Naš razgovor s vokalisticom, skladateljicom i multimedijalnom umjetnicom Majom Rivić.
„Drugo Sunce“ vaš je prvi autorski album. Koliko ste dugo nosili ideju o njemu prije nego što je dobio konačni oblik?
Prije par godina okupila sam kvintet za jedan koncert te sam za tu priliku napisala još par skladbi i aranžmana, i osjetila sam svojevrsnu cjelovitost tog repertoara i sebe u njemu. Čula sam muziku i pomislila: “Ok, sad je došao trenutak da stvorim album!”
Potom sam još dorađivala neke aranžmane, tekstove i konceptualno ga povezala.
Album je zamišljen kao cjelina u kojoj su skladbe kronološki povezane. Postoji li priča ili unutarnje putovanje koje slušatelj prolazi od „Dream-Timea“ do „Drugog Sunca“?
Svaka kompozicija je putovanje u određene interesne sfere i afinitete mojega bića, a zajedno čine presjek i uniju mojega životnoga puta i priče. Međusobno se povezujemo u cjelinu – ja njih, one mene. Kako su te skladbe nastajale u velikim vremenskim razmacima, upile su u sebe moj život, razmišljanja i poglede, zbivanja u meni, oko mene, memorirale ono što je memorabilno, postale markerima moga života. Sastavljajući album, pustila sam da se kronološki nižu poput dnevničkih zapisa.
Dream-Time je glazbeno najstarija, a riječi je dobila prije par godina, kada sam otkrila prekrasnu istoimenu pjesmu američke pjesnikinje Elle Higginson. Dream-Time je san na javi, čuđenje svijetu, buđenje sa svijetom. Observer je promatračica koja opipava metafizičke i fizikalne koordinate svijeta i pokušava povezati unutarnji svijet s vanjskim. Zapravo konstantno tražim neku cjelinu, uniju stvari. Saggitarius A*, za koju je tekst pisao Mak, priča o motivu crne rupe, centralnog objekta naše galaksije. O.K. je posthumna pjesma, posvećena našem preminulom londonskom bubnjaru Oberonu Kingu. Izvodim ju bez teksta jer je tu život ostao bez teksta. Ostao je samo zvuk, samo udarci, neki aritmični puls. Ona predstavlja nasilje smrti nad životom, suočavanje sa smrću i gubitkom te odu životunakon smrti. Nakon ovih pjesama napuštamo London, vraćam se u Zagreb, i tu tražim novu ljubav, novo razumijevanje. Osjećam zanos, nekakav senzualni, erotski dio mene želi se iskazati i biti prepoznat. Tada nastaje Inflaton, skladba u kojoj se preklapaju i međusobno nadopunjuju pojam kozmičke inflacije i emotivne inflacije, i to postaje svojevrsna ljubavno-erotska fantazija u slikama, muzika scena. Onda je započeo period u kojem sam istraživala neke nove umjetničke prakse, i razvila tjeloglasje. To je kovanica kojom identificiram praksu simultanog izvođenja glasa i pokreta, a kojim istražujem svoju prisutnost i neposrednu povezanost.
Mjesec nastaje kao, s jedne strane mitološka pjesma o mjesecu kao simbolu tajne ili kakvog otajstva. U mjesecu je zakopana prapovijest, predznanje; u njemu tražim arhetip. S druge strane to je i evolucijska pjesma koja priča o velikom prasku i postanku svemiru. Drugo Sunce obilježava novi, zreliji period života i zapravo istovremeno predstavlja ostatak albuma.
U tekstovima spajate svemir, prirodoslovlje, filozofiju, ljubav i tjelesnost. Odakle dolazi vaša fascinacija kozmičkim fenomenima?
Pa kad je to ionako spojeno! Stvar je prepoznavanja, povezivanja, značenja. Fascinacija izvire u meni tj. u samom kozmosu kojeg sam i ja dio. Imam potrebu osjetiti cjelinu, objediniti nešto u sebi. Kozmos je kao nešto izvan čega ne znamo i ne vidimo. Uzbuđuje me ta beskonačnost, vječno spiraliranje.
Što za vas predstavlja naslov „Drugo Sunce“? Je li riječ o metafori promjene, druge stvarnosti ili nečega intimnijeg?
Drugo Sunce je uistinu sve navedeno. Kao pjesma oslikava jedrenje života, životno jedro nošeno morem emocija, ljubavi, čežnje, neizvjesnosti, ali i povjerenja, optimizma. Drugo Sunce je obećanje novog jutra, nove prilike, novih spoznaja. Kao album je zbirka proteklih budućnosti bez kojih novih budućnosti ne bi bilo. Ono je otkrivanje vlastite ranjivosti i snage.
Naslovi poput „Sagittarius A*“, „Inflaton“ i „Observer“* izravno prizivaju fiziku i kozmologiju. Kako znanstveni pojmovi kod vas postaju glazba i poezija?
Za mene to nosi prirodnu povezanost. Zapravo, morala bih se potruditi da to razdvojim. Valjda poezija kao najuzvišenija literalna forma i kozmički fenomeni spadaju u najuzvišenije misaone repozitorije. Ja vidim tu povezanost u vrijednosnoj kvaliteti, osovini. Poetično uranjanje u tu fenomenologiju za mene je put pročišćenja misli i duha, kojim težim doprijeti do esencije. Svakodnevnica me neminovno inspirira, to je opipljivi dio postojanja i supostojanja u društvu i svijetu, ali kad stvaram/pišem, izražavam duh, moram se izdignuti iz prizemnosti svakodnevnice, kako bih preciznije, dublje sagledala i osjetila esenciju svega.
Skladba „Tjeloglasje“ povezuje tijelo i glas. Koliko je za vas glas instrument, a koliko fizički i emocionalni prostor?
Tijelo je medij, prostor, vrijeme, instrument, alat, kao i samo tijelo Glas kao fenomen je višeznačan i ima svoj korijen. Glas istovremeno izvire iz tijela i fizičkog svijeta, ali je i most koji spaja tijelo s duhom, s emocionalnim bićem. Glas je najprecizniji otisak duše, općeg ali i trenutnog stanja. Glas koji izvire iz mene donosi i mene meni samoj na vidjelo, dijeli me s drugima. Povezuje me, odnosi me, pritom uvijek upućujući na mene, na svoj izvor. Glas je jedinstven, ali inkluzivan. Vraća me sebi i uprisustvuje. Dok glas teče i traje, ja jesam. Glas me povezuje sa prostorom u kojem se nalazim, jer da nema prostora izvan mene taj glas ostao bi nečujan.
Na albumu pjevate na hrvatskom i engleskom jeziku. Mijenja li se način na koji skladate i koristite glas ovisno o jeziku?
Vinilno izdanje albuma sastoji se od dvije ploče, a obzirom da idu kronološkim tijekom, prva ploča pripada tzv. engleskom periodu, a druga hrvatskom. To znači da su skladbe prve ploče nastajale pod utjecajem engleskog jezika i života u Engleskoj, i zapravo sam samo jedan tekst napisala ja, tad mi je to došlo “prirodno”. Na drugoj ploči su skladbe nastale u Hrvatskoj, gdje mi je pak postalo prirodno pisati na hrvatskom. Nisam osjetila nikakvu leksičku ni zvučnu prepreku, dapače, hrvatski se jezik pokazao kao izrazito teksturalan i raskošan, te obzirom da mi je materinji, dopušta još veći smisao i dubinu mojim osjećajima i mislima.
Vaša glazba djeluje poput zvučnog pejzaža sastavljenog od slojeva, boja i tekstura. Kako nastaje takav aranžman i koliko prostora ostavljate za improvizaciju?
Pretežno u odnosu na intuitivno, emocionalno i duhovno stanje u datom trenutku, odnosno periodu, najprije nastaju melodija i prateća harmonija. Melodija kao srž, nit vodilja, sublimacija, unutarnji glas; harmonija kao sredstvo kroz koje melodija propagira, posteljica koja ju hrani. Postepeno, jedno nastaje u odnosu na drugo, međusobno se isprepliću, kreirajući reljef, kostur, nacrt za daljnju evoluciju. Nadalje, imajući na umu kojim instrumentarijem i glazbenim ličnostima specifičnih vještina “raspolažem”, uz pojačani upliv uma i intelekta, krećem u igru, koncepciju, eksperiment, odnosno aranžiranje i stvaranje glazbenog sustava vlastite dijalektike. Jer, glazba, tj. skladbe to i jesu – sinteza, pomirba i prihvaćanje svih suprotstavljenih strana, tenzija i rezolucija, kako kroz psiho-emotivno-socijalne kontraste, tako i kroz harmoniju i ritam, kroz jezik i zvuk, kroz imanentne osobine različitih instrumenata. Posebna je čast, radost i ushićenje izgraditi prostor unutar kojeg će (za)živjeti neka pjesma. A da bi takav prostor bio stabilan i inspirativan, želim da se u njemu naglašeno kreativno izraze i afirmiraju i moji glazbenici, koji to čine improvizirajući na mnogobrojnim za to predviđenim sekcijama.
Interesantno je kako najprije glazba izlazi iz nas kako bi nas izrazila, da bi se potom mogli tražiti i pronaći u njoj.
U kvintetu su Mak Murtić, Hrvoje Galler, Hrvoje Kralj i Borko Rupena. Što je svaki od njih donio glazbi „Drugog Sunca“?
Donijeli su sebe, svoje vještine na instrumentima, vještine muziciranja, svoj odnos prema glazbi, svoj odnos prema meni, prema ostalima u sastavu. Uslijed toliko relacija, nastane gusta mreža osjećanja i značenja, da je neminovno unikatna, unikatno važna i lijepa. Mak je donio svoj žar, svoju ljubav, muzičko znanje, i raspon od baršunastog subtonalnog do masivnog reskog tona te izrazite boje svog američkog vintage Conn 10M tenor saksofona – parametri koji, naravno, korespondiraju i bivaju aktivirani upravo takvim slojevitim i znatiželjnim bićem kao što je Mak (njegov solo na Drugom Suncu mi je jedan od najdražih ikad!). Hrvoje Galler svojim je senzibilitetom za klavirom natopio moju glazbu fluidnim impresionizmom, nježnošću koja se razlijeva u svim smjerovima. Hrvoje Kralj kraljuje zemljanim bojama mog glazbenog kraljevstva, čvrsto vrteći osovinu koja probada kroz centar zemlje, odvodeći nas na drugu stranu. Borko svojim udarcima, nježnim i žestokim, kuje dvorac od kamena, dvorac od svjetla, koji ritmično pulsira za naš opstanak.
Album ste snimali u poznatom talijanskom studiju Artesuono. Zašto ste odabrali upravo taj studio i koliko je prostor utjecao na konačni zvuk albuma?
Još na prvim probama su, čuvši nagovještaj moje glazbe, kolege Borko, Galler i Zvonimir Šestak (prije Kralja), ustvrdili da se to mora ići snimat u Artesuono studio, kod njima već dobro poznatog studijskog inženjera Stefana Ameria, kod kojega su i sami snimali već s raznim sastavima, a trend je započeo Ivan Kapec, i čak Tamara Obrovac. Stefano je između ostalog, snimio i preko 140 albuma za legendarnu njemačku jazz etiketu ECM, a čije albume krasi prepoznatljivi tzv. ECM-zvuk. Kada je nedugo zatim u sastav ušao Kralj umjesto Šestaka, i on se pridružio nagovaranju, i na kraju sam u potpunom povjerenju organizirala snimanje albuma u Italiji. Sve se obistinilo: od atmosfere studija, a koju čine Stefanova mirnoća, lakoća, efikasnost, lucidnost i pripremljenost, kao i oprema za snimanje i posebno predivni koncertni klavir Fazioli, u sinergiji s našom glazbom stvorila je glazbu, ploču, zvuk na koji sam ponosna.
Završili ste jazz pjevanje i aranžiranje, ali i Akademiju likovnih umjetnosti te Grafički fakultet. Razmišljate li o glazbi vizualno – kroz slike, boje i teksture?
Naveli ste mnogo toga, ali to nije sve 🙂 Ja sam, između ostalog, krajem srednje škole silno htjela studirati arhitekturu, no nisam prošla prijemni (šmrc! op.a.). A u kontekstu ovog pitanja, najbliži bi opis bio, da razmišljam “arhitektonski”, prostorno; slažem, gradim, zamišljam razne perspektive. Uzbuđuje me ideja da organizacijom prostora, elemenata, objekata omogućavam komunikaciju, smjer; uobličavam, potičem, omogućujem doživljaje. Također, i kad crtkaram, to više nalikuje na nacrte, tlocrte, strukture, modele, sustave, nego na kućice u cvijeću! 🙂
Vaš rad prelazi granice jazza, eksperimentalne glazbe, poezije i suvremene umjetnosti. Osjećate li potrebu svoju glazbu uopće definirati žanrom?
Ni najmanje! Odnosno, zabavno je i izazovno osmišljavati deskripcije, ali ja se u samom procesu stvaranja nisam time opterećivala. Štoviše, intimni uvjet bio je beskompromisno stvaranje i kreativno odlučivanje, neovisno o žanrovima i njihovim diktatima.
Bili ste dio brojnih projekata, od Mimika Orchestra i Žive Vode do suradnje s Jazz orkestrom HRT-a i Darkom Rundekom. Što ste iz tih iskustava prenijeli u svoj prvi album pod vlastitim imenom?
Još uvijek sudjelujem u svim navedenim projektima, koji su me uistinu mnogočemu naučili. O Mimika orkestru, kojeg smo Mak i ja pokrenuli u Londonu 2010., mnogo sam pričala i pisala, i ne mogu stati, jer mi je to najveća životna glazbena škola! Zahvaljujući Maku, njegovom skladanju i vođenju takvog orkestra, postala sam sposobnija, mudrija, iskusnija i vještija glazbenica, vokalistica i performerica. Živa Voda kao kolektiv za kreativnu interpretaciju raznih autora i žanrova, s naglaskom na improvizaciju, pridonijela je razvoju moje muzičke snalažljivosti, i brzog prilagođavanja na novonastale situacije i muzičare.
S Jazz orkestrom HRT-a sam počela surađivati još 2012. kada smo snimali i izvodili Makovu glazbu s Mimikinog albuma A place glowing a brilliant red. Tamo sam stekla mnoge kolege i prijatelje od kojih nekolicina svira/je svirala u Mimiki. Od velikog značaja mi je i suradnja s legendDarkom, posebice jer je interesantan čovjek, pjesnik, glazbenik, izvođač, frend. Njegova cjeloživotna posvećenost glazbenom stvaralaštvu, znatiželja i kreativnost su silno inspirativni! Dodala bih još i sudjelovanje u Croatian improvisers orkestru, CRIO, s kojim sam godinama razvijala improvizacijske i soundpainting tehnike i vještine.
Nedavno ste nastupili na otvaranju nove sezone koncertnog ciklusa Jazz Point NZ u Centru za kulturu Novi Zagreb. Kako ste doživjeli taj nastup i što vam znači sudjelovanje u programu koji afirmira suvremenu jazz scenu?
Već mi je davno Miro Kadoić, saksofonist u Jazz orkestru HRT-a i programski suradnik u CZKNZ, izrazio želju da me zajedno s voditeljicom Ninom Romić ugoste na Jazz Pointu, i konačno smo dočekali taj dan. Moram priznati da sam se ugodno iznenadila organizacijom, tehničkom pripremom, A/V snimanjem, i razvijenom publikom, koja je na kišni dan potegla iz raznih dijelova grada. Koncert je naime bio popunjen, a publika pažljiva i zainteresirana za sve muzičke igre i detalje. Silno sam uživala u nastupu, došla sam tako nekako rasterećena i zahvalna na životu u kojem imam priliku raditi nešto što toliko volim. Ponovno sam se uvjerila u to da se apsolutno i uvijek isplati ulagati napore u kulturu u svim dijelovima grada, za sve njegove stanovnike. Nadam se da smo moji glazbenici i ja uspjeli doprinjeti tom obogaćivanju.
Što biste voljeli da je publika ponijela sa sobom nakon susreta s „Drugim Suncem“?
Našu prekrasnu duplu ploču, u izdanju izdavačke kuće Menart, koju je dizajnirao Sven Sorić, s fotografijama Marine Uzelac. Nadam se da je publika uspjela uroniti u neke dublje dijelove sebe, osjetiti slobodu, ljubav, kozmičku sveprisutnost, i ljepotu življenja. A evo što mi je rekla Anja po odlasku s koncerta: “Još sam uvijek pod dojmom od jučer. Baš mi je drago što sam došla i imala priliku čuti tako odlične glazbenike i upoznati te. Tvoj glas me stvarno posebno oduševio. U par navrata sam se baš naježila koliko ste dobro zvučali. Nadam se da se vidimo na nekom koncertu u skorije vrijeme, a do tad ću slušati ovu divnu ploču.”
