Najautentičnija i najduhovitija glazbenica svoje generacije i prekrasna umjetnica Jadranka Ivaniš Yaya nam je povodom svoje izložbe „Glavo huda!“ dala intervju. Uz njen glas smo se smijali i plakali, a sada nas inspirira svojim likovnim stvaralaštvom. Što nam je rekla o sebi, pročitajte.
Draga Jadranka, jesi li se ovom izložbom sazidala nanovo od pepela i keramike?
Pa to stalno radim, tako da vjerojatno jesam i ovaj put….
Kakav je tvoj životni put, svi te znaju kao pjevačicu, pozna li te itko i prepoznaje kao likovnog umjetnika?
Naravno da da, pošto uglavnom i živim od likovnosti, pogotovo posljednjih 8 godina kad sam i prebacila težište na taj dio. Možda sad najviše uživam u samoći stvaranja ali ne znam hoće li se to opet mijenjati…
Koliko ti je važno da budeš prepoznata, poželiš li katkad biti nevidljiva?
Uopće nemam osjećaj da sam prepoznata nešto… vjerojatno taman toliko da ne poželim nikad postati nevidljiva.
Uvijek si se interesantno oblačila, kakav je danas tvoj stil odijevanja?
Danas mi je najvažnije da se osjećam ugodno i lagano… ne podnosim odjeću i obuću koja me maltretira… zapravo nisam nikad ni voljela takve stvari.
S kim bi se voljela družiti od mrtvih i živih ljudi? Iz obitelji, iz javnog života. Sa kim bi htjela pjevati. Ja bih npr. da sam pjevačica sa Joan Baez. A ti?
Ne znam… ne bih se voljela imati priliku družiti s nekim kome se možda divim kako se ne bih razočarala…
Jesi li našla spokoj u svom likovnom stvaralaštvu? Koje tehnike te privlače, sa čim stvaraš?
Spokoj ljudi pronađu jedino kad umru… stvaram s papirom i akrilima uglavnom. Što se tiče izrade nakita tu volim tople prirodne materijale i tekstil.
Radila si s djecom sa posebnim potrebama! Što si naučila od njih, a što je važno za tvoju likovnost?
Radila sam s djecom ali i s odraslim ljudima s intelektualnim poteškoćama, te s tinejdžerima… dosta sam naučila od svih ali najviše me fascinirala ozbiljnost i posvećenost kreativnom procesu ljudi s intelektualnim poteškoćama.
Zašto je umjetnost važna po tvom mišljenju?
Umjetnost je i utjeha i bijeg u neke više sfere koje su nužne da čovjek preživi i napreduje kao vrsta…
Što ti je draže, muzika ili stvaranje?
Sve mi je važno jednako, samo je pitanje situacije i mentalnog stanja i pripremljenosti šta me trenutno više drajva…
Ja sam se npr. umorila od pisanja, pa bi sad voljela kuhati u nekom restoranu. Šta bi ti voljela raditi najviše na svijetu?
Pa možda bi bila vrtlarica.
Koja je poruka tvoje izložbe ‘Glavo huda’, šta ćemo naučiti iz nje? Da li bi voljela da bude mala i intimna, da dođu ljudi koji vole likovnost, plašiš li se ikada da te netko podcjenjuje, a drugi da ti laskaju zbog uspjeha sa Jinxima?
Nema poruke… Bože sačuvaj. Svatko izložbu mora doživjeti na svoj način. Ja zapravo uopće ne razmišljam sta drugi ljudi misle o meni i mislim da mi je to jedna od najjačih strana…
