Tekst je nastao kao specifičan književni eksperiment dvoje autora. Prvi dio (I – Dim u ogledalu vremena: Sivi zid i izgubljeno ime) donosi mušku perspektivu i predstavlja zapis stvarnog, proživljenog sjećanja na jednu noć u Lijevče polju (Bosanski Aleksandrovac) tokom osamdesetih godina. Drugi dio (II – Glas s druge strane filtera: Razglednica iz pepela) nastao je kao ženski književni odgovor i refleksija na taj isti trenutak.
Kroz formu dva povezana teksta, tekst se bavi temama prolaznosti, selektivnosti ljudskog pamćenja, nostalgije za vlastitom mladošću i sudbinama jedne generacije, koristeći autentične detalje, vrijeme i prostor tog vremena bez političke konotacije.
I – Dim u ogledalu vremena: Sivi zid i izgubljeno ime
Pribijam je uza sivi zid Društvenog doma u Bosanskom Aleksandrovcu. Ona puši Filter Jugoslaviju i dim, kao nestašan oblak, sasipa pravo u moje lice. Muzika iz sale probija debele zidove i puni noć disko-tonovima pulsirajući poput ubrzanog srca.
Otkopčavam joj gornja dugmad na košulji. Ona ih, kroz smijeh, ponovo zakopčava – izaziva me, igra se sa mnom. Dugom smeđom kosom, mekom kao svila, prelazi preko moga lica. Nešto govori, ali riječi mi se gube u onoj slatkoj omamljenosti koja čovjeka obuzima kad je mlad i kad mu se čini da noć nema kraja.
Lijevče polje osamdesetih danas je daleko iza mene kao skoro neki drugi život. Decenije su prošle, a ja se više ne mogu sjetiti ni imena te vitke djevojke, tanke i nježne, breze u nemiru vjetra.
Možda se zvala Marina.
Ne, nije Marina.
Marina je imala kosu plavu do ramena i zelene oči – proljeće u pogledu. I nije bila tako vitka. Nije ni pušila Filter Jugoslaviju – zapravo, nije pušila nikako. Nje se dobro sjećam. Zbog nje sam čak unajmio stan odmah do njenog; samo nas je zid dijelio u Savskoj 7 u Srpcu. Zid tanak poput tajne koju nikad nisam imao hrabrosti izgovoriti.
Nedjeljom me pozivala na porodični ručak. Nisam odbijao. Iako je atmosfera naizgled bila opuštena, osjećao sam kako me pogledi njenih roditelja paraju – tihi, ali oštri, kao munje zarobljene u tišini. Znao sam da se prava oluja ne događa predamnom; ona bi se razbuktala tek nakon što zatvorim vrata za sobom.
Od nje, ili možda od nekog drugog, do mene su stigle riječi njenog oca: „Ne želim da vidim svoj auto pred starom školom!“
Drugim riječima – pred mojim stanom.
Zašto? Jer se moj identitet nije uklapao u njihov svijet, niti je njen mogao ostati isti pored mene.
Možda je bila Jasenka.
Ali nije ni Jasenka.
Jasenka je imala kratku crnu kosu i oči – najzelenije koje sam ikad vidio. Sreli smo se u autobusu, onom zelenom kakvi su bili svi autobusi banjalučkog Autoprevoza, na liniji Banja Luka – Srbac. Sreli smo se još nekoliko puta kao što se zvijezda ponekad ukaže na istom dijelu neba. Jednom sam je čak i tražio u Novoj Topoli. Lutao sam ulicama, raspitivao se, ali je nisam našao. Iščezla je iz mog života kao da je nikad nije ni bilo. Samo su u sjećanju ostale te zelene oči – najzelenije.
A ova djevojka uza zid Društvenog doma…
Ona je nestala iste noći.
Ostao je samo dim Filter Jugoslavije i disko-muzika koja probija zidove sjećanja.
Sve drugo je nestalo.
Čak i njeno ime.
Hajrudin Čirkić
II – Glas s druge strane filtera: Razglednica iz pepela
(Glas iz dima Filter Jugoslavije ili Sarajevskog Marlbora)
U dimu koji se stvara, osjećam kako me noć obavija svojim tamnim plaštem. Sivi zid Društvenog doma postaje naš svijet, skriven od znatiželjnih pogleda, a pulsirajuća muzika iz sale stvara ritam mom srcu.
Smijeh mi se širi usnama dok ga provociram, zakopčavajući i otkopčavajući dugmad na košulji, igrajući se tajnama koje nespretno skrivamo. Njegov miris, mješavina mladosti i nepoznatog, obavija me poput omamljivog parfema. Osjećam njegovu pažnju, žari se između nas, a ja se prepuštam tom trenutku, zaboravljajući na sve što nas okružuje. Duga smeđa kosa, meka poput svile, dodiruje mu lice, a svaki dodir postaje nam neodoljiv izazov.
Dok razgovaram, svaka riječ je poput stezanja, ispunjena neizrečenošću. U tom trenutku, ništa nije važno osim nas dvoje. No, sjećanja su poput munje koja se pojavjuje u tami. Misli mi danas putuju u prošlost, na ljetne noći i momke s plavim ili crnim očima, širokih ramena i osmijeha koji je obuhvatio moje grudi… Sada su svi ti trenuci samo blijede slike.
Zrak je bio gust od uzbuđenja, a svaki trenutak dragocjen, jer znamo da se ništa ne ponavlja. Ne, ne mogu se sjetiti njegova imena, a mislim da se ni on ne može sjetiti moga. To nam nikad nije bilo bitno. Imena i prezimena su bila nevažna.
Važna je bila strast i ples dvije duše što se stapaju u bezimenom disku u Bosanskom Aleksandrovcu, gdje smo izgorjeli kao dim Filter Jugoslavije. Proželi smo se žilama i korijenjem koje smo te noći iščupali i ponovno posadili.
Ja sam Ivana. I Bezimena.
Izgorjeli smo u vihoru koji nas je sve iščupao iz našeg ishodišta.
Gdje je on sada? Ja sam sad izblijedjela slika i pepeo cigarete Filter Jugoslavije ili Sarajevskog Marlbora.
A šta je on sada?
Lada Franić
