Stara kočija drndala je užurbano, ostavljajući iza sebe trag istrošenih kotača po krivudavom, neravnom putu koji se razvukao po podnožju izduženog Velebita. Mrak prepunio noć crnilom, okupljeni oblaci zauzeli čitavo nebo. Spremala se jedna od ljetnih neveri, i noć bijaše hladna kao da je preko reda nastupila zima. Dva lopova dala su se u bijeg; a zajedno s njima bijaše i Gragrica. Lopovi su sjedili jedan pored drugoga, vanka na klupi; svaki je u ruci držao bocu vina i svako toliko bi se kucnuli te nazdravili, pa bi sve ispratili jednim urlikom užitka. Gragrica je sjedio unutar kočije, također uživao naroljan vinčine koju bi slatko cuclao dok su vratašca kočije klepetala – koja su ni zbog čega drugog no zbog žurbe ostala otvorena, a crvene zavjese se isplazile, vijugale kroz otvorene, malene prozorčiće. Gragrica je cugao i pjevao vesele pjesme, a uza sebe, prebačena preko ramena tako da se nikada ni u kojem slučaju od nje ne odvoji, bijaše torba u koju natrpa nekoliko pečenih bataka, i ono što je uspio ugrabiti u žurbi. Turnuo bi ruku unutra te zagrizao batak pa ga ponovno vratio unutra, lijepo bi oblizao prste, pa sve zalijevao vinom. Kako je kočija išla po krivudavom putu, Gragrica se čitav isprolijevao po nekada davno bijeloj košulji; sada potpuno umrljanoj raznim jelom i pićem.
I eto, kotač kočije u jednom trenu – gurana jakom snagom uplašenih konja, uplašenih neprestanim bičevanjem dvojice pomahnitalih lopova – kotač udre o kamen i kočija poskoči toliko, dovoljno jako da izbaci Gragricu naglavačke vanka. Povuče on za sobom, polomi vrata kroz koja se jedva progurao. Onako pijan dopuže do ispod stabla te zaspi slatkim snom.
Probudi se ujutro i dobro se protegne. Vrijeme se razvedrilo i samo što sunce ne ogrne prirodu kao pokrivač. Gragrica iz svoje torbe izvadi malenu dasku za rezanje i slaninu; lijepo nareže i pojede, svako malo štipajući kruh iz torbe. Na sebi je imao crne hlače po kojima su bile išarane jedva vidljive bijele pruge; hlače koje su držali tregeri prebačeni preko njegovih ogromnih ramena. Imao je nešto više od metar i šezdeset, i nešto više od dvjesto kila. Rijetku crnu kosu imaše samo iznad ušiju i po zatiljku, a na vrhu pokoju dlačicu.
Jeo je tako, trpao u sebe… Usta su mu bila puna, toliko puna da je jedva dolazio do zraka. U jednom trenu, iz daljine je dolazio vitez. Gragrica, čim se ovaj malko približi, zaustavi viteza te ga upita: „Reci ti, viteže, ima li ovdje u blizini koja gostionica?… Ja ogladnjeh ko pseto… Imam samo ovo što mi ostade u torbi… Ajde, reci… ima li koja ovdje?“ Vitez pogledom prijeđe preko čitavog Gragrice, od glave do pete – i pogled mu bijaše prepun gađenja, kao da gleda nešto najužasnije, odbojnije. Ništa ne odgovori, već samo u čudu gledaše takvu jednu užasnu pojavu kao što je Gragrica. Takvog čovjeka još nije vidio; pače, ne bude uopće siguran da je to čovjek. Po šumama Velebita motala su se razna bića. Gragrici se želudac sve više i više stiskao od gladi, krulio. Prošlo je već nekoliko minuta od kada nije stavio ništa u usta. „Odgovori viteže! Odgovori već jednom, ne mogu gubiti vrijeme na takvu jednu budalu u željeznom oklopu kao što si ti; reci, ima li koja krčma gdje se mogu dobro oblokati i nažderati, a?“ Vitez izvuče mač i zaprijeti: „Reci još jednu i odrubit ću ti tu debelu glavetinu s ramena, ti odvratni stvore!“ Gargrica prasne u smijeh, odmah se osjeti bolje. Vitez zbunjeno pogleda Gragricu, osjeti nelagodu u njegovoj blizini. „Imaš krčmu u selu, samo slijedi put i doći ćeš! Prežderi se, stvore užasni!“ odbrusi vitez. „Čekaj, čekaj!“ zaustavi ga Gragrica prije no što ode. „Reci mi još nešto, ima li tamo uspješnih ljudi?“ Vitez ne shvati pitanje. „Znaš, ne takvi kao ti, nego oni koji su ostvarili nekakvo postignuće! Ima li, a?“ Vitez kratko odgovori da su tamo obični žitelji, pravi jednostavni seljani. Uto povuče mač i ode, ne želeći više ni časa gledati užasnog Gragricu, ne želeći gubiti ni trenutka u njegovoj blizini.
Gragrica uz grohot nastavi putem. Ubrzo je stigao na prag malenog sela, uvučenog u samo planinsko sedlo, pritisnuto dvjema stranama. „Uh, ogladnjeh!“ promrmlja i zavuče ruku u torbu, ali – prazno, sve pojede po putu. I već ga sada uhvati blaga mučnina, nije ništa pojeo gotovo sat vremena. A priroda ovdje gdje se našao bijaše nedarežljiva jestivih plodova. Sami krš i šmrika, pokoji maleni bor. Koliko god pogled seže, toliko krša.
I tako, kako i reče vitez, u selu bijaše krčma – iz koje, u ovom času, izbijaše vesela narodna pjesma koja prigušeno dopre do Gragrice, pa ga kucanje čaša što osluhnu, toliko razveseli da ono svoje ogromno tijelo od preko dvjesto kila u hipu dovuče do ulaza. Napokon uđe, i uđe toliko pregladnio, tako žeđajući, želeći umah potrpati u sebe sve nadohvat ruke, ne birajući. Kada je svoju debelu trupinu posjeo na stolicu, naruči sve što mu krčmar ponudi, i reče da ne staje dok mu ne kaže. Puna dva sata Gragrica se pretrpavao kao svinja, što seljanima postade odbojno i, ponešto zanimljivo, ne vidjevši nikada takvo što; takvog stvora koji oblizuje pijat za pijatom. Najposlije, naruči još jednu turu hrane, otvori torbu i iskrene sve unutra. Upita krčmara ima li ovdje koja slobodna soba i upita još jednom da li u selu ima uspješnih ljudi, na što će krčmar kako ima slobodnih soba na samom kraju sela, i kako ovdje živi običan puk.
Bijaše negdje oko podneva, sunce doguralo na polovicu dana. Gragrica napusti krčmu, još više isprolijevan vinom i posvuda umrljan hranom. Nađe sebi sobu, baci se na krevet i odrijema do šest popodne. Kada se probudio, kao i uvijek, probudi ga užasna glad. Izbezumljen, iscrpljen glađu koja ga stišće, nekoliko časaka ne uspije u bunilu naći torbu s hranom. „Prokletstvo! Gdje je?!“ – izdere se iz sveg glasa. Ode do vlasnika, pa ga optuži za krađu! „Slušaj ti, lopovice, gdje je moja torba? Ja skapavam od gladi, a ti, gade, uživaš u mojoj hrani! Onda, govori, gdje je moja hrana, a?“ Vlasnik u čudu razrogači oči, nije mogao vjerovati što ovaj govori; uvjeri ga da je sve sigurna zabuna i da je torba na mjestu. Gragrica se vrati u sobu, i zaista, torba bijaše ispod stolice, pa, misleći ni na što drugo, zagnjuri glavu unutra i počne žderati. Uspio se smiriti.
Izađe iz sobe, usput izvrijeđa vlasnika na pasja kola, i zaputi se u krčmu. Prvo počne s dvije boce vina koje ispije naiskap. Ožedni od onog petominutnog hoda od sobe do krčme. Počne jesti sve do kasno uvečer. Ostade sam u krčmi. A kada je krčmar rekao da treba zatvoriti, Gragrica mu opsuje sve bogove. Duboko ga izvrijeđa.
Prođe nekoliko mjeseci i nastupi zima; snijeg zameo selo. Seljani nisu znali kako da se otarase Gragrice. Po cijele je dane samo jeo, pio i vrijeđao sve oko sebe, mrzio sve što se kreće. Svojim prisustvom donio je nemir u maleno selo.
Mladi kovač ne izdrži više u svome selu. Prebaci sedlo na konja i odjaše prema jugu, pa nakon podosta jahanja kroz kanjon Zrmanje dođe do njena ušća. Sumrak se provlačio po kanjonu. Mrak zatrpavao krajolik. Na obali rijeke zastane da se odmori od puta, zapali vatru da se ugrije. Gledao je pobacane po nebu zvijezde; a istina, kada čovjeku date dovoljno dugo vremena sa samim sobom, ne preostaje mu ništa drugo nego da misli o svemu. Tako je i on, neke svoje želje i snove, nadanja podijelio sa samim sobom gledajući u raskošno nebo iznad. Malko je i zasuzio sjetivši se svog sela kojeg je toliko volio i morao napustiti. A ono što kažu, valjda je istina. Ono da kada duša više ne može izdržati tugu, čovjek zaplače.
Ujutro mladi kovač nastavi i učas dođe do mjestašca čije su kučice smještene na najvišem vrhu poluotoka, pa se kao prelivene preko brda slijevaju dolje posvuda prema podnožju. Dojaše na vratnice mjestašca gdje nakon nekoliko trenutaka, tek što dođe ovdje, osjeti trešnju tla, kao da se blagi potres ponavlja svaki čas. Svi mještani izađoše na ulice, ne znajući što se događa… Kad ono, na svačije iznenađenje, u maleno mjesto dođe div. Običan čovjek bijaše mu negdje malčice ispod, ili do koljena. Obični ljudi sela, čak ni obični – već sitni, sitni u svojim postignućima, ponašanjima, gledahu diva u stopala i koljena. Gledali su do njegovih koljena, nitko ne podižući pogled gore. „Kakvo je ovo biće koje ima samo stopala i koljena, kakav je ovo stvor?“ reče jedan od mještana. Drugi mještanin pogleda velika stopala diva, pa potvrdi: „Ovaj stvor ima samo stopala i koljena, kakav užas?“ Svi se mještani zabulje. Pogledi im nisu išli dalje od poda, dalje od koljena. Div nastavi dalje svojim putem.
Mladi kovač požuri za njim, sjaše s konja, približi se divu i pogleda ga u koljena, promisli: „Možda stvor nema samo koljena… Treba podići pogled sa zemlje, pogledati visoko gore…“ I podigne mladi kovač pogled sa zemlje, pogleda visoko gore i ugleda lice diva. Vidi da je to samo jedan visoki čovjek; pa ga upita za ime i zašto je toliko velik, na što ovaj odgovori da se zove Gorostas, i da je div. „Nikada još nisam vidio diva!“ iznenađeno i uzbuđeno reče mladi kovač, zatim nastavi s pitanjima. „Recite mi kako, kako ja mogu postati div, kako?“ radoznalo će mladi kovač, od uzbuđenja ponovi isto nekoliko puta. „Vidiš, jedini si koji je podignuo pogled i pogledao me! Ti si se ugledao na mene, želiš biti kao i ja!“ „Da, da! I ja želim postati div, kako čovjek postane velik?“ nastavi znatiželjno mladi kovač. „Čovjek postane div kada napravi nešto kolosalno, nešto veliko za čovječanstvo…“ „A što je to, što ste vi napravili veliko?“ nestrpljivo upita mladi kovač. „Ja sam pisac, napisao sam važno djelo koje je utjecalo na mnoge ljude…“ „I postali ste div preko noći?“ „Nitko ne postaje div preko noći, potrebne su godine rada, mukotrpnog rada… Prvi put kada sam primijetio da rastem bilo je nakon mog prvog romana, zatim i nakon drugog. Narastao sam jedan metar. Ali tek svojim trećim romanom postao sam div!“ „Dive Gorostase, ima li drugih divova?“ „Ima nas, bilo nas je kroz povijest, mada ne puno!“ „I oni su umjetnici?“ „Neki su umjetnici, neki su naučnici, neki nešto drugo… Ima raznih divova; ali svi su učinili nešto veliko za čovječanstvo, tako postali divovi!“ „Onda i ja mogu postati div“, uzvrati mladi kovač. „Možeš ako učiniš nešto veliko, kolosalno, i naravno, ako budeš dobar čovjek! Divovi ne mogu biti mali, zločesti ljudi!“ „A zašto su neki ljudi uopće zločesti?“ reče mladi kovač sjetivši se onoga iz svog sela, nježna njegova duša nikako to nije mogla razumjeti. „Nažalost, i bezdušnost je ljudska osobina! Sada, tko određuje kakav će tko biti, tko u čovjeka ulijeva moral ili nemoral? Neki kažu da vjera uči o dobru, a bezvjerje o zlu. Bog donosi moral, vrag nemoral. Ali, može čovjek odrasti sam na pustom otoku i spoznati što je dobro a što loše, bez da mu itko to kaže. Jednostavno, možda je sve u onome što kažu: Ljudi se rode kakvi se rode. Dobri, loši, sposobni ili nesposobni, tko zna tko to određuje! Vidiš, ovi mještani su me gledali u koljena, nisi mogli podignuti pogled, vidjeti toliko daleko iznad sebe; vidjeli su samo ono što im je u razini očiju. A ti, ti si podignuo pogled, dobacio daleko uvis. I upoznao nešto novo, vidio nešto drugo, vidio mene.“ Mladi kovač zamisli se nad tim riječima, doda: „Da, u mom selu na Velebitu došao je jedan odvratni, mali čovjek. Proširio je svoju mržnju na sve strane…“ Potom obori mladi kovač pogled, pa mu sijevne u glavi jedna misao. „A može li se pomoći mojim seljanima?“ upita on. Div jasno odgovori kako ne zna. Na što, ne časeći časa, mladi kovač umiljato zamoli diva da mu pomogne. I div dobra srca, odluči pomoći mladom kovaču da spasi svoje selo.
Kada su div Gorostas i mladi kovač došli u selo, svi seljani izjuriše na ulice. Svi su pred sobom vidjeli ogromna koljena i stopala, a pored njih – mladi kovač na konju. „Što je ovo, kakvo je ovo biće samo sa stopalima i koljenima?“ upita jedan od seljana. „To je div Gorostas!“ uzvrati mladi kovač. „To je nekakav čudan stvor s koljenima i stopalima!“ jasno će jedan drugi seljanin. „Nema div samo stopala i koljena, treba podići pognutu glavu da bi ga cijeloga vidjeli. Ljudi, podignite poglede i vidjet ćete!“ reče mladi kovač seljanima, onako, potičući ih da to i učine. Međutim nitko ne podigne pogled, nitko da se odvaži i pokuša. „Doveo sam diva Gorostasa da nam pomogne riješiti se Gragrice!“ mladi kovač objasni seljanima zašto ga je dovukao u selo. „A kako će on znati što učiniti?“ upita jedan, ne vjerujući u tu priču i gledajući diva u stopala. „Pa divovi imaju veće znanje od nas običnih ljudi! Vidite da mu nismo ni do koljena!“ počne mladi kovač. „Ako će itko znati što treba učiniti, to je onda mudri div!“ rekavši to mladi kovač, u taj tren izađe Gragrica, pijan ko ćuskija. Pjeva i tetura.
I kada Gragrica ugleda koljena diva, umah zanijemi od straha, pa pobjegne u jednu od ulica, sakrije se. Gorostasu na prvi pogled bijaše sve jasno. „U redu onda; a kako da se riješimo Gragrice? Ajde, upitaj diva, naši pogledi ne idu toliko daleko uvis“, reče jedan od starijih u selu, obraćajući se mladom kovaču. Mladi kovač podigne pogled uvis i upita diva kako se riješiti gojaznog, groznog Gragrice. „Znam ja dobro Gragricu! Dobro ga znam!“ odgovori div. „Kako, odakle?“ iznenađeno će mladi kovač. „Čuo sam za njega; ima nažalost puno takvih kao što je on, previše. Motaju se okolo i samo šire mržnju, nagovaraju ljude da odustanu od svojih snova. Spašava ih svađa, prežderavanje i nered. I svi se boje jedne stvari kao samoga vraga!“ „Čega?“ usklikne mladi kovač. „Boje se tuđih uspjeha. Ne mogu to podnijeti. Fizički to ne mogu podnijeti. Uništava ih tuđi uspjeh. I zato će uvijek iz petnih žila nagovarati one koji imaju sposobnost nešto postići, nagovarat će ih da odustanu. Žele da svi budu kao oni. Užasni, nesposobni, neuspješni! Oni strahuju kada vide nekoga tko ima sposobnost nešto ostvariti. Ako su drugi jednaki njima, jedino tako mogu preživjeti.“ „I što onda da radimo?“ nastavi mladi kovač. „Evo ovako, prenesi seljanima da se s njim više ne svađaju, da zatvore vrata krčme. Neće se tako imati s kim svađati, neće imati koga vrijeđati; a neće imati ništa ni za jesti. A ja ću biti ovdje, uništavati ga svojim uspjehom. Vidjet ćeš, neće dugo izdržati, brzo će pobjeći!“
Seljani se zatvoriše u svoje kuće, nitko ni da proviri kroz prozor. Gragrica se skrivao po ulicama, svakog časa sve slabiji i slabiji. Div Gorostas gledao je dolje po ulicama, tražio Gragricu želeći ga potjerati svojim uspjehom.
Gragrica, ne mogavši više izdržati, sav prestravljen, iznemogao pobježe glavom bez obzira. Ali, prolazeći pustim velebitskim puteljcima, okružen samo kršem i smrekama, ne stigne daleko.
