Ica1
Veliki tamni ulaz u pećinu, okružen zelenim raslinjem, iznenadi ptice. Pojaviše se s istoka, i u velikome luku, sletiše na vrh litice. Onda se u njezinu donjem dijelu, ispred tamnoga otvora pećine, nakratko pojavila svijetleća točkica. Kratak bljesak i tišina. Odjednom, iz najbližeg žbuna, što je rastao tik do ulaza, glavom bez obzira, mašući kitnjastim repom, u dubinu zelenila nestade usplahirena lisica. Kad je ona umakla, na otvoru pećine stajala je niska žena, jake tjelesne građe.
Osluškuje. Kad se pokrenula naprijed, svjetlost joj obuhvati dugačku, crnu kosu, snažna bedra, nabrekli trbuh i velike grudi. Žena se nekoliko puta osvrnula oko sebe, potom se oprezno stala spuštala niz kosinu. Oči su joj se razigravale tražeći povoljan djelić zemlje u koji će umetnuti stopala omeđena potplatom i remenjima napravljenima od životinjske kože. Pokušavajući prijeći prvo ispupčenje na strmini prema tijeku rijeke, noga joj se nađe na nestabilnome kamenu i ona padne. Ležeći na boku, okom je tražila oslonac za podizanje.
– Ninum! Ninum! – krikne, ugledavši gmižuću zmiju.
Kamen je u zraku. Meta je pogođena, a malena keramička posudica na zubu je tople zmije. Spremivši posudicu, užurbanije se primicala bučnoj rijeci. Stala je. Osvrće se. Osluškuje!
– Latra2! – oduševljeno će.
Dvadesetogodišnjakinja, visine do stotinu šezdeset centimetara, snažnih bokova, okrene se prema pridošloj ženi, zabacivši dugu, crnu, kovrčavu kosu iza lijevoga ramena. Neobično crnomanjasto i izduljeno lice, koje u dva dijela razdvaja oštar nos, njegov utor i rupica na vrhu brade, obasjano suncem, ljepotom je povećavalo kontraste krajolika.
– Ica, odabrana! – uzvrati Latra. – Stanje na Promoni3 traži hitan sastanak. – pogleda u njezin trbuh. – Kad
će se roditi On iz bratstva – stavi stisnutu šaku desnice na predio iznad srca i udari se njome jedan put – Varvarina4?
– Tek je početak. – uzvrati Ica. – Samo! Kako stoje naši?
Mlada žena, zabrinuta, procijedi:
– Jedan On iz roda – prijeđe tri puta stisnutom ljevicom preko dlana desnice – Burnita5 javlja naše povlačenje.
– Sigurna si?– uznemireno će Ica.
– Sigurna!
Ica zašuti, lupkajući prstima po ovalnome trbuhu.
– To je onda to. – konstatira.
Potom se zagleda prema velikome stožastom brdu u daljini, čije je podnožje obavijala magla. Ali kad vidje suze u očima mlade djevojke, upita:
– Grizu li, Latrice?!
– Grizu, grizu.
Ica podiže glavu prema istoku. Protrlja oči. Okrene se prema rijeci, kažiprstima i palcima razvuče očne kapke, pa će zabrinuto:
– Doista je dim s našeg položaja. Dim! Latrice, – nježnije će – ti večeras predvodiš Burnite u Čučevu na skupu bratstava?
Dan se približavao kraju, postupno pretvarajući boje najprije u izmaglicu, a kad je tama ovladala prostorom, po rubu kanjona, stotinjak metara južnije od prijelaza preko rijeke, ženska se silueta, koračajući, neprestano okretala. A kad prostorom zagospodari mjesec u punome sjaju, začu se
iza ovalnoga ulaza u pećinu:
– Latra!
– Predstavnici četiriju bratstava su ovdje. – čuje se
već poznati piskutavi glas mlade žene. – Nema samo istočnih bratstava Burnita. Njih su već pobili Delmati6.
– Straže su postavljene, Latra?! – upita Ica.
– Tako je, odabrana! – uzvrati.
– Danas sam, predstojnice rodova, – obrati se žena piskutava glasa – ušla u ovu pećinu prvi put u životu. Latra mi je pokazala gdje se nalazi. Pećina me oduševila. Ona je, s ova dva kamena pri samome ulazu, kao oplođena maternica, a mi baš ovdje donosimo važne odluke. I kakav god bio ishod – poraz ili pobjeda – šišmiši u lijevku pećine, koji izlazi na uski otvor na vrhu, svojom periodičnom cikom, tim ponavljanjem, govore kako čovjek u porazu i pobjedi nestaje i nastaje.
Stanka je. Djelići sekunde.
– On iz prvog bratstva rodit će se. – dopre ženski glas.
– I moj, iz bratstva dva i roda jedan, doći će. – dobaci druga.
– Život! Život!- odjekuje oko dva priljubljena kamena u unutrašnjosti pećine.
Razgovor potakne Icinu znatiželju i ona iziđe na ulaz pećine. Zapazi kako iz pravca Promone dopiru sve veći vatreni jezici. I dok je prekrivala oči dlanovima, čuje:
– Naši su pobili nekoliko stotina Delmata između malog7 i velikog8 promonskog izvora. Hajde Ica, priznaj!
– Tako je, ali glavnina delmatskih snaga već je došla i naši su se povukli prema rijeci. – odgovori Ica.
Ostala je na rubu otvora. Planina je gorjela. Njezine su oči prekrivene rukama.
– Plačeš! – začuje glas.
– Da, Latrice! Plačem! – uzvrati Ica.
– Mislim – umetne se stariji glas – kako bi upravljanje nad našim bratstvima valjalo predati upravu njima.
Oni su – zastane – poput Delmata, jači i odlučniji. Oni imaju hrabrost i ne muči ih majčinstvo kao nas. Ali boginje!?
Što bi rekle naše boginje? Prelijepa Anzotica9, ili vodena Ica! Nisu li nam one znak ispravnosti vladavine žena nad savezom?
- Ika – liburnska boginja. ↩︎
- Liburnska zaštitnica obitelji, rodova i zagrobnog života. ↩︎
- Promina kod Drniša. ↩︎
- Rodovska zajednica na prostoru današnjeg Bribira. ↩︎
- a zajednica na prostoru oko današnjih Ivoševaca, desna strana Krke. ↩︎
- Pleme nastanjeno između Krke i Cetine prije doseljenja Hrvata. ↩︎
- Izvor Mali Točak na Promini ↩︎
- Izvor VelikiTočak na Promini ↩︎
- Liburnska boginja ljepote. ↩︎
Zvonko Madunić u romanu Genetski hod gradi slojevitu priču o identitetu, nasljeđu i čovjekovoj potrebi da vlastito postojanje ukorijeni u nečemu većem od sebe. Glavni lik Pavao Mladenović traga za pripadanjem, oslonac pronalazeći u povijesnom imenu Šubića. Njegov put postupno prerasta u propitivanje granice između autentičnog identiteta i svjesno oblikovanog mita.
Roman povezuje hrvatsku povijest, dalmatinski zavičaj, obiteljske odnose, vjeru, politiku i suvremene europske prilike s elementima distopije. Prošlost ovdje nije zatvoreno razdoblje, nego živa sila kojom likovi tumače sadašnjost i pokušavaju upravljati budućnošću. Posebno je zanimljiv motiv imena i prezimena: ono može biti znak podrijetla, izvor društvene moći, ali i sredstvo manipulacije. Naslovni „hod“ zato nije samo biološko nasljeđivanje, nego prijenos kulturnih, duhovnih i nacionalnih obrazaca kroz naraštaje.
Madunić piše razvedeno, eruditski i simbolički gusto. Brojne povijesne, mitološke i religijske poveznice zahtijevaju pozornog čitatelja, dok nagli obrati i mnoštvo likova mjestimice stvaraju dojam namjerne labirintnosti. Ipak, upravo ta formalna nemirnost odgovara Pavlovoj unutarnjoj rastrganosti između individualnosti i kolektiva, vjere i ambicije, ljubavi i proračunatosti.
Genetski hod ambiciozan je povijesno-društveni roman koji ne nudi jednostavne odgovore. Njegova je najveća vrijednost u pitanjima koja otvara: određuju li nas geni ili priče koje o njima stvaramo, može li se povijesno nasljeđe pretvoriti u politički kapital i koliko čovjek smije žrtvovati u ime navodno višeg cilja? To je zahtjevno, osebujno i idejno bogato djelo o čovjeku koji, tražeći svoje pretke, zapravo pokušava pronaći samoga sebe.
Rekli su o romanu:
Višeslojno djelo koje čitatelj može interpretirati s različitih gledišta – bila bi već nebrojeno puta upotrijebljena rečenica.
Ovo je djelo prije svega jedan – hod – neovisno o tome radi li se o vremenskom kontinuumu počevši od
liburnsko-delmatskog sukoba pa sve do milošću Božjom kneza Hrvata, ili pak o protagonistovu hodu od stana iznad Europske banke do kafića nasuprot podružnici Europske banke. A kakav hod – odgovor se nalazi na naslovnoj stranici knjige koju, dragi čitatelju, upravo držiš u ruci.
Izronivši iz ovog povijesnog, zavičajnog, sociološkog, ljubavnog romana, s elementima distopije,
prvo što mi padne na um jest kritika – upućena i autoru i Pavlu – kako rečenom nedostaje nastavak.
Frane Škubonja
Madunićev roman uz dobre opise krajolika, kao i navođenje ilirskih i praslavenskih (hrvatskih) običaja s uvođenjem religijskih elemenata, uključujući i kršćanstvo, kako bi došao do Šubića i njihova genetskog hoda, izazovan je i zahtjevan, pun je iznenadnih obrta, a to pak znači vrijedan čitanja. Tako će svi oni što se dublje žele obavijestiti o mitologiji, ali i o vlastitoj povijesti, s kojom Madunićevi likovi žive sadašnjost
i kreiraju budućnost, ovaj roman s velikom koristi uzeti u ruke i neće ga ispuštati do posljednjeg retka.
Anton Šuljić
