Odlazak
Razišle smo se na brani
me izmjenjući pozdrave.
Glatki rez.
Okrenula sam ti leđa nevino,
izbjegavam tvoje poglede.
Vidim u njima svoje, u mržnji,
nepravilno odrezane šiške.
Okrećem glavu dok sjediš do mene,
šutiš, grizeš sendvič poput vjeverice.
Malim zalogajima se hraniš.
Stružem olovkom po crtežu,
ispravljam tvoje obrve u tanki luk.
Ponekad se u prolazu pogledamo
i smrznemo u strahu.
Skačemo u ocean hineći da smo plivači,
ti toneš, ja se grčevito držim za stijenu.
Gledam dok se bijela majica spušta
u mrklo plavetnilo.
Odlaziš sa mojim odrazom.
Putanja lista
Znaš li na koliko načina može pasti list sa krošnje?
Kojim putem dospjeti na tlo?
Promijeni li oblik kada udari o zemlju?
Pitala sam te dok smo sjedili u kafiću, ti uz pivo, a ja kavu sa hladnim mlijekom. Nisi mi odgovorio. Pričao si o počecima tvojih planiranih putovanja, brodovima i mirnom moru.
Koliko mu treba da istrune i pretvori u gorivo za budućnost?
Padaju li listovi jedan na drugi i koliko ih se može tako nagomilati?
Pogledao si prema palmi i rekao da sva stabla ne gubi lišće.
Rekla sam ti da su te palme na traci pored mora umjetne.
Nasmješio si se i odgovorio da umjetno zelenilo uvijek ima isti sjaj i ne zahtijeva nikakvo brigu.
Rekla sam da volim pupoljke i brigu i otpalo lišće.
Rekao si da me ne razumiješ.
Ustala sam sa stolice i krenula prema šumi.
Pali anđeo
Siroče moje, još tješiš druge?
Hrliš na padine kojima se spuštaju samoubojice?
Nabrajaš smrti sinova, do kojeg si broja došao?
Uzimaš li duplu dozu za spavanje?
Sjediš li mirno i slušaš duge priče?
Misliš li da si pao anđeo i trebaš iskupljenje?
Spuštaš li se na koljena dok pereš podove?
Koliko poniznosti ti je potrebno?
Puštaš da te šibaju
I mrak ti nije dovoljan pa ga premazuješ crnom bojom.
Siroče moje,
Nešto je propušteno,
U tim mojim pitanjima,
Jer znam odgovore,
I voljela bih da me iznenadiš,
I otpjevaš svoju pjesmu.
Potrošeno vrijeme
Poklanjam vremenu klizave minute
nudim osjetila.
Sinoć je svježi zrak projurio sobom sa ogledalima,
balerine su vježbale piruetu i plie.
Vidjela sam odraze istrošenih iskustava,
pohabane mudrosti.
Violina je zasvirala oštu serenadu,
čula sam jalove zvukove ograničenog registra.
Danas sam papirnate ručnike umočila
u svježu vodu iz bunara.
Mlijeko u šarenom lončiću prekipjelo je na štednjaku.
Trznula sam rukom da pozvonim na uzbunu,
Alarm se nije oglasio.
Već viđeno
sve ćešće imam déjà vu,
jedna za drugom procesija istih istrebljenja
bljeskovi koraka i ruševine
pečati utisnuti u čelo otvaraju rane
na djeci
trče ulicama prema oblaku prašine
ne postoji prolaz
niti prema nebu ne pruža se pogled
samo kovitlanje lišća donesenih preko oceana
pijesak im je u ustima
ne ispiru ga
grebe grlo
izobličene se glave nagnule prema kameri
hvata trenutke
bilježi
déjà vu.
