Iz zbirke „Trobojno bijelo“
Ljetom
Kada vratimo sat za ljetnog vremena,
puno snova ostane neizdisano.
Ispod kože stvori se tanka brazda sjete
u kojoj se zadržava svjetlo.
U vrijeme bolesti,
oči ti se stakle.
To je svjetlost umrlih zvijezda,
zakopanih ispod pluća.
I ja vidim tako da je tijelo tvoje
meko tkivo stakla.
Prozirne su žile stvaranja i nestanka.
Bilo ti udara,
to netko na prozor kuca
i želi mi nešto reći.
A ja držim zasune zatvorene
jer bi me ta misao snagom svojom ubila.
Spustim glavu na rame
kao pogled na zastor svetišta u koje ne ulazim.
Kada bih pošao samo korak dalje, osjećam,
pao bih na licu mjesta bez života.
Kao kad bih u dubokom svemiru otvorio okna
da na trenutak pomirišem zrak.
Morsko tijelo
Kada su trgovci dalekih zemalja došli Jani pred kući, rekli su:
Mi smo došli zaprositi ženu,
a što si to danas prosula po sebi da nam ne da gledati?
Ljuske svijetle nema žena, nego riba.
I kome svoje potomstvo ostavismo?
Riba samo mrtva obitava u rukama čovjeka!
Imaš još malo soli na vratu.
Zašto si opet ronila duboko?
Ostaje plankton da ti se sjaji u očima.
Ti, eto, govoriš tamnim jezikom dubina (koji ja ne razumijem)
i znaš sve što oni dolje misle o nama.
Struja te izmorila, pa ti se sad spava
u ovom ležaju ljudskom.
Nemoj više ići tako duboko.
Vitko tijelo će ti olabaviti
i ako kralježnica omekša, više se nikad nećeš moći vratiti.
Istopit ćeš se kao kaplja meda u obilju vode
nepitke nama ljudima.
Bistri zalog tvoje prave naravi daleko je od mene.
Čaša mora uvijek je na mom stolu dok te nema.
Već polako mi isklizavaš iz ruku,
a meni je teško voljeti te tako.
Evo već se bojiš hodati do stola.
Probaj jesti nešto drugo
osim bijelog pijeska iz dubokih brazda.
I nemoj se više vraćati dolje.
Ovoliko soli s tvoga vrata dovoljno je za čitav život.
Tvoja čista narav i moju će narav očistiti.
U zdencu života i smrt je rođena.
Ima li more svoga mrtvozornika,
kad sav život ionako pripada moru?
Poklopit ću ti uši da ne slušaš.
Ja znam što taj levant tebi govori.
Budi još tu i tvoja čista narav i moju će narav očistiti.
Odbaci to morsko tijelo,
i nemoj više ići dolje!
I ovdje gore ima života.
Ta žuta zrnca u tvom oku,
snovi, svjetlom prepadnuti,
nedosanjani, meki,
mrve male koje ti pomažu da izdržiš do sutra.
Smrt stvorenja
Danas sam gledao stvorenja kako umiru.
Nekoliko muha, moj sat, kanarinca i jednu ženu. Najteže je bilo sa ženom.
Njihovi dijelovi ostali su funkcionalni, ali se nakon tog važnog trenutka više nisu htjeli micati.
Uobrazili su se. Smrt udovima daje osjećaj važnosti. Nije više bilo nikakve sile ponad njih.
I vidio sam da ovo čine sa svima: dođu neki drugi i uzmu te dijelove sebi – zupčanik moga sata, glavu moga kanarinca, tijelo moje žene.
Za orden, za gradsku uru, za zvono ili za malo zimske trave.
Samo – kamo je pobjegla ta dobra sila? Znaš li barem smjer?
Znadeš li mi reći je li toplo ili hladno? Hladno…hladno…hladno…toplo..toplo… hlaaadno… reci mi kad budem blizu. Blizu tebe? Ne, blizu svega!
Upoznati jednog čovjeka znači spoznati i cijeli svijet. Reći ću ti nešto o stvaranju: danas sam kihnuo i tisuće malih svjetova je nastalo iz mene. Odrezao sam kosu i vjetar je odnio moje vlasi niz cestu, raspršio ih na brda, na brodove i bića. Iz njih će proklijati vrbe i poljsko bilje, a njihov polen će obići zemlju. I dotakao sam novac. Mrzim tu pomisao, ali tako se možeš vrlo jeftino rukovati sa cijelim svijetom.
Vidim: Ne mogu pobjeći. Onaj isti izdisaj koji sam ostavio ispred svoje kuće kada sam odlazio dočekao me ovdje na balkonu u dalekoj zemlji. I opet pobjegao.
Zajedno s pjesmom moga kanarinca.
Ja tebe znam. I zato sve drugo znam.
Ali bojim se da te neću moći zadržati jednom. Ja ću zavikati kad treba! Kad vidim da će ti se valovi raspršiti i doseći atmosferu. Što ako te jednom prepoznam pretvorenu u simfoniju, ili asteroid, u toplinu, u ježa ili neko biće koje ne vidim?
Hladno…hladno…hladno…toplo..toplo…hlaaadno… reci mi kad budem blizu!
Pisati u vjetar
Jezik je neuroza stvarnosti
i mene tebi sada tjera prisila govorenja.
Ispričat ću ovaj svijet iznova,
reći svaku riječ za svaku stvar,
nacrtati kartu svemira u mjerilu 1:1
i sačuvati zadnji slog za nestajanje.
Kartu ću upisati na rižinom papiru
da ju poslije svega možeš pojesti.
Na jeziku će ti biti slatka poput meda,
a u utrobi gorka kao pelin,
nedozrela da kaže išta o onom što je bitno.
Dok stojiš na putu možeš samo šutjeti
ili pisati u vjetar.
Prostor želje
U prostoru želje nema mjesta za čistu misao.
Sjeo sam i pokušao dokučiti koliko su me moje naklonosti oblikovale.
Iza tamne pregrade onoga što želim ne nazire se svjetlo onoga što jesam.
Pozvao sam otrovne kiše da dođu i učine svoje.
Na spojevima ploča koje se dodiruju očituje se slabost metala;
spojevi polako popuštaju svoj stisak i svjetlo ponovno prolazi kroz pukotine.
Kada prođe određeno vrijeme sve pregrade se unište same od sebe.
I možda je čitava priroda podređena mehanizmu svjetla
koje želi pronaći put do svakog stvorenja.
I te sam noći ponovno usnio
(Utišana želja)
Ja sam odlučio pjevati u sebi. Zamišljati umne glasove i prelaziti sjećanjem preko nekih starih neuma. Želio sam vidjeti kako će moje tijelo reagirati na poluostvarene zvukove koji titraju samo kao teorija, kao četvrtine i polovine negdje u meni zapete žice. Ali što sam duže razmišljao o tome ideje su se počele sve više zaplitati u moje glasnice, tako duboko da su sve pomrsile. Odjednom me je počelo žuljati i zatezati u grlu. Dugo sam morao kašljati i vikati glasno da bih se riješio stvorene napetosti.
I stajao sam ravno ispruženih dlanova dok sam maštao o tome kako stišćem željezo i puštam šećer kroz prste, dodirujem čvrsto i mekano. Toliko dugo i toliko jako da su te misli stvorile rascjepe na prstima i zgrčile moje ligamente toliko dugo i toliko jako da ih satima nisam mogao ponovno ispružiti. Morao sam zamišljati kako kap po kap, najprije ulje, a onda slana voda pada u moje stisnute šake, kako ih omekšavaju a potom razvezuju da bih opet mogao pisati.
Vidiš kako neostvarene želje utječu na tijelo?
Moji snovi mjesecima nisu imali nikakvog sadržaja. To me je toliko uplašilo da sam pomislio
kako ću se jednog jutra samo probuditi posve zakočen neispunjenom željom. Moj odlazak po
vodu, pranje lice i popodnevno opuštanje tada će se svesti samo na svakodnevne nenaporne
mentalne šetnje dok ja ležim u krevetu do kraja života.
Otišao sam na jezero riješiti se svega.
Ono nematerijalno zaostalo u meni doživljavao sam kao galvaniziranu metalnu pločicu koja se u tekućini polako otapa i prazni od napona. Plivao sam dok nisam osjetio da je opna prešla iz oštro zelenog u blijedo ljubičastu i osjetio sam spokoj. Odjednom sam volio govoriti „ja.“ Moja egzistencija je kolala po meni. Doživljavao sam ju kao špekulu koju sam nekad davno progutao, a na koju su svi, pa i roditelji nakon nekog vremena zaboravili. A sada se ona ponovno oglasila i udarala u stjenke organa poput kamenčića u zvečki. I taj me zvuk veselio.
I tad se ponovno rodila želja.
I te sam noći ponovno usnio.
Iz zbirke „Svjetlopisi“
Ciklus: Osjetljivost na jutro (izbor)
Osjetljivost na jutro
U kartoteci staroga sveučilišta u Liègeu nalaze se spisi doktora Freneta koji je bio sljedbenik C. G. Junga. U njegovim bilježnicama zabilježeni su snovi pacijenata koji su bolovali od bolesti za koje se u to vrijeme držalo da su neizlječive.
Među njih spadaju nostalgija, osjetljivost na jutro, melankolija i drapetomanija.
Doktor Frenet uveo je psihoanalitičku terapiju kao zamjenu za hladne kupke i lobotomiju. Od pacijenata čija imena pouzdano znamo, izliječeni su svi osim jednoga. Proces zacjeljenja započinje onda kada se arhetipi njihovih snova povežu s uzrocima traume koja kroz njih progovara.
Ovo su njihove priče.
Moja majka ogrnula me u tepih raznobojni
Naslonjen na bok, ovako je usnuo:
Bila je to kuća, a pokraj nje most velik kao litica. Zidovi su bili izrezbareni. Kao po stolu, prelazio sam rukama kroz reljef. Bili su to ucrtani listovi i sveti stihovi koje nisam čitao očima već vrhovima prstiju. Isprva nisam prepoznao sebe, a onda mi se učinilo da sam među riječima urezanima na zidu napipao svoje ime. Koža na dlanovima bila je potamnjela i mirisala je na šipke, na njihove kore koje sam prije toga kidao. Točno na sredini prsiju, gdje se kosti sastaju, netko mi je nacrtao pticu. Bio je to pelikan i njegov vrat bio je kljunom probijen, a krv je kapala na moje dlanove. U kut sam tada otišao, premda mi se soba prije toga činila okrugla. Sam i gol ništa nisam imao osim boje šipaka i jednog crteža na sebi. Moja majka tada me ogrnula tepihom raznobojnim i ja sam se nasmiješio u snu. Tako je Jakov Josipa odjenuo u šarene haljine prije nego što su ga odveli daleko u Egipat. Daleko.
Mjesečina ispod kože
Slabim glasom, gotovo zatvorenih usta, progovorio je:
Bilo me je strah zato što sam prije toga čitao da čaplje slijede mjesečinu kao putokaz i da kometi stoje mirno na nebu zato što su točno između Zemlje i Mjeseca raspodijeljeni. Ja sam sanjao da sam ukrao mjesec i umjesto njega stavio lampu na prozor svojih roditelja da ne primijete. Ne znam kako sam to učinio, najprije sam samo gledao, onda rekao “Dođi” i on se počeo približavati. Znam da mi se zavukao u rukav i nije bio veći od okrugloga keksa. Nisam znao kada će sve početi i kad će netko primijetiti da ga više nema. Morala bi kiša nebeskoga kamenja već početi padati, mislio sam, ali možda ih je nešto drugo na nebu na neku drugu stranu privuklo. U želji da ga sakrijem, stavio sam mjesec na svoj jezik i zatvorio usta, šutjet ću tako jedan dan, sve do nove noći kada ću mu reći da se mora vratiti. On je došao k meni jer već dugo nije mogao narasti do punine.
Malo poslije vidio sam jutro i ljudi su me pitali zašto sam blijed. Ja nisam otvarao usta, a to je bila mjesečina ispod kože.
Pijesak među prstima
Nije gledala u mene, već u prozor govoreći:
Sanjala sam da sam negdje daleko, u Španjolskoj, nekad davno. Sjedila sam u kući sama i netko je pokucao na moja vrata. Otvorila sam i vidjela dva čovjeka, jednoga starijeg i jednoga mlađeg. Ovaj stariji rekao mi je svoje ime, ali ja ga nisam poznavala.
Nakon toga mi je rekao da je došao sa svojim sinom da me odvedu na svadbu. Nisam ih poznavala, rekoh, ali pristala sam i rekla da samo moram zatvoriti okna u svojoj sobi jer vjetar može nanijeti kišu. Kada sam se vratila, njegov otac je držao ruke ispružene i obje su bile pune pijeska koji se prosipao. Ja sam podmetnula svoje ruke i on je prestao sipiti, samo su tragovi ostali među mojim prstima. Meni se činilo da njih dvojica mene znaju i zato nisam ništa govorila. Hodali smo dugo pustinjom, ravnim stazama, a na kraju svake od njih bio je jedan puteljak kojim se moglo skliznuti prema dolje. Na spoju puteva stajao je šator u kojem je trebala biti moja svadba, ali kada sam ušla sve je bilo prazno. Za mnom je ušao mlađi čovjek, dao mi zavezanu maramicu, a onda otišao. U njoj su bila dva prstena. Jedan za moju lijevu, a drugi za moju desnu ruku.
I tada, znala sam, oni su došli vjenčati mene za mene samu.
Svijetleći predmeti
Nagnute glave, govorila mi je:
Ja sam ptica i moj vrat je gipka šipka, savitljiva i duga. I činilo mi se da je fenjer upaljen unutar mene – noću svijetlim kao lampa, a danju skupljam svjetleće predmete. Gledajući s dva oka, svijet mi izgleda isto, samo nemam ruku da ga dotaknem pa se sve čini daleko. Ako želiš kao ptica biti blizu nečemu, moraš na njega sletjeti ili ga udariti krilom. Sebe nisam mogla vidjeti, osim nogu plavih od tinte. Privlačili su me svjetlucavi predmeti koje bih nalazila na krovovima kuća, u olucima, nekad ispod kore drveća, a najviše u živim stvarima. Spustila bih se nekome na rame, kljunom probila kožu i izvlačila sjajne predmete na površinu. Nikad ih nisam mogla iščupati do kraja – zastali bi negdje ispod zadnjega prozirnoga sloja, ali je drugima izgledalo da stoje na površini kože, nešto kao nakit prosut slučajno. Kada biste me pitali što su ti svijetleći predmeti, ne bih znala reći ništa osim da stoje zakopani, ispod crte slezene, kao sjajna zrnca u krvotoku, kao zlatovez na plućnoj maramici, stakleni ukrasi na površini crijeva, svjetlucava tekućina u kostima i kao meki organi omotani u celofan.
U svijetlim predmetima i ja se mogu ogledati.
