Granice su zamućene.
Kao obrisi žene
na slici koju nisam dovršila.
U svakom potezu — trzaj što se boji zaspati.
U svakoj boji — šapat
što ne želi probuditi čežnju.
Somnus est imago mortis.
San je slika smrti.
Zato ne spavam.
Ne zbog tame,
već jer bi mogla otkriti
sve ono što sam zakopala budna.
Noći mi cure niz platna
kao razvodnjeni tuš,
crna razlivena u kost.
Miješam boje bez svjetlosti,
slikam rukama
koje više ne razlikuju
kist od mača.
Nulla dies sine linea.
Nijedan dan bez poteza.
Ali moji potezi više nisu moji —
ruka vuče gdje srce ne bi smjelo,
a platno šuti kao da zna
da mu dolazim raskomadana.
Kao Leonardo,
ne dovršavam lica —
ne zato što ne mogu,
nego jer ih više ne prepoznajem.
Aliquid stat pro aliquo.
Nešto stoji umjesto nečeg drugog.
Na rubovima sna
počela sam te sanjati
kao da nikad nisi postojao.
Sfumato —
tvoje ime na mom zapešću,
tinta što blijedi,
ali ne nestaje.
I dok ulazim u zadnji sloj nesanice,
slika konačno dobiva oštrinu.
Nisi ti bio taj koji nedostaje —
ja sam bila odsutna.
Iz vlastite noći.
Et quid amabo nisi quod aenigma est?
Što da volim, ako ne ono što je enigma?
I tada, u najgušćoj izmaglici nesanice —
uhvatim se za ruku.
Ali ona je —
dječja.
Mala.
Zaboravljena verzija mene
koja spava na dnu slike.
I shvaćam:
cijelo sam vrijeme pokušavala zaspati
u tuđem obliku.
A sve što je trebalo —
bilo je vratiti se
u onu
koju sam napustila
da bih preživjela.
Requiescat in luce.
Počivaj u svjetlu.
Nina Vukadin
