Prijateljica joj je predlagala da se prijave za vikend izlet u Opatiju i skoro ju je uspjela nagovoriti. Ali je Sandra ipak odlučila provesti vikend sa suprugom Draženom na selu, na njegovom „gruntu“. Čvrsto je samoj sebi obećala da će to biti zadnji put da samo zbog mira u kući provede vikend na toj livadi i u toj kleti u nekoj zadnjoj zabiti bez ljudi. Do Draženove bila je samo još jedna druga klet, ali već neko vrijeme napuštena. Otkako je od roditelja naslijedio grunt, činilo joj se da živi samo za njega. Preko tjedna je obilazio trgovine i kupovao pribor za kosilicu, vrtne alate, neke žice, vijke i druge stvari za koje nije znala čemu služe, niti ju je zanimalo. Mrzila je grunt i sve što ima veze s njim. Sve njene ranije pokušaje da za vikend idu na neki izlet ili u restoran ili da posjete prijatelje, odbijao je.
„Grunt i klet treba cijele godine održavati, to je stalna briga“, bio je njegov uobičajeni odgovor.
„Dražene, mene taj tvoj grunt…“, pokušavala bi tada uvijek objasniti.
„Da, znam što ćeš reći. Nezahvalna si, sve to na gruntu radim za nas dvoje. I zato ćemo ići zajedno“, prekinuo bi je svaki put.
Dok su se tog subotnjeg jutra vozili po zavojitim, uskim cestama Dražen je nabrajao radove koji ga čekaju naredna dva dana.
„Moram sve pokositi, trava brzo raste. Obrezati živicu, ako stignem, možda i obojiti ogradu, moram još neke daske složiti. Mogla bi mi i ti pomoći.“
„Da…“, odgovorila je Sandra.
Uopće ga nije slušala. Gledala je kroz bočni prozor i imala u glavi već scenarij koji ih čeka kad stignu. On će izići iz auta, duboko udahnuti seoski zrak i sav sretan izvaditi iz prtljažnika svog karavana sve što je ponio od nove opreme. Zatim će izvaditi kosilicu, trimer, električne i ručne škare, kanister s benzinom, lopate, grablje i razni drugi pribor iz garaže. Ona će bezvoljno uzeti prijenosni hladnjak iz prtljažnika, unijeti ga u klet, uključiti pravi hladnjak i preseliti namirnice u njega. On će se preobući u plavi kombinezon i radne cipele i baciti se na posao. Dok će raditi ponosno će slikati svaku fazu svog rada i postavljati slike na Facebook nadajući se pohvalama i lajkovima. Ona će se dva dana dosađivati i imati dojam da joj njegovi vrtni strojevi voze po mozgu i samo će čekati povratak u nedjelju poslijepodne.
Draženova klet je bila mala zidana kuća s garažom u prizemlju i stambenim prostorom na katu. Kad su stigli, primijetili su da na susjednoj kleti više ne visi ploča „Za prodaju“. Ispred kleti stajao je mali crveni auto, a na drvenoj klupi sjedio je nepoznati muškarac. Kad je čuo zvuk motora njihovog dolazećeg auta pogledao je u njihovom smjeru.
„Imamo novog susjeda“, rekla je Sandra.
„Pa neka imamo“, odgovorio je Dražen nezainteresirano.
„Grozan si, znaš!“ uzvratila je i pogledala ga ljutito.
Kad su izišli iz auta, novi susjed klimnuo je glavom u znak pozdrava. Sandra mu je uzvratila. Dražen se pravio da ga ne vidi. Kako je Sandra pretpostavila, Draženov izlazak iz auta i pripreme za rad odvijale su se po poznatom scenariju. Novi susjed je promatrao Draženove pripreme. Dražen, kao da je osjetio da ga novi susjed promatra, bacio mu je kratki pogled.
„Vidiš kakvu džunglu ima, sve mu je zaraslo. Umjesto da kosi travu, on sjedi“, rekao je tiho.
„Čovjek je opušten, za razliku od tebe.“
„Pijanac, vidi ga, pije pivo već prijepodne.“
„On barem zna uživati.“
„Ja uživam u radu u prirodi. Ne kaže se uzaludno da je u radu spas. Uživam kad je sve pokošeno, pošišano, uređeno. Uživam kad vidim red oko sebe…“, krenuo je nabrajati.
„Prestani, dosadan si“, prekinula ga je i unijela prijenosni hladnjak u klet.
„Nisu Nijemci bez veze izmislili geslo ‘Arbeit macht frei’“, čula ga je iz kleti kako dodaje.
„Budalo“, rekla je tiho.
Stavila mu je dva u aluminijsku foliju zamotana sendviča i bocu gazirane vode na stol ispred garaže. Po običaju, to je bila njegova hrana za cijeli dan. Drugo ništa nije tražio. Dobro za nju jer, osim što bi je povremeno i bezuspješno nagovarao da i ona nešto radi, nije imala nikakvih drugih obaveza. Zavalila se u ležaljku, stavila velike naglavne slušalice i upalila glazbu na mobitelu kako bi što manje čula zvukove njegovih motornih i električnih alata, otvorila limenku Cole i krenula čitati lakši ljubavni roman koji si je prethodnog dana kupila u supermarketu. Nakon nekog vremena čitanja odložila je knjigu u krilo i promatrala ga. Nešto joj je govorio i davao znakove rukama kao da želi pokazati da je nešto s kosilicom, ali ga nije razumjela.
„Da, da, dragi, super ti ide“, doviknula mu je.
Pokušala je nastaviti čitati, ali nije išlo.
„Kako si ti jadan“, pomislila je, „i kako je meni jadno s tobom. Ovo mi je zadnji put da sam bila ovdje.“
Pogledala je prema lijevo. Novi susjed je još uvijek sjedio na klupi ispred svoje kleti. Držao je papire u ruci i čitao. Koliko je mogla vidjeti, na klupi i na stolu je imao još papira. Okrenuo se prema njoj i mahnuo joj. I ona je mahnula njemu. Gledali su se nekoliko trenutaka i bilo joj je već malo neugodno gledati u njega. Uzela je knjigu i pokušala nastaviti čitati.
„Kad smo počeli ovamo dolaziti, nagovarala sam ga da izvidimo ima li stazâ za šetanje u blizini ili nekih znamenitosti ili izletišta. Ali ne, nije bilo šanse da se on makne i metar s tog svog jebenog grunta. Jer ‘Bolje je da na svježem zraku radimo nešto korisno, nego da bez veze lunjamo’. Koji retard“, razmišljala je.
Uz glazbu iz slušalica i prigušeni zvuk kosilice u pozadini zadrijemala je. Kad se Sandra probudila, Dražen više nije kosio kosilicom nego trimerom. Pored ležaljke ugledala je kanister za benzin. Dignula ga je, bio je prazan.
„Vjerojatno mu je nestalo benzina za kosilicu i očekuje da odem do benzinske… Pa baš bih i mogla, jede mi se sladoled. Vidjela sam da imaju vani škrinju. On će to shvatiti kao da se napokon uključujem u aktivnosti, što zapravo ne želim, ali baš me briga, neka shvati kako hoće“, odlučila je.
Pokazao joj je prstom prema kanisteru.
„Daaa, idem ja do benzinske“, viknula je i skinula slušalice s glave.
Trebalo joj je oko petnaest minuta laganog hoda da dođe makadamskim putem do glavne ceste i onda još stotinjak metara do male benzinske pumpe, zapravo prodajnog prostora veličine malo većeg kioska i dva agregata za točenje. Pumpa je bila jedina građevina u okolici od nekoliko kilometara u kojoj nije bilo ničega osim šuma, livada i nekoliko, uglavnom napuštenih, kleti. Grupa motorista s austrijskim tablicama točila je benzin u svoje motocikle.
„You can go before us, if you want“, rekao joj je jedan od njih kad ju je ugledao s kanisterom u ruci, dajući joj rukom znak da može preko reda točiti.
„No, no, thank you“, zahvalila mu se.
Radije je čekala svoj red kako bi ih mogla promatrati. U crnoj kožnoj odjeći i crnim čizmama i svojim teškim strojevima ostavljali su dojam na nju.
„To su pravi muškarci“, pomislila je. „Da me barem jedan od njih poveze nekamo daleko od svega.“
Nakon što je natočila benzin, uzela sladoled iz škrinje i oboje platila, sjela je na obližnju klupu i lizala sladoled. Sama sebi je bila čudna kakve neobične pokrete joj jezik podsvjesno radi oko sladoleda. Ispred pumpe se zaustavio mali crveni auto. Muškarac je izišao van i ušao u prodajni prostor.
„To je naš novi susjed“, učinilo joj se.
Pri izlasku iz prodajnog prostora muškarac ju je ugledao i mahnuo. Uzvratila mu je.
„Dobar dan, mi smo susjedi, čini mi se“, rekao je kad joj je prišao.
Ustala je i izvadila sladoled iz usta.
„Dobar dan“, odgovorila je.
„Ponestalo benzina?“ pitao je pokazujući prstom na njen kanister.
„Ponestalo, puno se radi“, nasmijala se Sandra.
„Vidio sam. I čujem cijelo jutro“, nasmijao se i novi susjed.
„Tako će Vam to biti svakog vikenda.“
„Aha… to je ta seoska idila, znači…“
„I Vama je nečega ponestalo?“
„Cigareta mi je ponestalo. Mogu Vas povesti, ako želite.“
Razmišljala je kratko. Ako pođe s novim susjedom, bit će već za dvije-tri minute opet kod svog supruga. Vratiti se pješice bi, dakle, bilo bolje jer duže traje. S druge strane, ako pođe s novim susjedom, ima prilike prozboriti s nekom živom osobom nekoliko rečenica.
„Hmmm… paaa…. može“, odlučila se napokon. „A sladoled?“
„Nisam autobus da se ne bi smjelo ući sa sladoledom.“
„U redu, samo pitam.“
„Ja sam Miha“, rekao je kad su sjeli u auto.
„Ja sam Sandra“, uzvratila je i spustila kanister na pod među noge.
Ostatak kratke vožnje prošao je bez riječi. Dok su se polako vozili, dok se auto tresao po makadamu i rupama, Miha je nekoliko puta bacio pogled prema Sandri, a ona je samo gledala ravno ispred sebe i nogama čvrsto držala kanister. Osjećala se kao zadnja kretenka jer nije znala kako nastaviti razgovor. Tješila se da Miha vjerojatno ima isti problem.
„Navratite do mene na pivo, ako će Vam biti dosadno“, rekao je samo još kad su izlazili iz auta.
Nasmijala se ne odgovarajući na njegov poziv, a Dražen je bio toliko okupiran košenjem trave trimerom da uopće nije primijetio da se Sandra dovezla s novim susjedom.
Sandra se vratila u ležaljku i nastavila slušati glazbu, čitati knjigu i pijuckati Colu. Dražen je očito u nekom trenutku primijetio da mu je stigao benzin jer je umjesto trimera opet čula motor kosilice. Ali ne zadugo. Dražen je čučao pored ugašene kosilice, zagledao je sa svih strana i prevrtao je. Iz kleti je donio neki alat i pokušao nešto šarafiti po kosilici i ponovo je opaliti. Živčano je nekoliko puta tako naglo povukao uže za paljenje da se potrgalo. Opsovao je nešto nerazumljivo i ustao.
„A jadan, krepala mu je njegova draga igračka“, pomislila je i zamalo se počela smijati.
Stajao je nasred travnjaka s užetom u ruci i gledao Sandru. Skinula je slušalice s ušiju.
„Dragi, je li se nešto pokvarilo?“ pitala je hineći neku vrstu zabrinutosti.
„Je! Moram to hitno riješiti. Subota je, ali stignem još do agrocentra. Oni rade do tri“, odgovorio je ljutito.
„Da, požuri se.“
„Bezobrazna si, znam da to ne misliš ozbiljno. Ali ne da mi se sad s tobom raspravljati.“
Utovario je kosilicu u prtljažnik i krenuo prema agrocentru.
Miha je sve promatrao. Kad je Dražen nestao, Sandra je pogledala Mihu i nasmijala se glasno. Izvadio je limenku piva iz svog prijenosnog hladnjaka, koji mu je stajao pored klupe, dignuo je i počeo mahati njom kao znak poziva Sandri da dođe na pivo. Smješkala se i kolebala.
„Do agrocentra i natrag mu treba oko četrdeset i pet minuta. Još ako bude čekao neki popravak… Ma imam malo vremena“, zaključila je.
Videći da Sandra dolazi, Miha je uzeo papire s klupe i stavio ih na stol.
„Evo, izvolite, tu kraj mene. Imam samo tu klupu“, rekao je kad je došla.
Sjela je do njega na klupu. Činilo joj se da mu je sjela preblizu, pa se odmaknula, pa joj se činilo da sjedi suviše daleko, pa se opet malo primaknula.
„Jeste se napokon namjestili?“ nasmijao se.
„Jesam. Ne znam jesam li trebala doći“, odgovorila je nesigurnim glasom.
Izvadio je još jednu limenku piva iz prijenosnog hladnjaka i stavio je na stol ispred nje.
„Izvolite, osvježite se.“
„Ne znam… hvala… inače rijetko pijem alkohol.“
„Eto, danas učinite iznimku. I ako Vas malo lupi u glavu, odete spavati. Na vikendu ste, nemate obaveza, ili?“
Šutjela je gledala ispred sebe.
„Ne bojite se valjda supruga?“
„Ma ne, nije da ga se bojim“, uzdahnula je. „Samo, ne da mi se slušati njegove komentare i pitanja ako me vidi kod Vas. Ne da mi se, nemam više volje raspravljati se s njim oko svega.“
„Dugo ste u braku?“
„Dugo, predugo.“
„Za mene nije brak. Čak ni u vezama nikad ne izdržim dugo. Takav sam očito. Uzdravlje“, rekao je nakon što je otvorio svoju limenku.
„Uzdravlje“, uzvratila je i otvorila svoju. „Čime se bavite? Svi ti papiri na stolu, kao učitelj koji ispravlja testove.“
„Skoro pa i točno. Nekad sam zaista predavao hrvatski u školi, sad radim kao urednik kod jednog nakladnika. I sam ponekad pišem.“
„To su onda tekstovi nekih autora?“
„Točno, rukopisi. Ja ih čitam i dajem mišljenje bi li ih objavili kao knjigu. Rijetko kad pročitam neki rukopis do kraja, naročito ako je u pitanju roman. S vremenom steknete iskustvo i možete već nakon nekoliko stranica procijeniti ima li neki rukopis literarnu vrijednost i bi li našao čitatelje. A čime se Vi bavite?“
„Radim u policiji. Prebivališta, osobne, putovnice… prava šalteruša.“
„Zvuči zanimljivo“, trudio se ostati ozbiljan.
„Ne trebate mi laskati,“ odmahnula je rukom, „to je posao dosadan za krepati. I zato bih voljela makar vikendom imati malo razonode. Nemate laptop?“
„Imam, unutra mi je. Ali lakše mi je čitati s papira. Evo tu, na primjer“, rekao je i primio jedan snop papira sa stola, „imam jedan zanimljiv roman. Ako želite, uzmite si ga i čitajte malo.“
„O čemu se radi?“
„Tipična filozofska tema: Radi se o liku koji si razbija mozak pitanjima na koji način treba pravilno živjeti, što je dobro, a što je zlo. Ubija se tražeći svrhu i smisao svog života.“
„I kako mu ide?“
„Nikako. Dolazi sve više do zaključka da odgovore na sva ta pitanja neće nikad pronaći. Čak smatra i da žena, s kojom živi, nema smisao svog života i da je plitka.“
„Osjeća li se ona besmisleno i plitko i zna li ona da on tako razmišlja?“
„Ona je jednostavna i vesela osoba koja voli život. Ona zna da je on čudak, ali nema pojma s kakvim mislima se on nosi.“
„I onda?“
„E, nećemo sve odati. Malo ćete i sami morati čitati.“
„A Vi, jeste li Vi pronašli svoj smisao života?“
„Uh, to je teško pitanje. Razbijao sam si više puta u životu glavu oko tog pitanja i pokušavao doći do nekih visokoumnih zaključaka. U zadnje vrijeme, međutim, smatram da se trebam spustiti s nekih sfera na jednostavna razmišljanja o životu. A Vi?“
„Iskreno, nemam pojma. Samo znam da ga pod hitno moram pronaći, ali da s ovim čovjekom to neću moći. Zapravo znam da pod hitno moram generalno nešto promijeniti u životu. Isuse, kakve gluposti ja to pričam. Mora da mi je pivo lupilo u glavu“, smješkala se, popila još jedan gutljaj i nastavila. „Ja sam imala neku filozofsku fazu: Posuđivala sam si u knjižnici knjige iz filozofije i surfala po netu takve teme. Sve sam to radila potajno, pretpostavljajući da bi mi se onaj moj kreten rugao kad bi vidio čime se bavim. I zaista, kad je jednom naletio na te knjige, stvarno mi se narugao. Svašta sam mu tada izgovorila.“
Čudila se samoj sebi koliko joj je godilo rashlađeno pivo i kojom brzinom je ispila cijelu limenku.
„Nije Vam se smio rugati. Svatko bi se trebalo barem malo pozabaviti takvim pitanjima.“
Skoro dva sata filozofiranja uz pivo, o životu i njegovom smislu i srsi, protekla su joj brzo. Ni sama na kraju više nije znala što je sve pametno ili glupo zaključila ili pitala. Ali je vidjela da je nebo crno i da će uskoro pljusnuti kiša i da je stigao Miha, da ju je vidio i da istovara kosilicu iz auta.
„Mislim da ću Vas napustiti sada“, rekla je.
„Dobro, nemojte zaboraviti štivo. I evo Vam još jedno pivo za večeras“, rekao je i dao joj papire i limenku.
„Vi me želite skroz napiti“, smijala se.
„Za večeras, da imate nešto za piti uz lektiru.“
„A dobro. I hvala. Hvala na razgovoru“, rekla je, uzela rukopis i pivo i otišla.
Čim je ušla u klet krenuo je pljusak. Sjela je na stari dvosjed, koji je pomalo smrdio, i odložila limenku pored sebe. Bilo joj je zima. Zamotala se u deku i krenula čitati rukopis romana. Nakon nekoliko minuta ušao je Dražen, sav mokar od kiše.
„Uh, dragi, sav si mokar“, rekla je ne dižući glavu s papira.
„Da, mokar! Netko je morao pospremiti kosilicu, trimer i sve alate. A ti? Družila si se s pijancem dok me nije bilo? Je li?“ odbrusio joj je.
„Jesam, i čak sam malo pijana“, smješkala se. „Pili smo pivo i razgovarali smo o filozofiji.“
„Ma ti ne znaš što pričaš.“
„Ne vjeruješ da sam pijana? Hoćeš mi pomirisati zadah?“
„Ma ti si prolupala.“
„Nisam, Dražene, nego sam napokon učinila nešto što sam ja željela. Popila sam limenku piva i pričala sa susjedom o smislu i svrsi života. Imali smo vrlo uzbudljiv razgovor. Čak mi i dao nešto za čitanje, rukopis filozofskog romana.“
„Skroz si pukla.“
Dok se presvlačio bacio je brzi pogled na papire koje je držala u ruci. Ugledao je i limenku. Onda je izvadio laptop iz torbe i upalio ga. Nadala se da će naložiti peć. Ali on je sjeo za stol tako da joj je bio okrenut leđima i presnimio slike svojih vrtlarskih radova s mobitela na laptop. Zatim se prijavio na Facebook.
„Nećeš nam naložiti peć, Dražene?“
„Koga? Peć? Ako ti je zima obuci se deblje“, odgovorio je sav udubljen u Facebook.
„Škrtico, ja se moram smrzavati zbog tebe. Možda me pivo ugrije.“
Otvorila je limenku i otpila nekoliko gutljaja. Nastavila je čitati i pijuckati pivo. Na podu, ispred peći, ležala je željezna šipka kojom se guraju drva u peć i kojom se čisti pepeo. Palo joj je na pamet da uopće ne zna kako se ta šipka naziva. Kombinacija filozofskog romana i alkohola pokrenula je sve više i više misli u njenoj glavi. Kiša se čula sve jače.
„Jadnik, sad se nada da će mu netko na Fejsu lajkati obrezane grmove ili pokošenu travu“, smijala mu se u mislima. „Hoćeš li napisati da ti se pokvarila kosilica, je li?“ dobacila mu je.
„Pijana si, pusti me na miru!“ odgovorio je oštro ne okrećući se prema njoj.
„Koji je tvoj smisao života, Dražene?“
„Što?“
„Pitam te, koji je smisao tvog života!“
„Daj me pusti na miru!“
„Možda kositi travu? Ili rezati grane možda? Ili dobiti nekoliko lajkova na Fejsu?“
I dalje se nije okretao prema njoj. Odložila je papire, ispila pivo do kraja i ustala. Zavrtjelo joj se u glavi.
„Kako se naziva ta šipka?“ pitala se. „Dražene, koji je smisao tvoj jebenog života?“ pitala ga je povišenim glasom.
Kad je Miha nakon Sandrinog odlaska nastavio raditi u svojoj kleti, ubrzo je primijetio da joj je dao krive papire. Papire koji bi mu ipak trebali u tom trenutku. Kiša je suviše jako padala i smatrajući kako ljetni pljusak u pravilu ne traje dugo, odlučio je pričekati. Kad je kiša skoro prestala padati otišao je do Draženove i Sandrine kleti. Popeo se stepenicama na kat i pokucao na vrata, ali nitko nije otvarao. Pokucao je ponovo. Ništa se nije događalo. Otvorio je vrata i ušao. Nasred sobe stajala je Sandra i držala željeznu šipku u ruci. Na podu pored stolice ležao je Dražen. Glava mu je bila krvava.
„Nije mi odgovorio koji mu je smisao života…“, promrmljala je.
„Ah…“, rekao je Miha.
„A kako se zove ova šipka?“ pitala je tiho.
„Šarajzl ili žarač.“
