posljedni dijalog sa sobom
da modre svoje
spereš ruke
od svih borbi,
dolazi ti sve češće
da savjest nemirnu umiruješ
iako uviđaš
kako je polje sve veće
na kojem bitke
tek otpočinju
umorni su ati od galopiranja
za ujarmljen narod, sirotinju
da jezik svoj
vežeš u šutnju
u hrpi zvukova,
bojeći se sopstvenih riječi
kao vukova,
jer si nemoćan kad čuješ huk
iskrivljenih
drina kako poplaviše
otiđoše nerado na počinak
oni što su morali a ne stigoše
njiva
vidiš slijepca
a i on tebe vidi na način da te osjeća
svi ti glasovi oko nas
neprepoznatih i nedorečenih
i taj gusti dim i pepeo
koji je ostao od svih silnih borbi za ideale
i mramorne spomenike prekrivene
imitacijom estetike
i sve seanse bogoslužja
služe živima
mi smo samo zemljoradnici vremena
koji nikad ništa nisu izvukli iz njega
ponoćka
curi pijesak u satu
horizont je prekrila budućnost
koja tako brzo mine
odrhtava zemlja hladnoću
svijeta
i svaki naš pokušaj ispravljanja
izgledaće da je došao kasnije
a kako dan bude odmicao
biće sve mračnije i mračnije
grijeh i savjest
ne stoj tu kao nad spaljenim Bagdadom,
kad su hartije s tintom prekrile nebo,
i ono omodrilo
od toliko stihova
i filozofije koje je završilo
u dimu.
previše zagušljivo i za pjesmu.
ubogi trgovac lijepom riječju, nudi
par smislenih kratkoslovnih elegija,
ništa ne tone bez razloga,
grijeh iskrivljuje savjest kao
teret kičmu
obezriječen
(kome o nepravdi da pjevam)
razvio sam osjećaj vlastite slabosti
u skulpturi što gledate, od mesa i kosti
sanjajući obećanu zemlju
galama se čuje iz jama
“čovjek je raskoštan!”
“čovjek je raskoštan!”
na ulazu u greblje stoji klin
na klinu okačen stav
nenosan
potonjim
majmunoliki čovjek zarađuje
tako što igra u cirkusu
svezan za ime
žicama aluminijskim vraćali
otpale đonove čizmama
u zemlji rovova ušljemljeni
naslonjeni jedni na druge
pozaspali
probudila ih detonacija
od dugo njegovanog sujevjerja u
kurtoaznim aplauzima
tačka za potonje:
koliko razapetih je još potrebno
za naše uskrsnuće?
čija smo djeca
zaista, hoćemo li imati
dovoljno Abela za sve narođene
Kaine?
siđi i
podigni apostole sa šanka
vidiš da
popiše ti krv
i reci im
rat je tako dosadan
umrtvljuje
uspavanka
sve mi se čini da između redova postaje vruće
i riječi nam se suše kao barut
nama je tako lako zapucati
niko više ne pamti zbog sebe nego zbog drugog
ti ne umiješ razaznati riječi od metka
možda je tako i bolje
metak zna promašiti
ovdje boje ne služe da ukrase
nego da rezervišu
budućnost na groblju
u kojem na male otvore nišana
namigujemo jedni drugima