Ibar

Enver Muratović

K’O DA ME NI BILO NIJE

Neka ti kažu nebesa
Koliko ima te, Ženo
U ovoj tišini plesa
Krvi što ključa venom;

Neka ti pokažu ptice
Lepetom mekih krila
Koliko žudim da lice
Dotaknem tvoje k’o svila;

Koliko hoću – a strah me –
Obgrlit’ lukavo, mila,
Tvoj struk! A prah me

Starosti polako krije…
Biću tek san što si snila –
K’o da me ni bilo nije.


IBAR

Ispod mosta nekud ode,
Ode nekud ispod mosta…
Kamen crni ispod vode –
Samo kamen na dnu osta.

I odnese voda veče,
Veče crno Crnom moru;
Ode voda da poteče
K’o riječ u razgovoru.

Ostah, samac, nasred mosta,
Zagledan u sebe sama,
K’o da gledam kako gosta

Putem grli gusta tama…
Ispod mosta nekud ode
Pjesma ova puna vode!


PREPOZNAVANJE

Jednoga ljeta, na pijaci u Baru,
Sasvim nepoznata prodavačica igračaka
Prepoznala je na meni
Čelo moga oca.

Otac je već tada bio mrtav.

Danas me niko ne prepoznaje
Po ocu; ni ja ne nazirem
Ništa njegovo na sebi –

Osim osjećaja da sam mu svakoga dana
Sve bliži!


GRANICA

 

Granica je nevidljiva linija oko koje se koljemo,

Svetinja u čije ime prosipamo

Krv i čuvamo je noću kao ženu;

Minska polja, za svaki slučaj, sadimo,

Poput ratarâ. Granica je opsesija,

Noćna mora; oblike njene milujemo

Kroz dvoglede, niz nišane, kroz

Podmazane topovske cijevi…

 

 

Ni cvijeće ne raste, niti pečurke,

Niti je ptice seru – zbog svetosti njene!

 

 

Granica – to čudo na čudima,

Ta  izvojevana zabluda bez mirisa

I ukusa; neopipljiva zaštita naša,

Sudbina neizbježna, usud

Da budemo bolji od onih Tamo

Sa druge strane; strast naša da njihove majke

Više puta zakukaju! Granice koje

Postaju naše vene, zatvaraju nas

U sebe same… Postajemo i mi

Te beskrajne praznine! I u nas gledaju

Kroz podmazane topovske cijevi, kroz dvoglede

I preko nišana oni otuda

Sa kojima nas veže ona ista

Zamišljena linija,

Granica.


MRAK

Ne znam je li gore
Kad zatvorim ili otvorim oči

Mrak koji je sa obje strane
Mene
Samo je mrak

Tek pjesma zasvijetli na tren

Pa se ugasi


PTICE NE VOLE LJUDE

Uz jutarnji čaj na terasi,
Sa slašću degustiram i svađu
Vrabaca i svraka…

Ubrzo me opaze
Pa prhnu u zamagljeno nebo,
I ne vraćaju se
Do sljedećeg jutra.

Ptice ne vole ljude.

Možda je bogohulno, Bože,
Ali prava je šteta
Što sam uopšte
Čovjek!


KORISNE STVARI

Danas bih mogao raditi nešto korisno:
Čistiti zaprljanu avliju,
Rovariti zemlju i gurati u nju sjeme nekog budućeg cvijeća,
Ili golim rukama sakupljati lišće prošle jeseni, satruhlo;
Golim rukama milovati travu mokru od otopljenog snijega,
Zakucati tarabu kroz koju se provlače psi bez gospodara;
Mogao bih…

Mogao bih svašta korisno raditi…

Ali,
Samo sjedim na terasi i gledam kako nekoliko golubova, gramzivo,
Kljunovima kupe ostatke moga ručka.


LJUDI NAMA SLIČNI

Toliko je ljudi nama sličnih
Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju

Prije nego li i otvorimo usta
Znaju šta ćemo reći

Zadrhte čitajući naše misli

I plaču nad jadima našim
Kao nad svojim


SJENKE SMO SREBRENIČKE

„Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema“
Abdulah Sidran – Zašto tone Venecija

 

Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima…
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!

 

Ako je (a jeste!) svaki ubijeni jedno čovječanstvo,
Pa, ima li, Bože, ikoga živog
Među nama!?

 

Prije će biti da smo i mi
Umrli onoga jula,

 

A ovi što hodaju, i liče na nas,
Tek sjenke su
Srebreničke
Krvave!

 

Jun 2015.

 


***

Gotovo da je izvjesno proljeće:

Već slutim haiku o potoku kiše što juri

Niz prozorsko staklo ka vječnoj zemlji…

 

Manje studi ulazi u kosti

I u sobi podnošljivija je ćutnja.

 

Ovo malo vatre što nosim u sebi,

Hoće li biti dovoljno,

 

Hoće li potrajati,

Do sunca?


KAO DA TI NIJE NIŠTA

Poželio sam da ćutimo, oče,
Da pušimo krdžu, gledajući kako raste snijeg oko kuće;

 

Poželio sam, oče, da samo jesi ovdje,
Makar providan kao paučina,
Da lelujaš ponad kuće čuvajući nas od zvijeri iz obližnje šume!

 

Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu…

 

Često mi se učini da ćeš, pripit, stići sa pečenom kokoškom u kesi,
Nasmijan kao da ti nije ništa,
Kao da je sve u redu…


KUDA TO ODE ENISA

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je.

I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri

  1. juna 1993.
    Kao da već sutra neće biti

na tabutu mejt!

 

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
i drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.

 

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.


JESENJA

Kao u ratu, izlaziš oprezno na ulicu;
Ne, ne padaju granate! To vjetar otkida, i baca,
Zlatno lišće po tebi…

 

Hladno je i rado bi zavukao ruke u tople džepove –
Samo da ih imaš!
Kao u ratu, žurno koračaš i slušaš kako, kroz vazduh,
Sviraju listovi-granate…

 

Ne, to što čuješ, nije huka bombardera;
To vjetar novembarski juri
Između stabala drvoreda!