1
Subotnje tmurno i kišno jutro Branku i Zlatku nije se činilo kao da će izmamiti mnogo ljudi na ulicu. I kad su došli na poprilično prazan Trg, preprazan za subotnje prijepodne u pola deset, shvatili su da su bili u pravu. Na drugom kraju Trga, ispred gradske kavane, jedna od zelenih stranaka je već imali postavljen svoj štand. Branko i Zlatko postavili su svoj štand crvene boje s natpisom “Hrvatski socijalni demokrati – rad, poštenje, boljitak” u blizini spomenika banu Jelačiću i posložili letke na njega. Osim njih dvoje, samo su se još tri člana, Zdravko, Matej i Stjepan, pojavila za dijeljenje letaka.
“Bok, dečki”, pozdravio ih je Branko.
“Bok, mi smo jedini?”
“Da, čini se”, odgovorio je Zlatko.
“A da, navikli smo na to. Svi bi nešto htjeli, ali dignuti dupe i aktivirati se? E, to već malo teže… Ali što je, tu je. Vas troje, molim vas, Dolac, Nama, Gajeva. Svatko uzima letke i idemo među ljude…”, dodao je Branko.
“… kojih jutros baš i nema”, nadovezao se jedan od članova.
Od nekud je dotrčala i Silvija, također članica stranke.
“E bok, ljudi, sorry što kasnim.”
“E bok, super da si došla, nema nas baš mnogo, kao što vidiš”, odgovorio je Branko.
“Nema veze, tu sam. Što trebam raditi?”
“Uzmi letaka koliko možeš i motaj se negdje po Zrinjevcu, ili ako ti se da, idi do kolodvora”, rekao je Zlatko.
“Okej, može, vidimo se.”
Svi su se razišli, a Branko i Zlatko su ostali za štandom.
“Dobar dan, mogu li vam dati jedan letak s našim izbornim programom? Mi smo Hrvatski socijalni demokrati, sigurno ste za nas čuli. Mi, naime…”, obratio se Zlatko jednoj prolaznici.
“Hvala, ne idem na izbore”, odgovorila je kratko u prolazu ne uzevši letak i ne pogledavši ga.
“Dobar dan, mi smo Hrvatski socijalni demokrati. Izvolite jedan letak s najvažnijim točkama našeg programa…”, obratio se Branko jednom prolazniku.
“Aha… hvala…”
…
“Izvolite, gospođo, jedan letak da znate za koga ćete glasati.”
“Znam ja dobro za koga ću glasati!”
…
“Izvolite letak i iziđite na izbore.”
“Hvala, budem.”
…
“Dobar dan, za osam dana su parlamentarni izbori. Važno je tko je na vlasti. Ne smijemo dati naš glas ekstremistima!”
“Da… hvala…”
…
I tako su Branko i Zlatko dijelili koja dva sata rijetkim prolaznicima letke, sve dok se u jednom trenutku štandu nije primicala žena od trideset i nešto godina, crne ispeglane kose do ramena, u crnoj kratkoj kožnoj jakni, tamnoplavim trapericama i crnim čizmama na petu. Nastojeći se zaštiti od kiše, držala je kišobran na koso i hodala pognute glave, tako da joj se nije vidjelo lice. Branko i Zlatko su je promatrali kako hoda.
“Ima dobre noge”, promrmljao je Zlatko.
“Vidim, vidim, idem joj dati letak.”
Žena se približavala štandu, a Branko njoj.
“Dobar dan, gospođo, mi smo iz HSD-a. Mogu li Vam dati…”, obratio joj se Branko.
A žena je očito bila u nekim svojim mislima i iznenadila se kad je ugledala Branka s letkom ispred sebe.
“Huuh, što ste me prepali!”
U tom trenutku joj je vidio lice.
“Oprostite, stvarno nisam htio”, ispričao se Branko i nije mogao odlijepiti pogled s njenog lica.
“Aha, letak ste mi htjeli dati.”
“A da, da, mi smo iz HSD-a”, nastavio je Branko, još uvijek gledajući u nju.
“Koga? Što?”
“Iz stranke, gospođo. Dakle, uskoro su izbori.”
“Zašto gledate tako u mene?”
“Oprostite… ne znam… Onda… želite letak…?”
“Aha… letak…”
“Da, letak. I sad Vi u mene gledate.”
“Ne znam… dajte letak… kisnem… žuri mi se, ́đenja…”
Dao joj je letak i ona je otišla.
“Izvolite… ́đenja…”, uzvratio je zbunjeno.
Skoro mu je izletjelo “Vidimo se”.
Zlatko je promatrao cijelu scenu i smješkao se.
“Stari, jesi dobro? Trebaš infuziju?” pitao je Branka.
“Daj, ne zajebavaj.”
“Ima dobro dupe, jelda”, komentirao je Zlatko promatrajući je dok se udaljivala Trgom prema satu.
“Daj šuti!”
Dok je skretala desno u Splavnicu, na trenutak se okrenula unatrag, dignula kišobran tako da joj se vidjelo lice i pogledala Branka. Pogledi su im se spojili.
“Tko je ta žena?” promrmljao je Branko.
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
2
Emilija je bila kod kuće i upravo spremala ručak kad joj je na mobitel stigla Zlatkova poruka.
’halo ljepoto nismo se dugo vidjeti’
“Da, šarmeru”, razmišljala je, “nismo se dugo vidjeli. Ja ne stignem od posla, Branko više ne putuje nikamo otkad radi u gradskoj upravi, a petljamo već cijelu vječnost nešto.”
Kroz glavu su joj prošli oni dani kad bi je Zlatko čekao u autu iza zgrade u kojoj je radila, kad bi se poslijepodne odvezli na Sljeme. Sjetila se onog uzbuđenja i veselja koje bi svaki put osjećala, što zbog Zlatkovog načina vožnje po zavojitoj Sljemenskoj cesti, što zbog seksa u Zlatkovom autu.
‘gdje si’, odgovorila mu je.
‘na politici s brankom’
“Što da radim s tobom, i što sa samom sobom? A pozvat ću te na ručak, valjda ćeš biti pristojan i nećeš mi se otvoreno upucavati.”
‘ručat ćeš s nama, branko će te pozvati’, odgovorila mu je.
‘vrlo rado veselim se’
‘bez upucavanja’
‘jasno’
‘lažeš točno ti vidim izraz lica‘
‘ozbiljan sam’
‘ok’
Od sjećanja na trenutke provedene sa Zlatkom, zaboravila je na kuhanje, pa joj se pile u pećnici malo prepeklo.
“Shit!”
Nazvala je Branka.
“Molim?”
“E, gdje si?”
“U gradu, gledamo skup HNP-a”
“Bolesnici ste. Sigurno si sa Zlatkom.”
“Da.”
“Dobro, povedi ga na ručak. I krenite uskoro.”
“Aha… dobro, okej…”
“Ajde bok.”
“Bok.”
Pri pomisli da će Zlatko biti s njima na ručku, Branko se nije osjećao nimalo ugodno. Doživio je već nekoliko takvih ručaka na kojima bi se Zlatko upucavao Emiliji. A ona? Pitao se, zašto ga je uopće pozvala na ručak, zar ona stvarno nije primjećivala da joj se Zlatko upucava, ili je itekako primjećivala, ali nije reagirala, ili je zapravo željela njegovu blizinu? Onda se odjednom sjetio crnokose žene s Trga. Gledao je u prazno i sve mu se pomutilo u glavi, ručak, Emilija, Zlatko, nepoznata žena.
“Branko, halooo”, dotaknuo ga je Zlatko po ramenu.
“E da, idemo na ručak kod mene, pozvan si.”
“Ooo, koje ugodno iznenađenje, vrlo rado ću biti vaš gost.”
“Ajmo”, pogledao ga je Branko mrko.
“Usput ću uletjeti samo kratko negdje u dućan da kupim bocu vina.”
“Kome bocu vina?”
“Pa dolazim vam u goste, nije red doći praznih ruku”, smješkao se Zlatko.
“Ajd’ ne kenjaj, molim te. Dolazi nam tramvaj.”
Zlatko se glasno nasmijao.
Emilija im je otvorila vrata.
“Ej, bok vas dvoje. I dobar dan, Zlatko, lijepo da si imao vremena doći. Uđite.”
“Pa dobar dan, Emilija, kako si mi?” nakesio se Zlatko.
Primio je Emiliju objema rukama oko struka, stisnuo je malo jače neko što bi pri pozdravu bio običaj i poljubio je u oba obraza. A Branko je, ne želeći gledati njihovu scenu pozdravljanja na hodniku, prošao bez riječi pored njih, izuo se, skinuo jaknu i otišao u kupaonicu oprati ruke.
“Mislio sam ti neku sitnicu donijeti, ali Branko nije dao.”
“Bez upucavanja, jesi čuo”, šapnula je Emilija Zlatku.
“Da, da, znam, obećao sam.”
“Idemo u kuhinju jesti, sve je gotovo.”
Kuhinja je bila tijesna i imala taman mjesta za stol i tri stolice. Emilija i Zlatko su sjeli jedno prekoputa drugog, tako da su se mogli lako gledati. Branko je sjeo između njih i imao pogled na zid. Odmah je napunio svoj tanjur komadima pečenog pileta i pomfritom i krenuo jesti.
“Gdje ti je mladi pjesnik?” pitao je Zlatko Emiliju.
“Misliš na Darija?”
“Da.”
“Nekud je otišao”, smješkala se Emilija, “ali taman dobro. Jer da je tu, netko od nas bi morao jesti stojeći.”
“A kako mu ide s pjesmama?”
“Koliko znam, ide mu. Piše. Ponekad ga čujem iza zatvorenih vrata kako u svojoj sobi čita svoje pjesme. Ja, nažalost, nemam smisla za poeziju. Tako da… Ali priča kako bi uskoro objavio knjigu. Ali jedimo sad, inače će nam gladni Branko sve pojesti. Dobar tek vam želim.”
“Hvala. I da, to je super s knjigom, budite mu podrška”, dodao je Zlatko.
Branko je jeo i nije reagirao. Razmišljao je, tko je i kojom prilikom Zlatku mogao reći da Dario piše pjesme?
“Jesam li mu ja rekao, ali kada, ili Emilija? Čudno…”, razmišljao je, ali su ga brzo napustile sumnje i dvojbe oko toga, jer se opet sjetio crnokose žene s Trga. Imao je njeno lice pred očima.
“Zlatko, pa još uvijek ti je prazan tanjur. Evo ja ću ti staviti…”, primijetila je Emilija.
“O da, stvarno”, uzvratio je i gledao u Emilijine lakirane nokte dok mu je stavljala hranu na tanjur.
“No, jedi sad, molim te.”
Dok su Zlatko i Emilija jeli, cijelo vrijeme su se gledali, a Branko je gledao u zid s odsutnim izrazom lica.
“Tko je ona? Ima li imalo teoretske šanse da je ikad više sretnem”, razmišljao je Branko.
“Emilija, jako lijep ručak si napravila”, pohvalio ju je Zlatko.
“Ma ništa posebno. Nisam ti ja neka kuharica. Gotovo začinjeno pile, koje se čak malo prepeklo, i smrznuti pomfrit.”
“A nemoj tako. Vidi, ja si na primjer, ne znam niti jaja ispeći. Nego, da ti pomognem prati suđe?”
Nakon nekoliko trenutaka Branko se probudio iz transa i shvatio da je jedini ostao za stolom, i da Emilija i Zlatko stoje iza njega kraj sudopera. Ona je prala suđe, a on ga je sušio krpom. Pritom su im se dodirivala tijela.
“Suđe perete, je li? To se zove podjela rada. U progresivnim zajednicama muškarci i žene rade sve poslove zajedno. Nema diskriminacije na osnovi spolova…”
“Dobro, Branko, shvatili smo”, prekinula ga je Emilija.
“Mislim da je vrijeme da idem. Imam još posla u uredu”, obrisao je Zlatko ruke, obukao sako, pozdravio se i otišao.
“Boook, Zlatko, navrati nam uskoro opet”, podrugljivo je viknuo Branko.
“Baš si glup”, pogledala ga je Emilija ljutito.
