Otvorenje samostalne izložbe Marka Tadića “Funga Robo” održat će se u četvrtak 9. travnja u 19 sati u galeriji Trotoar.
Marko Tadić izložbom Funga Robo predstavlja presjek svojih recentnih radova u kojima iz perspektive umjetničkih ekologija razmatra spekulativne vizije grada budućnosti. Naziv Funga Robo referira na micelij gljiva (funghi) i područje robotike, čim se uspostavlja veza između bioloških i tehnoloških oblika društvene organizacije. Funga Robo istražuje mogućnosti prostorne reorganizacije i preraspodjele, koja, uz urbanistički kontekst, uključuje i promišljanje prostora galerijskog izlaganja.
Koristeći se priručnim materijalima i improvizacijskom metodom bricolagea koja „konstruira sustav paradigmi od fragmenata sintagmatskih lanaca”[1], Tadić stvara hibridnu izložbenu situaciju kojoj se susreću izložba i arhivsko-izvedbeni elementi. Preko medija kolaža, crteža, animacije i likovnog postava, umjetnik intervenira na dijelovima namještaja, stranicama urbanističkih knjiga, časopisa i fotografijama nastalim u razdoblju 1950-ih i 1960-ih, obilježenom socijalističkim napretkom i inovativnim urbanističkim rješenjima.
Gledajući istodobno u prošlost i budućnost, Tadić se koristi dokumentarnim i reklamnim fotografijama kao pozadinom za propitivanje sadašnjeg trenutka obilježenog post-socijalističkim i post-socijalnim stanjem koje je u urbanom tkivu rapidno devastiralo prostore društvenosti i zajedničkih dobara u korist bespoštednog kapitalističkog rasta te čiji su efekti recentno praćeni devastirajućim pojavama poput potresa, oluja i požara, uvelike prouzročenima nebrigom za okoliš. Glavni likovi serije Funga Robo skupina su crno-bijelih antropomorfnih figura, nalik na lutke izrađene od papira, koje utjelovljuju kolektivni entitet izvanzemaljskog micelija i djeluju kao njegovi posrednici. Inspirirani logikom gljivičnih mreža, ovi likovi sugeriraju oblike reorganizacije prostora i zajednice koji su neinvazivni, decentralizirani i međusobno povezani. Poput stranih, izvanzemaljskih arhitekata, oni su „vanjski suradnici“, odnosno pomoćnici čiji pogled na grad uključuje trans-humane, žive i nežive perspektive koje spajaju progresivne dosege prošlosti s novim vizijama urbanističkih sustava.
Spajanjem prirodnih procesa odrasta s procesima razvoja gradova, estetike koja prati funkciju, ekološki optimizam u organizmu/mehanizmu grada usmjeren je zajedničkom življenju i suživotu različitosti. Funga Robo promišljanjem prostorne reorganizacije grada otvara prostor alternativnih vizija, ne samo potrebne, već i zamislive pravednije i održive budućnosti.
Drugi ključni element izložbe je sam izložbeni postav. Dio umjetnikova pristupa izložbenom displayu posljednjih godina razvija strategije koje zaobilaze konvencionalno postavljanje radova na galerijske zidove, te se koristi elementima namještaja i nađenih predmeta. Ormari, stolovi, stolice i radne plohe kreiraju svojevrsnu izložbenu scenografiju obilježenu privremenošću, naglašavajući procesualnost rada i otvorenost prostora stalnim transformacijama. Galerijski prostori pritom funkcioniraju kao hibridne zone koje istodobno prizivaju atmosferu doma i kazališne scenografije.
Kustos Marco Scotni upozorio je u kontekstu rada Marka Tadića na važnost procesa u kojem objekti i artefakti koji su prestali služiti svojoj prvotnoj svrsi postaju prostor novih mogućnosti. “Zapravo, ono što Deleuze naziva „smećem“, danas odgovara prostoru mogućnosti, polju latencije u kojem se svako ostvarenje može ponovno pojaviti kao mogućnost, prema vlastitom nahođenju: kao opća mogućnost artikulacije ili djelovanja, koja nikada ne oskudijeva određenim artikulacijama niti već ostvarenim radnjama.”[2] Scotnijev zaključak primjenjiv je i na radove na izložbi Funga Robo. Koristeći se objektom kao spremištem informacija, nositeljem transformacije i priručnim sredstvom izlaganja, Marko Tadić kreira ambijent u kojem se prostorni raspored temelji na konceptu umjetničke ekologije kao prostora koji se opire perfekcionizmu, kompulzivnom rastu i kompetitivnosti te koji je usmjeren na suživot, modulaciju i igru.
Uz element igre, ipak u kontekstu umjetnikova rada treba naglasiti i pitanje katastrofičnosti, što, paradoksalno, omogućuje zaigranost i nastanak novih imaginarija koji obilježavaju njegov rad. Ono što u radovima Marka Tadića ostaje neimenovano može se tek naslutiti. To je pitanje kraja svijeta u kojem živimo, a upravo taj slom poznatog omogućuju estetsko i etičko prevrednovanje svijeta koje susrećemo u umjetnikovu radu. Polazeći od ostataka prošlosti i svojevrsnoga kulturnog otpada, on promišlja arhitekturu i urbanizam kao prostor novih, još neostvarenih mogućnosti. „Netko je jednom rekao da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Danas bismo to mogli preinačiti i svjedočiti pokušaju da se kapitalizam zamisli upravo kroz zamišljanje kraja svijeta.“[3] Slijedeći ovu maksimu Fredrica Jamesona, primjećujemo da Tadićevi radovi otvaraju upravo taj imaginacijski međuprostor gdje se na ruševinama starog svijeta počinje nazirati obris novog ciklusa.
Ana Dević
VIŠE O UMJETNIKU
Marko Tadić (r. 1979., Sisak, Hrvatska) vizualni je umjetnik čija se praksa proteže kroz crtež, kolaž, animaciju i instalaciju. Diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Firenci. U svom radu bavi se reinterpretacijom odbačenih fragmenata povijesti. Prenamjenom pronađenih materijala — starih fotografija, razglednica i knjiga — istražuje odnos osobnog sjećanja i kolektivne povijesti, promišljajući njihovu cikličku narav i potencijal za obnovu. Kontinuirano ispituje elastičnost vremena, krećući se između stvarnog i imaginarnog, dokumentarnog i apstraktnog.
Tadić je sudjelovao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te filmskim festivalima. Među značajnijim institucijama su: Fridericianum, Kassel; Bozar, Bruxelles; festival Steirischer Herbst, Graz; 1. Anren bijenale, Kina; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb; Muzej moderne umjetnosti, Ljubljana; Parco Arte Vivente (PAV), Torino i EKO 8 Međunarodni trijenale umjetnosti i okoliša.
Predstavljao je Hrvatsku na 57. Venecijanskom bijenalu s projektom Horizont očekivanja, u suradnji s Tinom Gverović.
Uz umjetničku praksu, aktivan je i u pedagoškom radu: od 2015. gostujući je predavač na NABA-i (Nuova Accademia di Belle Arti) u Milanu, a od 2016. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama, uključujući Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, MAXI Arte Collezione Rim, AGI Verona Collezione, PAV Torino, Collezione Taurisano i Art Collection Telekom.
[1] Claude Lévi-Strauss, The Savage Mind, (The Garden City Press Limited, 1966), 150.
[2] Marco Scotini, „Demonumentalising History / The haunting plots of Marko Tadić” u Horizon of Expectations, Moderna galerija, 2017), 30.
[3] Frederic Jameson, „Future City“, New Left Review, 21, May-June (2003): 76.
