veseli, a trenutno me najviše vesele slikovnice. Čuvam malu Luciju, pričamo i smijemo se. Ne znamo što su očekivanja.
