Karmela Špoljarić: Selfie, Hena Com, 2025.
Nova zbirka priča Karmele Špoljarić Sefie jedna je od onih knjiga koje se, zbog svoje šarmantne sceničnosti i lucidnosti, doista čitaju bez predaha. To je knjiga koja domišljatim anegdotalnim pričama, obiteljskim, intimnim, ljubavnim, prikazuje vrijeme digitalnoga samodokazivanja iza kojeg se skriva duboki strah od autentičnoga ja. To nesigurno ja, koje strepi od neuspjeha, treba selfijima virtualno uljepšati, ojačati i time iskriviti i tuđe percepcije u sferi bezglavih lajkova i komentara. Valja lagati da smo bolji no što jesmo, jer je imperativ uspjeha poput epidemije, pa svi ili obolijevamo kao nevidljivi gubitnici ili se opiremo patologiji (ne)moći kao dobitnici, makar i nestvarni. Sredine nema, vrijeme je „nabildano“ afektima, reklamama, opinion makerima i kojekakvim drugim stimulansima, a u tom torpedu ekstremi ili nastaju ili nestaju. Zašto se na internetskoj estradi plašimo svoje prirodnosti i kamo nas odvodi strastvena potreba za dokazivanjem drugima, pitanja su koja postavlja ova pronicljiva i slikovita knjiga. Odgovore daje sam život koji je autorica oblikovala tako zanimljivo da je njezina fikcija „odšetala“ u samu zbilju. Našu, kolektivnu. Ili se zbilja preselila u fikciju. Svejedno. Knjiga cirkulira između obaju svjetova.
Špoljarić je autorica četiriju romana, triju zbirki priča i drama (od kojih je jedna nagrađena Nagradom Marin Držić) i jako je vješta u oblikovanju pripovjednoga tkiva – dinamično gradi priču, karakterizira različite likove, obogaćuje tekst antagonizmima i dijalozima, prilagođava idiome sredini, poentira i kada nije direktna. Njezin tekst diše – ne govori previše, ali i ne šuti više no što treba, ukratko, dinamičan je, provokativan i uravnotežen. Priče se događaju na različitim mjestima, prikazuju različite ljude koji površnim selfie hedonizmom pokušavaju popuniti svoje isprazne živote. Na primjer, u priči „Selfie“ prosječna djevojka se prebacuje u virtualni svijet brojnih profila, videa, algoritama, nabavlja čak i egzotičnu životinju da svoj lik učini posebnim, poseže sa svim i svačim ne bi li postala svemoćna direktorica vlastitih odnosa s javnošću. No, sve se preokreće, neka „viša sila“ ljutito vreba iznad ljudi koji žele izobličiti svoju sudbinu. Istinito i neistinito ja nikada se neće pomiriti.
U priči „Lutak“ žena iz velegrada udaje se u malom mjestu i prikazuje iz zakutka svoj nesretni život drugačijim no to jest, postaje i spisateljica, nakljukana trendom autofikcije i self-help literature, no i njezin umišljeni svijet raspada se na neobičan način. Špoljarić u većini priča prikazuje fenomen dvostrukoga indentiteta, koji je postao sve rasprostranjeniji poremećaj pojedinca i društva, a prikazuje i društvene mreže kao neku vrst kaotične psihijatrijske ordinacije bez psihijatra. Ova knjiga ozbiljno nas uvodi u globalnu komercijalizaciju mase, u fenomen zavaravanja i samozavaravanja na vrtoglavom tržištu sreće i nesreće.
Knjiga Selfije može nas podsjetiti na sliku baroknoga slikara Caravaggia Narciso (Narcis) koja dubinski prikazuje poremećeno sebeljublje. Na slici zgodan mladić, skvrčen u brokatnoj odjeći, nostalgično gleda u svoj odraz koji je voda zamutila, ne dopuštajući mu da posvoji vlastiti lik. Stvarni Narcis je u svijetlim tonovima, a okruženje je tamno i prijeteće te se stvara dojam da je sveden na samoga sebe u čitavom svemiru. Duboka bol i melankolija žive u ovoj slici u kojoj Narcis zavodi vlastiti lik, ali ne umije posjedovati svoju ljepotu jer je voda fluidna, nestalna, pa tako iščezava i njegov vodeni „selfie“. Stvarno i nestvarno ja se takmiče i izmiču jedno drugome. Kao još jedan primjer tragičnog sebeljublja možemo spomenuti roman Slika Doriana Graya Oscara Wildea. Bogati mladić, opsjednut svojom ljepotom i strahom od starenja, odlučuje zamrznuti sam ideal ljepote na svome portretu. Na njemu će početi starjeti slika, a on će ostati mlad. Propadat će odraz, a ne stvarni lik, no taj nepodnošljivi antagonizam završava očajnom autodestrukcijom.
I u knjizi Selfie isprepleteni su žudnja i duboka dekadencija. Kadriranje sebe jest svakodnevna digitalna avantura, no taj slatki autoportret, k tome i fotošopiran, otrgnut je iz zbilje u kojoj ostaje napuštena istina o stvarnom životu. Dok svoju zbilju pretvara u niz lažnih fragmenata, iskompleksirani pojedinac istodobno iskorjenjuje svoj život iz vremena i prostora, narušava mu kontinuitet, remeti ritam svoje stvarne sudbine. Ova knjiga govori i o današnjoj civilizaciji „prisilnog trijumfa“, isforsiranog reklamiranjem raznih preparata za bolji život, što znači da naš stvarni život nije dovoljno dobar, nije dovršen.
Nekada su filozofi i umjetnici mudrovali o sreći koja nikada nije dobila definiciju, jer je, naravno, nevidljiva – ne znamo je li njezina jezgra vjera u onostranost, je li sreća životni hedonizam tj. odmjereni stoicizam, je li ona živi u poetici pijanstva, trezvenoj mudrosti ili negdje drugdje. No danas je sreća nešto dohvatljivo, ona je postala sveprisutni proizvod na nemilosrdnom tržištu napretka i profita. Sreća se prodaje i kupuje, prisvaja se, nije više kontemplativni ideal. Naravno, uz dobre life coacheve koji će dobro naplatiti svoj savjet kriza je šansa i slične floskule kojima se lako puni egzistencijalna praznina. Sreća je poduzetnička formula, reklama i samoreklama, a najbolja je kada je imaš u svojim rukama, kada je možeš ekranizirati i namjestiti parametre svoga ja po želji. No što se događa kada se čovjek preseli u virtualnost i drsko okrene leđa zbilji? Na to će jedan od odgovora dati živopisna knjiga Karmele Špoljarić, puna šarenih laži i tmurne istine.
