Dodir Vječnosti zbirka je duhovne poezije i meditativne proze koja ne nastoji objasniti stvarnost, nego je dotaknuti iznutra. Tekstovi su nastajali kroz dulje razdoblje, ali nisu poredani kronološki, nego prema unutarnjem vremenu, vremenu duše.
Zbirka prati put od čežnje i traganja, preko pročišćenja i unutarnjeg susreta, do predanja Ljubavi. Poetski dio podijeljen je u četiri cjeline: Traganje, Pročišćenje, Susret i Jedinstvo, dok prozni dio donosi ogoljeniji, ispovjedni odjek istog unutarnjeg iskustva.
Ovo nije knjiga pisana za brzo čitanje ni za površnu utjehu. Prije je riječ o tihom hodočašću kroz riječ, o pokušaju da se iskustvo neizrecivog zadrži u jeziku. U njezinu središtu nije ideja Ljubavi kao apstraktnog pojma, nego Ljubav kao živi susret, kao snaga koja čovjeka razotkriva, pročišćuje i vraća njegovoj najdubljoj nutrini.
Izbor pjesama
Pjesma Jedinog
Nikad ništa nije počelo,
nikad ništa nije stvoreno,
Sve oduvijek jest, u Meni i Ja u sebi,
Ja u Svemu, i Sve u Meni!
I sve postoji sada, i početak i kraj,
i alfa i omega.
I sve se sada stvara i rastvara!
Ta doista nikog nema osim Mene,
samo Ja jesam!
Sam, posve sam, Sebe Sobom Jesam,
i svuda Sebe opažam i Sebe živim!
I u onome što zoveš tobom Ja jesam,
posvuda jesam, kako unutra tako i vani.
A to što različitim se zove, to je odraz Moj,
i raste iz riznice blaga Mog.
Jer Ja živim i u crvu i u svecu,
i oni Mene žive.
Nikog nema osim Mene, nikad nije niti bilo,
nikog i ničeg,
samo Ja jesam, samo Ja jesam.
Oduvijek i zauvijek,
Sada!
Oslobađanje
Razderane su koprene iluzije
i razbijeni zidovi očaja.
Mučnine nema više, katarza je u meni.
Ushit, propuh kroz odaje srca
do visina beskraja,
tutnji mojim tijelom a um mi se žari.
Jeli to zbog Tebe ili zbog ludog sna
iz kojeg se budim, slobodu dok slutim.
Krvave rane, slomljene kosti su iza mene,
i zle sile i opake misli,
pradavni bijes gasi se.
Slobodom u srcu, na krilima vjetra,
silovito krećem i gazim sebe.
I sve se ruši, slike su jasne:
crno Sunce trne na nebu pogleda.
A u daljini sviće sloboda,
u srcu novog čovjeka budi.
Dodir Vječnosti
Vječnost se spušta na umorne vjeđe,
Umjesto da pogled trne, jutro upravo sviće.
I sve je oduvijek tu, djetinjstvo i starost zajedno plešu.
Početak i kraj ljube se, i maze,
uvijaju jedno oko drugog.
I kao da života nije bilo, sve bio je tek san.
Privid igre i kretnje, samo pokret sjene.
Udaljeni od sunca života
hodeći stvaramo sjene,
stvaramo sjene prostora, sjene vremena.
Mnogi životi te privlače, a samo jedan živiš!
O mnogim jutrima maštaš,
o tuđim zalascima snivaš.
A samo jedan dan imamo!
Samo jedan dan snivanja, a Vječnost budnu.
Vječnost me miluje,
govori mi tiho, tiho, tišinom mi zbori:
„Oduvijek sam tu, oduvijek si moj.
Imala sam te prije no što si sebe
prepoznao u meni.
Sad me gledaj, uživaj me!
Kao što si stvoren usnuvši,
budi rastvoren dodirom Mojim.
Napuštajući san probudi se u Meni,
svani pred suncem života!“
Molitva
Moliti znači ljubiti,
ljubiti znači biti,
biti znači nestati,
nestati znači svanuti!
Moleći svićem u Tebi,
ljubavlju me zoveš.
I kada dođem Ti meni jesi,
što sam Tebi oduvijek bio.
Što da Te molim Bože,
osim snage da Te gledam.
Osim riječi da Te hvalim,
molitve da Te pjevam.
Bilješka o autoru
Siniša Knežević rođen je u Zagrebu 1971. godine. Po struci je inženjer strojarstva, a profesionalno djeluje kao freelancer u području IT-a. Pisanje je trajna nit njegova unutarnjeg puta i način izražavanja iskustava koja nadilaze profesionalne okvire. Godine 2002. objavio je knjigu Buđenje svijesti, introspektivno i poetsko-esejističko djelo nastalo iz osobnog duhovnog iskustva, u kojem se bavi pitanjima smisla, identiteta i stvarnosti. Na svojoj mrežnoj stranici objavljuje eseje filozofske i teološke tematike, propitujući prirodu svijesti, odnosa s Bogom i unutarnjeg života. Zbirka Dodir Vječnosti nastaje iz istog izvora, kao pokušaj da se iskustvo neizrecivog zadrži u riječi.
