Pitaju me ljudi, ne odgovaram,
samo gledam, slušam i čudim se.
Čovječe, koliko vas je.
U zadnje vrijeme
sve je nekako isto, drugačije.
Čudno i kad nije.
Pitaš me zašto?
Ne znam! Odgovaram onako,
samo radi odgovora.
Nije na meni prosuđivati o svim ti „čudima“.
Znaš, ljudi su samo ljudi i kad nisu.
Sad ih poznaješ, prepoznaješ,
sutra više ne znaš tko su, odakle su, što su.
Ne znaš ustvari ništa, što je dobro.
Živjeti sa svim ti pričama? Dosadno,
naporno, bez veze.
Ovaj svijet! Ovaj mali komadić svemira
sam po sebi je čudo. Nije li!?
Takav je kakav je
i tu nitko ništa ne može. Iako mislimo
kako ga dijelimo s drugima,
ustvari On nas je prihvatio, iz sebe stvorio
i dopustio da živimo, postojimo, dišemo.
Ako se još uvijek pitaš
tko su svi ti ljudi
i što me to dovraga svaki puta pitaju,
odgovorio bih ti ne znam.
Ustvari, ne zanima me.
Kao da više ništa važno nije.
Oni su oni, oni jesu, dok sam ja
samo još jedan u nizu bez kojeg se može.
Zato, pusti prazne priče. Kome trebaju?
Zaboravi na njih. Ako želiš
nasloni glavu na moje rame.
Opusti se!
Poslije kiše nebo je tako svježe, čisto.
Oblaci kao nacrtani, nevjerojatni,
igraju se na vjetru. Uhvati ih pogledom,
uhvati sve ako možeš.
Uskoro će
nestati.
