Sumrak tiho pokuca na zatvorsko okno. Pričeka malo… U nadi da će mu se otvoriti. A kada, nakon duže stanke, iznutra ne dospje šum, a kamoli glas, provuče se između rešetaka. Puzeći… po memljivom prašnjavom putu…prekrivajući ogromna slova nečijeg imena.
U ćeliji sve zamrlo. Zauvijek stalo… I život, i vrijeme… i njegovi otkucaji bila. Olovna tišina, kao nijemi svjedok jedne drame, odbrojava posljednje sekunde…Prije buđenja.
– Ima li ono ikakve svrhe?! Ovdje… u ovakvim okolnostima gubi smisao… Jer, čemu uopšte služi to osvješćivanje…otvaranje otežalih kapaka u kojima gospodari Praznina?! Ionako, svejedno je… Sivilo ovog jezivog mjesta guta i najmanju nadu. Makar da postoji kakav razlog… da se grčevito uhvati za njega… Kao davljenik za slamku spasa… možda bi i vrijedilo… ovako… ništa – pomisli sa teškim uzdahom. Sva gorčina duše stopi se u posljednjoj riječi. Onoj koja je potirala sve… najposlije i njega samog. Njegov Logos, ona tvoračka snaga po kojoj je bio prepoznatljiv… iščezla je… Smrvljena rukom zakona. Kazna je bila gora i od smrti. I dok se svojski trudio onako polusanjiv, da pohvata, kao ptice u letu, svaku misao, začu škripu i nečije korake.
Mrki stražar, čija su metalna dugmad na uniformi sjala u tami, otključa teška vrata i propusti nekoga. Po sjeni na zidu, zatvorenik nasluti žensku siluetu, vitku pojavu i glas…Topao. Nježan. Tek nakon nekoliko minuta stajanja, žmirkava svjetlost obasja uzani prostor. Čvrsti stisak ruke i široki osmijeh, vratiše ga u stvarnost. Obrati mu se ozbiljnim tonom, ali njen glas je odzvanjao u njemu…kao zvuk staklenih perli.
– Tu sam… kao što ste izričito tražili… Za vas će sada najbolje biti da me saslušate, bez suvišnih pitanja i upadica. Kao vaš opunomoćenik, mogu samo da kažem da se ovdje radi o vrlo delikatnoj stvari… – samouvjereno izdeklamova advokatica, Lucija Munitić. Pređoše u prostoriju za posjete. Pošto sjede, otvori tašnu, a na stolu zašušta hartija čija mu bjelina zamagli vid. Poslije toliko dana i noći, u potpunoj tmini, oči se teško privikoše na nenadanu svjetlost. Gomila pravnih akata i nekoliko stručnih knjiga o krivičnom zakoniku, popuni četvrtastu površinu zamrljanog stola.
– Dakle… ne smijemo gubiti dragocjeno vrijeme… Pretpostavljam da je želja da vas zastupa žena, u ovom slučaju, rukovođena saznanjem da će krivica biti suptilnije razmatrana… da će ženska logika proniknuti i dalje od suvoparne pravne nauke… možda u najskrivenije kutke duše… Da bi moja odbrana bila efikasna, sa puno argumenata u vašu korist, morate biti otvoreni i iskreni… Naročito u hronološkom izlaganju događaja koji su prethodili saobraćajnom udesu… – reče blažim tonom, želeći time uliti povjerenje nesrećnom mladiću.
Hitro izvuče optužnicu iz fascikle. Naredi mu da je pročita, sada pažljivije, kako bi ga pripremila za dugu detaljnu istragu. Oči, crne a krupne, spustiše se nevoljno na tekst čija mu je sadržina produbljivala živu ranu, a pisalo je:
– Tridesetpetogodišnji Martin Ivančić, od oca Luke i majke Sofije, tereti se da je u noći, između 12. i 13. maja, zbog prebrze vožnje, u saobraćajnoj nesreći usmrtio supružnike Hajnc, njemačke državljane, na proputovanju kroz… dalje nije mogao. Ono ,,usmrtio” probode mu zjenicu, sve do živca, oštricom surove istine. Otpi gutljaj ustajale vode, tek da se malo pribere, i reče, nekim tuđim glasom:
– Jeste… tako je bilo… ne treba dalje da čitam… priznajem da sam počinio sve što stoji…
Osmotri ga. I bi joj nekako žao… Njegove mladosti. Ugaslog sjaja u pogledu. Ljepote sa nekom stidljivom muževnošću, a nadasve neobjašnjive bezazlenosti i dobrote koja je isijavala iz njegova bića. Uplaši se, namah, da ne primijeti, slučajno, njenu slabost, saosjećajnost više, pa reče odlučno:
– Smirite se… sve će biti u redu… ne treba paničiti. Vi ste pametan mladić… ne smijemo pokleknuti, jer… nada uvijek postoji… Sud će, svakako, uzeti u obzir i neke olakšavajuće okolnosti…
Pogled mu, najednom, zastade na mekom prevoju dugog vrata, spusti se niže, do biserne ogrlice koja je, svojim raskošnim sjajem, činila kontrast sa preplanulom puti. Podstaknuti istom željom, da jedno drugom pomognu u okončanju slučaja, dodirnuše se vrhovima prstiju. U znak podrške. I odobravanja. Utapajući se u zelenoj rijeci njenih očiju, učini mu se da su se i duše našle dovoljno blizu…da može otpočeti svoju pripovijest. I pričao je … pričao … U početku stegnuto, a kasnije … slobodnije i razgovjetnije, lišen straha. Kao nekada, u ranom djetinjstvu, kada bi napravio nestašluk, pravdajući se pred majčinim prekornim pogledom… osjeti i sada prisnost prema toj neznanki. Potrebu da sve kaže…
Priznao je da je volio. Više nego ikada… do razdirućeg bola… jednu djevojku iz srednje škole, vršnjakinju… Da mu se obećala, a onda… zauvijek nestala… bez traga i objašnjenja. Dvije godine kasnije, slučajno, u drugom gradu, opazi je sa drugim, ruku pod ruku… razdragane i srećne. Pravila se da ga ne poznaje, a on zaslijepljen ljubomorom, sijeda za volan… vozi sve brže… Pomračenog uma, onako ranjiv, udara u nešto… i svijetlo se gasi. Nestaju slike… svijest tone u bezdan…
Budi se, sjutradan, u bolnici, i saznaje od bližnjih za smrt njemačkih turista. Otkrivajući motive nesreće, Lucija ga je slušala… Nije ga prekidala, jer klupko zamršenog slučaja, odmotavalo se onako kako je i slutila. Morala je sebi priznati da je ovo, kada se sve uzme, jedinstven i pomalo usamljen slučaj u njenoj dugogodišnjoj sudskoj praksi. Razmišljala je kako da ga nazove… tragajući za pravim izrazom koji će preslikati mladićevu duboku patnju. I prije nego joj sinu u glavi precizna formulacija, prekide je mladićev jecaj… On je morao uslijediti… prije ili kasnije… znala je iz iskustva.
Njegov otpor je kulminirao sa završetkom ispovijedi, riječima nadojenim očajem:
– Šta vi, uopšte, znate o iluziji?!… Jeste li ikada iskreno voljeli?! Napišite slobodno da sam kriv… Htio sam samo ubiti sebe… a ispalo je drugačije… Žao mi je tih nepoznatih ljudi… vjerujte mi na riječ…
I dok su riječi odzvanjale zatvorskim hodnikom, poprimajući formu monologa, Lucija je grabila ka izlaznim vratima… Za leđima joj osta zbunjeni stražar. Posjeta je završena prije isteka vremena. Naglo je, usred njegovih isprekidanih vapaja, izjurila iz prostorije. Da ne bi opazio njeno drhtanje… Sve ostade na stolu. Ne mari, ujutru će ga ponovo posjetiti… Napisaće u odbrani, kao najjači argument, sljedeće: Pokušaj samoubistva brzom vožnjom. Motiv: Rušenje ili nestanak iluzije ljubavi. Olakšavajuće okolnosti: Mlade godine, kada se gubi dodir sa stvarnošću i… nesrećno djetinjstvo. Dok se vozila kući, pitala se:
– Zar može neko ko je toliko volio, biti optužen da je svjesno usmrtio druge?! Ne, to ne može nikako biti, ubijediću sudiju i porotu – slavodobitno reče sebi. Kada ga, sjutradan, obiđem, predočiću mu sve… Suđenje će biti za sedam dana… Imamo dovoljno vremena…
U prepunoj sudnici, pored optuženog, dočeka svojih pet minuta. Ustade dostojanstveno. Gleda sudiju pravo u oči, a zatim i tužioca. Martinove oči iščekuju… mole za izbavljenje. Lucija dobi neku nadljudsku snagu i otpoče, odlučno, svoju odbranu:
– Kažete, dakle, da je ovaj mladić spreman i na tako nešto…Tvrdite da je, u svjesnom stanju, bez uticaja alkohola, izazvao nesreću… Zar vam njegov izgled ne govori suprotno? Htio je sebe lišiti života… zbog izgubljene ljubavi. Zapravo, iluzije koja ga je držala u životu. Zbog koje je postojao, disao, radio… jer drugačije nije umio. U nedostatku prave, zadovoljavao se tim prividom ljubavi… tom neostvarljivom maštom koja ga je držala u začaranom krugu. A on je prigrlio, svim srcem, kao nešto najsvetije… Trajno i nedokučivo. Gubeći je, izgubio je sebe…i poželio da skonča. Sa njom se, shvatite dobro, najednom raspršio i njegov San o sreći… potonuo na dno sive svakidašnjice. Pa zar sve, i u našim malim životima, nije ta varka, uobrazilja ili, ako hoćete, samoobmana da živimo punim životom… da je istina i pravda jedna i dostižna… I tek kasnije, suočivši se sa sobom, uviđamo opsjenu… Kako onda suditi ovom mladiću, pred kojim je cio život, kada smo i mi zatočenici iluzije?!
Gromoglasan aplauz prolomi se sudnicom. Priznanje porote za njenu uvjerljivu odbranu, bilo je odlučujuće. Na Martinovom licu zaigra smješak. Vidljiv samo njoj. Dobio je presudom samo godinu dana uslovnog zatvora. Uz mogućnost odbrane sa slobode. Zahvaljući njenoj vještini i sistematičnom proučavanju optužbe.
Zajedno izađoše iz pregrijane sudnice, probijajući se kroz kordon novinara i fotografa… Blicevi su sijevali… nešto su je pitali… nije čula ništa. U glavi joj je bubnjalo… stotine limenih doboša. Jedno ,,hvala” doprije do nje i preplavi je neopisivom srećom. Plavi taksi projuri bučnim gradskim ulicama.
– Bijeg od stvarnosti, makar i na kratko, moguć je… – reče mu, na rastanku, nakon slavljeničke zajedničke večere. I raziđoše se, kao iskreni prijatelji… sa nadom u očima. Vratiše se… Svako onom svijetu kome je pripadao, a Iluzija… nanovo oživje.
