Bila je večer. Svi su već otišli kućama, i zadnji čitatelji i knjižničari,ostala je samo spremačica. Gasila je jedno po jedno svjetlo kad je s visoke police pala knjiga i pritom je lupila po glavi. Debela,teška, crveno-baršunastih korica. Približi joj se s namjerom da je podigne,međutim knjiga se stane micati. Spremačica zastane. Iz knjige izađe djevojka. Spremačica vrisnu. Djevojka je bila odjevena u dugačku bijelu haljinu, imala je blijedo lice i dugu crnu kosu. Bila je prelijepa,kao iz sna. Govorila je tiho, šaputavo. I to više za sebe,kao da vodi monolog. Nije obraćala pažnju na prestravljenu i zbunjenu spremačicu. Djevojka je uzela nožice i odsjekla sebi kosu. A zatim skratila haljinu do pola bedara. Strgnula duge rukave. Sa stola je uzela nečiji ruž za usne u boji marelice i njime namazala usne. Iz garderobnog ormara izvukla je crni kaput i crne cipele. Stavila ih na sebe. I krenula prema izlazu. Prije nego što je izašla, pogledala se u ogledalo i popravila frizuru,a zatim je nasumce sa stola uzela ljubičasti marker,nešto sitnog novca i bombone te izašla iz zgrade. Pogledala je uvis prema nebu, a zatim okolo.
Hladan jesenski zrak uvlačio se u nosnice,grizao ruke, štipao obraze. Zaogrnuta crnim kaputom , šćućurenih ramena, koračala je velikim koracima. Pažljivo je prešla preko ceste. Zastala je ispred jedne zgrade osvijetljene jarkim svjetlom i pažljivo pročitala napis koji je stajao iznad velikih zaključanih vrata. Nastavila je dalje. Na jednom raskršću upravo je stajao tramvaj iz kojeg su izlazili putnici. Ušla je unutra i sjela. Bila je jedini putnik. Tramvaj je polako vozio. Gledala je kroz prozor: zgrade, drveće, ljude, pse, uličnu rasvjetu. Činilo joj se kao da se vrte i okreću oko nje. U daljini su se činili kao sićušne točke ili mrlje u prostoru. Na jednoj stanici izađe. Pješačila je desetak minuta dok nije stigla do moderne zgrade blještavih stakala i slova. Ušla je unutra. Čula se bučna, živahna rok-glazba. Svjetlo je bilo intenzivno,mijenjalo je nijanse : od svijetložute do žuto-zelenkaste. U gomili prepozna trojicu mladića. Čuvala je stoljećima njihove darove: zlatnu narukvicu, zlatni prsten i dugački izvezeni ogrtač. Bila je bezimena djevojka, određena tek etnografskim podrijetlom, životnom dobi i identitetima Drugoga. Davno je to bilo. Šutnja,strpljenje,osama i uspomene na pokojne postale su joj dosadne. Zaželjela se života. Vlastitoga života. U negaciji samosvijesti prije je vidjela moralno ispravno ponašanje. Ipak,odustajanje od vlastite mladosti nije joj donijelo toliko žuđeni mir i spokoj. Zato je izašla iz knjige, iskoračila iz vlastitoga teksta . Čvrsto je odlučila promijeniti svoj život. No da bi to mogla učiniti, prvo je morala nanovo ispisati vlastiti identitet.
Za početak skinula je crni kaput. Naručila piće. Čašu vinjaka. Pa još jednu. A onda se popela na pozornicu i pridružila drugim plesačicama. Plesala je očaravajuće. Kako su se svjetla izmjenjivala, tako se i njezina vanjština preobražavala. Od krhke djevojke porculanske puti postala je vatrena,divlja ,strastvena žena. Bijela haljina,koju je već prije sama skratila, pretvorila se u tirkiznu,usko pripijenu. Muškarcima je zastajao dah. Činilo im se da vide boginju. Zavodila ih je pogledima i kretnjama,ali kad bi joj se neki približio,praćen ritmovima glazbe, vješto bi se odmicala, nestajala kao lahor. Znatiželjna publika pokušavala je saznati tko je ta fatalna i zavodljiva plesačica. No bez uspjeha. Dok je obitavala u epskoj pjesmi, bila je prilagođena tuđem očištu ; razne stilske figure opisivale su je i tumačile onako kako je to odgovaralo težnjama Drugoga. Stoljećima je bila slavljena,ali uvijek u čast nekoga drugoga, koji je kroz nju odražavao svoje ideale. Bila je uvijek nečija egzotična pojava ili praktična stvar,ali sada se sve promijenilo. Prestala je govoriti monocentričnim jezikom.
„Oljuštit ću stare slojeve značenja,poništiti ono što mi se ne sviđa i kreirati nova, ljepša. Iz njih će kriknuti moj glas,lišen mitske patetike i stroge normativnosti. “
Prolazili su sati. Glazba je na svojim ritmovima nosila gibljiva i podatna tijela, prostorijom je strujao smijeh, žamor, buka. Uživala je u tome. Toliko je dugo čeznula za bukom. I sada je tu. U buci ,među gomilom. Izbrisala je prošlost.
„Život se zbiva ionako sada i ovdje. A bavljenje prošlošću najkraći je put za dekadentno ponašanje.“
Ne mašta o budućnosti.
„Život je sadašnjost. Razmišljanje o tome što bi bilo- kad bi bilo paralizira svaki osjećaj životnosti i veselja.“
O fatalnoj ljepotici sutradan se pričalo na jutarnjim kavama,radnim mjestima, društvenim mrežama. Pokušavalo se odgonetnuti:tko je, gdje živi i radi,s kim se druži… Na radio-stanici čula se vijest o spremačici jedne kvartovske knjižnice koja je završila na psihijatriji zbog tvrdnji da je ženski lik iz nekoga klasičnog književnog djela „izašao“ iz knjige i „odšetao“ iz knjižnice. Sljedećeg vikenda svi su u diskoteci nestrpljivo očekivali fatalnu plesačicu. Ogledavali se. Tražili je. Raspitivali se za nju. Ali ništa. Nadali su se idući put. I tako je prošla cijela jesen,a zatim i zima… Do proljeća na nju su već zaboravili. A onda je jednu ljetnu subotu usred raskalašene zabave u diskoteku banula krim-policija. Krenula je racija,tražila su se nedopuštena opojna sredstva,nastala je vriska, strah,opći metež. Raciju je predvodila mlada,izuzetno zgodna inspektorica ,koja je mnoge svojom fizionomijom i prodornim pogledom neobično jako podsjećala na fatalnu plesačicu. U raciji su bila uhvaćena trojica kriminalaca iz zloglasnoga krim-miljea poznatog pod imenom „Vrtlog“. Kod njih je pronađena veća količina droge i novca u raznim valutama,ali i ono što je policija već mjesecima tražila: iz knjižnice ukradenu vrlo dragocjenu knjigu crveno-baršunastih korica koja datira iz 18. stoljeća i predstavlja raritet. No u knjizi je nedostajala jedna stranica sa dva završna stiha jedne od najznačajnih epskih pjesama. Nju nisu nikad uspjeli pronaći.
