Sjećanja navriješe… Kao mravi iz mravinjaka. Talog godina ne izbrisa jedan događaj. Iz školskog doba, kada se sve čini nadohvat ruke. I sada ih vidi i čuje: Igora, Voja, Marka, Anu, Ivu…
Dvorište oko školske zgrade bijaše prostrano. Stoljetno drveće, sa svojim ogromnim krošnjama, raj za djecu. Za vrijeme velikog odmora, dječaci, oni nestašniji, za tren oka bi se uspentrali, ne plašeći se visine. Odozgo bi nas posmatrali, ponosni i odvažni. Kao jastrebovi koji svojim nepogrješivim okom nadgledaju one na zemlji. Dugo bi ostajali na hrastu. Ne mareći nimalo za čas koji počinje. Radije će dobiti neopravdani i prekor učitelja nego što će napusti ti to čudesno sklonište.
Odjednom, vrisak drugarice Maje prekinu tu bezbrižnu igru.
– Eno ga pauk… pogledajte… ogroman je, nikada većeg nisam vidjela! Počinje da plete mrežu… ubijte ga! – prestrašeno je molila, crvena u licu.
Za njen pretjerani strah od insekata, znali su svi u razredu. Tek, ubrzo se na tom mjestu stvori poveća grupa dječaka, spremnih na podvig. Jedan od njih, najjači u školi, crnokosi Vuk, polako priđe djevojčici i reče:
– Ne brini… sada ću ga srediti … rastaviću ga na komade. Samo uživajte i prati te, da vam što ne promakne!
I kao da se radi o kakvoj dvoglavoj aždaji, primače se oprezno pauku. Zagledao ga je sa svih strana. Razmišljao da li prvo da mu otkine glavu ili dugačke pipke. Iz džepa izvadi britvu i otpoče… Predano i bez žurbe, u namjeri da zadivi publiku, otkidao je dio po dio. Kao da je u pitanju kakva složena operacija, u kojoj ishod ovisi samo od njegovih vješti h ruku. Dok je radio, krajičkom oka je pogledivao u njih. Hti o je da se, još jednom , uvjeri da ga svi budno prate. Glavu pauka ostavi… poput lovaca koji je kući donose, da je pokažu svima. Jer, to je trofej i treba da se okači na neko vidno mjesto.
Zadovoljna viđenim, djeca ga nagradiše burnim aplauzom i povicima:
– Bravo! Bravo, Vuče!!!
Nadahnuti nekom neopisivom srećom, vrati še se u školu, napornim časovima. Pričali su o tom herojstvu danima i mjesecima, u svom domu, gdje god da su se zadesili, pretvarajući polako Vuka u legendarnog, neustrašivog viteza. Naravno, pojedine djelove priče su preuveličavali, kiti li, da bi sve izgledalo još strašnije.
– Da, tako je to bilo… nezaboravni dani moga djeti njstva ostaše u školskim klupama. Gdje su sada ona nasmijana lica?! Gdje je onaj vragolasti Vuk i šta radi?! Je li postao dobar i vrijedan čovjek?! Ili samo jedan od mnogobrojnih mangupa velegrada koji uludo troše dane… Samo jedno on nije znao i neće nikada… da, poput insekata, postoje i ljudi pauci. Njima je nemoguće odrubiti glavu, jer su neuništi vi i opasni. U svoju mrežu, koju pletu lukavo i podlo, uvlače čiste duše… Naivne i bogobojazne ljude lako zavedu svojom slatkorječivošću, a onda zatvaraju krug. Love danonoćno i onoliko žrtava koliko mreža može zahvati ti . Jer, u slučaju prevelikog tereta, može da pukne i tako uništi njihovu muku. I ma koliko se uhvaćeni trzao, grčevito borio da iz nje izađe, pauk bi je jače stezao, učvršćivao… pravio još jednu, radi sigurnosti – tako je razmišljao Slobodan, ugledni sudija, jedan od aktera neobične zgode iz đačkih dana.
Po prirodi posla, zahtjevnog i složenog, imao je svetu dužnost da sudi takvim ljudima. Kriminalcima, lopovima, ubicama, čedomorkama, siledžijama… Prestupnicima različitog kalibra čiji je modus vivendi bio onaj izvan zakona. Ponekad bi ga, u časovima klonuća, obuzela griža savjesti.
– Da li je svima presudio pošteno i po veličini njihovog ogrješenja?! Da li je i u kojoj mjeri, kao psiholog, razmotrio razloge za i protiv ?! Koliko je i pravda, često spora i naizgled nedostižna, bila po mjeri onih ugroženih?!
Sjutradan bi opet, ustavši raspoložen i pun radnog elana, bio uvjeren da nikada nije iznevjerio sebe i druge, svoj poziv. Pogriješio u procjeni zločina. Nebrojeno puta mu je i život visio o koncu zbog pravedne presude. Pravili su mu zamke i spletke, sačekuše u kasnim noćnim sati ma… I kao da je i nad njim, nevidljiv neko, perfi dno pleo paukovu mrežu, a on nekako izmicao… kobeljao se, grizući zubima, a oni su iznova napadali. Šta sve nisu pokušali, da ga namame i privole… Nudili mito, ogroman novac, materijalna dobra kojima bi se obezbijedio za cio život. Mnogi od njegovih kolega su poklekli pred ti m iskušenjima i porazili sebe, profesiju, nadasve pravdu i zakon. Oni koji se nisu dali, bili su ubijeni ili oteti, odvedeni negdje daleko gdje im se gubi svaki trag. Baš prošle godine, u maju, pred vrati ma sudnice, ispaljen je metak…
Dugogodišnji Slobodanov prijatelj, nakon svršetka dugotrajnog sudskog procesa, sručio se mrtav, okrvavljene glave… Na očigled svih službenika suda. Osudio je, na doživotnu robiju, dvojicu lokalnih moćnika zbog zločinačkog udruživanja i ubistva više lica. Predugo su kovali zavjeru da bi im umakao. Planirali sve do detalja, unajmili plaćenike i debelo im plati li. Greške nije smjelo biti , jer gazde ne praštaju. Gore od svega bile su prijetnje da će mu, ako tako nastavi, stradati i sin, jedinac, od strašne ruke dželata. Znao je da je ta, posljednja njihova karta, najubojiti ja… Zalazi u onaj djelić bića u kome je pristup zabranjen. Ako pređu dozvoljenu crtu, pretvoriće se u krvoločnog lava i zašti ti ti ono što mora…
Rezak zvuk telefona povrati ga u sumornu svakidašnjicu. Prepozna glas inspektora Markovića. Neki neobjašnjivi loš predosjećaj mu oduze moć govora. Čuo je samo brujanje inspektorovog očajničkog baritona:
– Gospodine sudija, još jedno svirepo ubistvo… ispred kafi ća. Žao mi je… kako da Vam kažem… teško je… Ovoga puta usmrtiše mladića… Vašega si…
Prvi slog one posljednje izgovorene riječi bi kao strujni udar. Klonulo ispusti slušalicu… Pade, bez glasa, na tepih, udarivši glavom o ivicu komode… Nikoga nije bilo pored njega da ga pridrži, a iz slušalice se čulo samo – halo…halo…
Posljednja slika koju ugleda, u predinfarktnom stanju, bila je mreža… Pauk, sa buljavim očima, zgrabi i njega… Još malo, pa će i sve ostale. Jer, otpor je bio uzaludan. U svijetu bez pravde i isti ne, gdje caruje zlo, takvi pokušaji otpora ostaju usamljeni. Zaboravljaju se i nestaju u moru, kao pijesak usred nadolazećih talasa.
