Postoje građevine čija se vrijednost ne može iscrpiti opisom zidova, tlocrta i godine izgradnje. One s vremenom prestaju biti samo arhitektonski objekti i postaju mjesta na kojima zajednica prepoznaje samu sebe. Stari grad Sisak jedan je od takvih prostora. Njegove tri kule nisu samo ostaci renesansne fortifikacijske arhitekture: u hrvatskoj kulturnoj memoriji one pripadaju priči o granici, obrani, opstanku i pobjedi. Upravo zato o Starom gradu možemo govoriti kao o prostoru koji je tijekom stoljeća prošao proces mitologizacije – stvarni povijesni lokalitet postupno je prerastao u simbol.
Sisačka tvrđava podignuta je između 1544. i 1550. godine radi obrane posjeda Zagrebačkoga kaptola. Gradio ju je milanski majstor Petar de Mediolanus, a njezin karakteristični trokutasti tlocrt s trima kulama predstavljao je suvremen odgovor na promjene ratovanja i sve veću važnost vatrenoga oružja. Povjesničar Mate Božić ističe da je Sisak u drugoj polovici 16. stoljeća stekao ulogu „glavne strateške točke obrane“, pri čemu je upravo izgradnja kaštela prema renesansnim fortifikacijskim načelima bila presudna za njegovu vojnu važnost.
Već u samoj toj činjenici nalazi se začetak budućega mita. Tvrđava je sagrađena zato što se nalazila na granici dvaju političkih i vojnih prostora. Granice, međutim, gotovo nikada nisu samo zemljopisne crte. One vrlo brzo proizvode predodžbu o dvjema stranama: o prostoru koji pripada „nama“ i prostoru koji počinje „iza nas“. Kada se na takvoj granici desetljećima vodi rat, arhitektura obrane počinje dobivati simboličku vrijednost. Zid više nije samo zid. On postaje znak opstanka.
U slučaju Siska taj se proces posebno snažno vezao uz 22. lipnja 1593., dan bitke kod Siska. Osmanske snage pod vodstvom bosanskoga beglerbega Hasan-paše Predojevića opsjele su tvrđavu, a vojska koja joj je pristigla u pomoć nanijela im je težak poraz. Povjesničar Damir Karbić događaj naziva „prekretnicom u stoljetnim protuturskim ratovima“ te „najslavnijom epizodom“ vojnih operacija koje su se krajem 16. stoljeća odvijale oko Siska.
Upravo riječ najslavnija pokazuje mjesto na kojem povijesni događaj počinje prerastati vlastitu faktografiju. Bitka je, naravno, stvarna: postoje izvještaji, kronike, imena zapovjednika, podaci o opsadama i vojnom rasporedu. Ali povijesno pamćenje ne čuva sve događaje jednako. Ono odabire pojedine trenutke i oko njih gradi značenje. Sisak je zato postao više od mjesta na kojem se dogodila jedna pobjeda. Postao je prostor u kojem se mogla materijalizirati predodžba da je prodor moguće zaustaviti.
Karbić upozorava na još jednu važnu činjenicu: sisačka je utvrda u dugoj obrani Hrvatsko-slavonskoga Kraljevstva zatvarala put prema Zagrebu i otežavala osmansko učvršćivanje sjeverno od Save. Posebno ističe da je bila najvažnija utvrda hrvatsko-osmanske granice u kojoj su zapovjedništvo držali domaći ljudi, sisački špani odnosno kanonici Zagrebačkoga kaptola. Takav povijesni podatak iznimno je pogodan za nastanak simboličke pripovijesti: prostor se počinje zamišljati kao mjesto na kojem zajednica sama brani svoju zemlju.
Ali mitologizacija ne znači nužno falsificiranje povijesti. Mit može nastati upravo iz stvarnoga događaja tako što se jedan njegov element povećava, ponavlja i prenosi kroz generacije dok ne počne predstavljati nešto mnogo šire. U Starom gradu Sisak vojna pobjeda postaje pripovijest o opstanku. Konkretna tvrđava postaje metafora granice. Lokalni događaj ulazi u europski kontekst sukoba Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva.
Zanimljivo je da je takav proces započeo gotovo odmah nakon same bitke. Karbić navodi da je o sisačkoj pobjedi sačuvan velik broj suvremenih vijesti: službenih vojnih izvještaja, različitih zapisa, ali i letaka – „preteča današnjih novina“ – kojima se vijest o pobjedi širila izvan neposrednoga prostora bitke. Sisak je, drugim riječima, vrlo rano prestao biti samo lokalna vijest. Događaj je počeo kružiti tekstovima, izvještajima i pričama.
To je za nastanak mita ključno. Mjesto postaje simbol onda kada njegova priča može postojati i daleko od samoga mjesta.
Sisačka pobjeda pritom nije promijenila samo predodžbu o tvrđavi nego i način na koji se mogla pripovijedati hrvatska povijest. Karbić, pozivajući se i na povjesničara Miroslava Kurelca, upozorava da se krajem 16. stoljeća mijenja ton hrvatskoga historiografskog pisanja. Umjesto tekstova kojima dominira oplakivanje teškoga položaja Hrvatskoga Kraljevstva i pozivanje Zapada u pomoć pojavljuje se nova samosvijest. Karbić zaključuje da je u njezinoj izgradnji „presudnu ulogu odigrala upravo pobjeda kod Siska 22. lipnja 1593.“
Tu se možda najbolje vidi što znači mitologizacija Staroga grada.
Prije pobjede tvrđava govori: moramo se obraniti.
Nakon pobjede može govoriti: obranili smo se.
Ta promjena iz ugroženosti u pobjedu temeljna je za simboličku snagu prostora. Tvrđava više ne svjedoči samo o strahu pred neprijateljem nego o mogućnosti njegova poraza. Zbog toga ruševina ili stari zid u kolektivnoj imaginaciji mogu postati snažniji od savršeno očuvane palače. Njihova vrijednost nije prvenstveno u estetici nego u priči koju društvo u njih upisuje.
Stari grad dodatno je pogodan za takvu vrstu simbolizacije zbog svojega položaja. Smješten uz vode Kupe i Save, djeluje gotovo kao prostorna točka prekida: iza njega je grad, ispred njega nekadašnji pravac vojnoga prodora. Rijeke pritom stvaraju prirodnu granicu, dok tvrđava toj granici daje ljudski oblik. Priroda i arhitektura zajedno proizvode prizor obrane.
No suvremeno čitanje Staroga grada trebalo bi sačuvati razliku između povijesti i njezine mitologizacije. Povijest je složenija od kasnije nacionalne legende. Bitka kod Siska odvijala se u okviru mnogo širega habsburško-osmanskog sukoba, a obrambeni sustav hrvatskih zemalja bio je dio složene organizacije Vojne krajine. Božić upravo reorganizaciju Vojne krajine navodi kao jedan od važnih čimbenika uspješnoga otpora Osmanlijama. Zagrebačko sveučilišno istraživanje razvoja krajine također pokazuje da je tijekom 16. stoljeća nastajao poseban krajiški zapovjedni sustav koji se postupno izdvajao iz tradicionalnih ovlasti bana i Sabora.
Zato povjesničarsko čitanje Staroga grada ne umanjuje njegovu simboličku vrijednost, nego je čini zanimljivijom. Mit govori o jednome velikom trenutku. Povijest otkriva desetljeća gradnje, financiranja, straha, politike, vojnih reformi, prethodnih opsada i života ljudi koji su utvrdu branili.
A prostor u sebi može nositi oboje.
U tome je posebnost Staroga grada Sisak. On je istodobno materijalni dokument i mjesto imaginacije. Njegova opeka pripada 16. stoljeću, ali značenja koja joj pripisujemo nastajala su stoljećima. Tvrđava je preživjela različite ratove i bila teško oštećena i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu, nakon čega je sanirana. Time se njezino simboličko značenje gotovo paradoksalno obnavlja: građevina koja je nastala kao obrambeni objekt sama postaje nešto što treba braniti i čuvati.
Mitologizacija prostora zato nije završeni proces. Svaka generacija ponovno odlučuje što Stari grad znači.
Može ga promatrati kao renesansnu tvrđavu. Kao arheološki i muzejski prostor. Kao mjesto Sisačke bitke. Kao simbol hrvatskoga otpora Osmanlijama. Kao element europske vojne povijesti. Kao lokalnu znamenitost uz Kupu. Ili jednostavno kao građevinu koja je toliko dugo prisutna u krajoliku da je postala dijelom identiteta samoga grada.
Najzanimljivije je upravo to preklapanje. Stari grad Sisak nije mit zato što njegova povijest nije stvarna. Mitom postaje upravo zato što je jedan stvarni prostor dobio značenje veće od svoje fizičke veličine.
Tri kule tada više nisu samo tri kule.
One postaju način na koji jedna zajednica pamti trenutak u kojem je povjerovala da povijest može promijeniti smjer.
Nataša Nježić Bublić
Literatura
Božić, Mate. „Bitka kod Siska 1593. godine“, Pleter: Časopis udruge studenata povijesti, 1/1, 2017., str. 177–192.
Karbić, Damir. „Bitka kod Siska u opisima suvremenika“, u: Sisačka bitka 1593., 1994., str. 239–242.
Kruhek, Milan. Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995.; bibliografski podatak naveden u projektu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
„Sisak, stari grad“, Hrvatska tehnička enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
