Klarin otac, ugledni zubar doktor Vladislav Navratil, imao je privatnu ordinaciju u jednoj starijoj, ali lijepo očuvanoj vili u širem centru Zagreba. Ordinacija, opremljena na najvišem nivou medicine i tehnike, bila je jedna od prvih adresa za bogate pacijente. Liječio je one koji bi stvarno imali pokvarene zube. A one, koji bi imali zdrave zube, uspješno bi uvjerio da je osmijeh ono prvo što drugi ljudi primijete na svakoj osobi, te da bi trebali barem neke od svojih prirodnih zuba zamijeniti modernim implantatima. Za cijenu se nije pitalo, sve za ljepotu i zdravlje. Tako je od svojih pacijenata izvlačio na tisuće eura. Kako je vrlo rano izgubila majku, Klara je bila jako vezana za oca. Kao dijete često mu je navraćala u ordinaciju, gledala ga tiho iz pozadine kako buši i šarafi po ustima slavnih i bogatih dok leže na stolici pod stomatološkim reflektorom. Kad nije bilo pacijenata, isprobavala bi razne položaje na toj stolici, palila i gasila reflektor iznad stolice i proučavala sve te instrumente i naprave, čiju svrhu nije uvijek razumjela, ispitivala oca, a on bi joj uvijek rado i strpljivo sve objašnjavao. Od malena joj se dojmila njegova ozbiljna i smirena pojava u bijeloj kuti, i već je rano odlučila da i ona želi jednog dana postati zubar. Otac je njenu želju jako podržavao i bilo je jasno da će studirati stomatologiju, krenuti raditi uz njega, i jednog dana, kad on ode u mirovinu, naslijediti njegovu ordinaciju.
Jedan od dugogodišnjih pacijenata doktora Navratila bio je uspješni građevinski poduzetnik Milan Janaček. Većinu svojih zdravih zuba dao je s vremenom zamijeniti umjetnim, uvjeren da mu to uvelike poboljšava izgled, što je smatrao bitnim za svakog poduzetnika. Janačekov sin Marko također je rano ostao bez majke. Često bi nakon škole sjedio u očevom uredu u firmi i pisao zadaću. Marko nije imao nikakvih ideja što bi volio postati u životu, ili ih barem nije iznosio, a niti je Markov otac ikada pokušavao doprijeti do svog sina i možda ipak otkriti njegove ambicije vrijedne roditeljske potpore. Otac je jedino primijetio kako Marku matematika dobro ide i kako očito ima smisla za brojeve, pa je zaključio da mu sin treba studirati ekonomiju. Nakon završenog studija namjeravao ga je zaposliti u svojoj firmi i dati mu neki posao koji ima veze s brojevima.
Janaček i Navratil, oboje već dugo godina udovci, sličnih godina i dobro situirani, družili su se i privatno. Jedan drugome bi dolazili kući na partiju šaha i konjak, a najvažniji ritual im je bio nedjeljni ručak u jednom od tradicionalnih zagrebačkih restorana. Čak su i svoju djecu ponekad vodili na šah ili ručak, pa su se tako Klara i Marko upoznali još dok su bili tinejdžeri. Svaki put kad bi se Klara i Marko sreli, samo bi se kratko pozdravili, i dok bi se očevi družili, oni bi šutjeli kao da su nijemi i samo čekali da se opet raziđu. Doktor Navratil je u nekom trenutku shvatio da su Klari ti susreti s Markom neugodni, Janačeku to nije padalo na pamet. On je Marka svaki put uporno nagovarao da priča s njom. Klara, a posebno Marko, bi se osjećali samo još nelagodnije i ne bi se čak niti pogledali više. Očevima je ipak prevladao razum, pa su sve rjeđe vodili svoju djecu sa sobom, a nakon nekog vremena ih sasvim prestali voditi na svoja druženja.
Od tih susreta Klare i Marka bilo je prošlo oko dvadeset godina. Ostali su si u sjećanju. Marko je u međuvremenu, po naputku svog oca, završio ekonomski fakultet, Klara po vlastitoj želji stomatologiju. Marko je, kako mu je bilo zacrtano, krenuo raditi u očevoj firmi, neprestano pod njegovim budnim okom, neke suhoparne poslove s brojevima. Milan Janaček je smatrao da je njegov sin ionako suviše neambiciozan i nesamostalan da bi mu mogao povjeriti da samostalno radi neki odgovorniji posao. Stari Janaček uopće nije razmišljao o ikakvog mirovini. Ponašao se kao diktatori koji smatraju da bi bez njih propala država koju su stvorili. Ideja da bi njegov sin mogao ili trebao jednog dana biti njegov nasljednik kao direktor firme, bila mu toliko nepojmljiva da mu uopće nije padala na pamet. Za to vrijeme Klara se pridružila ocu u ordinaciji. Otac ju je na sve moguće načine poticao u stjecanju novih znanja i iskustava koja je ona željno upijala. Doktor Navratil želio je da se Klara što više osamostali kako bi joj u dogledno vrijeme mogao prepustiti ordinaciju i otići u mirovinu.
Jednog kišnog jutra, kad su se oboje u mnoštvu drugih ljudi gurali pod premalu nadstrešnicu na tramvajskoj stanici, slučajno su se našli jedno pored drugog. Pogledali su se kratko, pa drugi put kratko, pa treći put malo duže. I razmišljali. Kao da se poznaju od nekud. Je li to ona? Je li to on?
„Oprostite što Vas tako gledam, i oprostite na pitanju, ako sam pogriješio, jeste li Vi možda Klara Navratil?“ upitao je Marko.
„Da, jesam… Zašto pitate?“
„Onda se poznajemo. Ja sam Marko Janaček.“
Razmišljala je nekoliko trenutaka.
„Naši očevi su se nekad družili, pa su nas vodali sa sobom na šah i na ručkove. Zapravo, druže se još uvijek“, dodao je Marko.
„A da, da, da, sad mi je jasno. I meni se činilo da ste mi poznati. Sad se sjećam… Eto, kako je svijet mali… Ali evo vidim da mi dolazi tramvaj, gospodine Marko…“
„Samo Marko, molim Vas, bez gospodina.“
„U redu, ali dolazi mi tramvaj, pa Vas moram pozdraviti.“
Marku je iznenada proradio mozak, možda zato što mu otac nije bio u blizini i zato što u tom trenutku uopće nije mislio na njega. Izvukao je vizitku iz džepa i pružio joj.
„Evo, moja vizitka, bilo bi mi drago da mi se javite, Klara…“
Tramvaj je stigao, vrata su se otvorila.
„Aha… hvala… moram sad stvarno…“
Klara je nestala u tramvaju, a Marko je ostao čekajući svoju liniju. Mozak mu je još jače proradio. Shit, pomislio je, trebao je s njom ući u tramvaj, praviti se kao da i on mora u istom smjeru, voziti se nekoliko stanica, nastaviti pričati s njom. Ali prekasno se sjetio.
Marko je bio slobodan, ali je sa svojih trideset i pet godina još uvijek živio s ocem u kući i imao ulogu neke vrste kućne pomoćnice. Tu ulogu mu je otac nametnuo smatrajući da su ti kućni poslovi, s obzirom koliko on kao otac u životu čini za svog sina, minimum kojim mu se Marko može i treba odužiti. Marko i inače nije bio previše društven, a rad i život s ocem dodatno su u njemu ubijali svaku želju za bilo kakvim aktivnostima, pa i sklapanjem ikakvih kontakata s drugim ljudima.
Doktor Navratil i Milan Janaček su se i dalje redovito nalazili na svojim ritualnim partijama šaha, najčešće kod Janačeka. Navratil bi tada ponekad viđao Marka i promatrao ga kako se tiho i bezvoljno vuče po kući i pokorno izvršava očeve naredbe.
„Marko, skuhaj nam kavu.“
„Da, tata.“
„Marko, možeš pospremiti čaše.“
„Evo, odmah…“
Promatrao je taj odnos oca i sina. Nije imao namjeru miješati se u njihov odnos, ali jednom, kad nije bilo Marka, doktor nije bio koncentriran na igru i jednostavno je osjetio potrebu progovoriti o tome s Janačekom.
„Povučem topa i šah, mat“, smijao se Janaček.
„Da, brza pobjeda, čestitam. Nego Milane, volio bih s tobom o nečemu popričati“, uozbiljio se doktor.
I Janaček se uozbiljio: „Reci Vlado, o čemu se radi?“
„Vidi Milane, poznajemo se već dugo. Nisam se nikad miješao u neke tvoje stvari, a niti ti u moje. I to sam cijenio i cijenim. Ali nekako mi se čini da ipak moram.“
„Dobro, ajde, slušam.“
„Marko, tvoj sin… Promatram vaš odnos već duže vrijeme… Ne misliš li da tu ide nešto krivim putem, ne misliš li da…“
„Naravno da ide krivim putem“, upao mu je Janaček u riječ.
„Ne misliš li da bi kao otac trebao pokušati nešto promijeniti? Pokušati razgovarati s njim, uspostaviti nekakav odnos, vidjeti kakva su njegova razmišljanja, njegove želje, ambicije… Moja Klara…“
„Vlado, tvoja Klara… Ma da ja imam kćer ili sina kao tvoju Klaru, ma mi bi čuda radili, razumiješ… Ma Marko je jedna bitanga… uvijek bio i ostat će… Da ga ja nisam poslao na fakultet, da mu nisam dao posao, da ne živi sa mnom, ma taj bi danas živio na cesti, prosio bi… Pa taj si ne zna sam dupe obrisati… Jebote, zar ne vidiš kakav je… Vuče se kao mrtvac… Niti ima stav, niti ambicije… Oprosti na izrazima, ali to je činjenica… Ufff, bolje mi ga ne spominji, samo se uzbudim…“
Doktor je duboko udahnuo, pokušao je popričati, ali očito tu nije bilo pomoći.
„Dobro Milane, oprosti… Može još jedan konjak?“
„Može.“
Jednako kao i Marko, i Klara je bila solo i živjela je u svom stanu. Stan je bio prevelik za nju samu, ali, tako je njen otac razmišljao, valjda će Klara jednog dana imati svoju obitelj. Njena glavna preokupacija u životu bila je struka, rad u ordinaciji, specijalistički studij, putovanja na seminare, kongrese. Stoga nikad nije imala ozbiljnija poznanstva ili prijateljstva, a kamoli veze s muškarcima. Postajala je sve svjesnija da joj taj privatni dio nedostaje i da bi po tom pitanju s trideset i pet godina napokon trebala nešto poduzeti. Jedne večeri kad se vratila sa stručnog simpozija u Rovinju, umorna je sjela na kauč, upalila televizor i počela jesti kokice. Pogled joj je pao na Markovu vizitku koju je prije nekoliko dana odložila na stolu, ne znajuću tada što bi s njom. Razmišljala je da li da ga jednostavno nazove? Kakva li je on osoba, što bi s njim mogla pričati? Barem je znala da se na neki način poznaju iz djetinjstva. To je malo olakšavalo stvar u startu. Okrenula je njegov broj i brzo progutala ostatak kokica u ustima.
„Molim“, javio se Marko.
„Dobra večer, Klara Navratil ovdje.“
„Ooo, pa dobra večer, koje ugodno iznenađenje, kako ste?“
„Hvala, dobro. Sjedim u fotelji, pokušavam gledati nešto na televiziji i jedem kokice. Onda sam vidjela Vašu vizitku na stolu i rekoh idem Vas jednostavno nazvati.“
„Nestali ste u tramvaju onog jutra.“
„Da, baš sam se žurila. Išla sam na jedno predavanje i već kasnila.“
„Aha. Kakvo predavanje? Neko stručno?“
„Da, dentalna medicina. Zubarica sam.“
„Ah, znači tatinim putem ste otišli.“
„Da, jesam, a Vi?“
„Ekonomiju sam završio. Radim kod tate u formi. Financije. Radite s tatom u ordinaciji ili imate svoju?“
„S tatom, ali će on uskoro u mirovinu.“
„Moj tata još dugo ne misli u mirovinu“, nasmijao se Marko.
„A i moj se koleba, bi ne bi…“
„Nego, ako Vam nije kasno i ako Vam se da, možda da se nađemo negdje?“
„Paaa može. Ja sam na Ravnicama, a Vi?“
„Super, ja sam na Bukovcu. Ima jedan miran kafić na pola puta…“
Od susreta nisu očekivali ništa posebno, osim jednostavno malo razbiti svakodnevnicu. Dogovorili su mjesto i vrijeme i ubrzo se našli u kafiću, sjeli za stol, naručili piće i zapričali se o svemu i svačemu.
„Predlažem da pređemo na Ti, ja sam Marko, kao što već znate“, nasmijao se.
„Dapače, slažem se, Klara, ali i to već znaš.“
„Ti njihovi šahovi i ručkovi, kako da kažem, meni je to tad sve bilo jako neugodno. Mislim, ne zbog tebe, nego onako općenito… Dječji mozak, dječje gluposti valjda, ono, nepoznata cura, šta pričati s njom pred tatama…“
„Da, i meni je svaki put bilo neugodno. Ali tata me svaki put tako lijepo molio i činilo mi se da mu je to jako važno, pa sam pristajala.“
„Mene tata nije molio, to je svaki put bila više naredba nego molba.“
„Rekao si da radiš kod tate u firmi. Kako ti je tamo?“ pitala ga je Klara.
„Iskreno, grozno. Visi mi nad glavom. I inače imamo težak odnos.“
„Ajoj, baš mi je žao. Mora da nije ugodno.“
„Ne, nimalo.“
U međuvremenu su popili po nekoliko pelinkovaca. I onda joj se Marko sasvim neplanirano istresao. Uslijedilo je desetak minuta njegovog monologa, za vrijeme kojeg ga je Klara gledala otvorenih usta i pozorno slušala. Ispričao joj je nadugo i naširoko sva poniženja i maltretiranja koja godinama proživljava s ocem. Kad je završio, nije znao osjeća li se bolje ili gore. Nikad se nikome nije na takav način ispovjedio.
„Oprosti, ovo nije bilo planirano. Nisam ti mislio pričati svoje privatno smeće.“
Klara nije znala što bi mu pametno odgovorila, nije joj još nikad nitko tako istresao svoju dušu.
„Sve ok, to je očito moralo van iz tebe“, rekla je i dodala:
„Nije da se hvalim, ali ja sam s tatom uvijek imala jako dobre odnose.“
„To mora da je divno.“
„Je. A što se tiče tebe, mislim da ti nema druge nego tražiti drugi posao i stan, uzeti svoj život napokon u vlastite ruke.“
Već je bilo jako kasno kad su se razišli.
„Hvala na ugodnom druženju, Klara. Laku noć, možda se vidimo opet.“
„Hvala i tebi, Marko. Laku noć, čujemo se.“
U povratku do kuće Klara je razmišljala: Hmm, sasvim ugodan lik, mogli bi ponekad na kavu, zašto da ne. I Marko je razmišljao kao Klara i memorirao njen broj. Ali ono o čemu je razmišljao cijeli ostatak večeri i pola noći je bio njen savjet da promijeni posao i stan i uzme svoj život u vlastite ruke. Da, bila je u pravu, njene riječi te večeri su mu bile okidač. Da, moram se riješiti starog, sjebat će me inače skroz, ionako sam već sav lud od njega, zaključio je čvrsto.
Sljedećih dana počeo je na internetu proučavati oglase za posao, razmišljati koje poslove bi znao raditi, gdje se vidi, čitati savjete kako se pišu molbe i životopisi, te na što treba obratiti pažnju na razgovoru za posao. Počeo se i javljati na oglase koji imaju veze s radom u financijama. Nakon nekoliko tjedana slanja molbi, jednog dana oko podne, dok je srećom bio sam u uredu, nazvali su ga:
„Dobar dan, AdriaBalkanLife osiguranje, Tanja Šorčević iz ljudskih potencijala. Jesam dobila gospodina Marka Janačeka?“
„Dobar dan, da, jeste, ja sam Marko.“
„Drago mi je… Dakle, poslali ste nam prijavu za posao, pa Vas zovemo na jedan prvi online intervju putem Zooma. Odgovara li Vam sutra popodne u 17 sati?“
„Da, sutra u 17 sati mi odgovara.“
„U redu, dobit ćete još poziv na mail.“
„U redu, hvala Vam,“
„Hvala i Vama, ugodan dan.“
Da nazove Klaru i da joj priopći dobru vijest? Ipak je ona bila inicijator svega. I da je pita za neki savjet za razgovor? Možda bolje ne, zaključio je, uostalom vjerojatno mu ne bi bila od koristi, jer i ona radi od prvog dana s tatom i sigurno nije nikad bila na razgovoru za posao. Bio mu je to prvi takav razgovor u životu i uopće nije bio siguran kako je prošlo. Zbunili su ga nekim pitanjima. Rekli su mu da će mu se svakako javiti narednih dana, bez obzira na ishod. Nakon nekoliko dana mu se gospođa Šorčević iz ljudskih potencijama ponovo javila. Ostao je iznenađen kad ga je pozvala na drugi krug razgovora uživo s članom uprave za financije, gospodinom Darkom Hršumom. I nakon tog drugog razgovora Marko nije bio siguran je li se prikazao u dobrom svjetlu. I opet su mu rekli da će mu se javiti kroz nekoliko dana i obavijestiti ga o ishodu. Tri dana kasnije osobno ga je nazvao njegov budući pretpostavljeni, član uprave gospodin Hršum, i priopćio mu da je primljen na radno mjesto financijskog analitičara, čestitao na tome, te ga pozvao da navrati zbog dogovora oko još nekih detalja, kao i zbog potpisivanja ugovora. Marko je ostao u šoku, svijet mu se okrenuo. Trebalo mu je dobrih pola sata da realizira da je stvarno dobio posao, iako mu uopće nije bilo jasno zašto ga je baš on dobio. Ali nebitno, riješit će se oca, pa makar u prvo vrijeme samo na poslu. Kad je potpisao ugovor, odlučio je da je pravi trenutak javiti se Klari. Napokon je mogao pokazati neki osobni uspjeh.
Našli su se istog dana u istom kafiću kao prvi put.
„Dakle, financijski analitičar, pa to je super. Ali što radi zapravo financijski analitičar? Nešto računa?“ pitala je Klara.
„Da, nešto računa, analizira, radi neke prognoze, radi s brojevima, prati financije firme, prati financijsko tržište,… tako nekako. Nisam ni ja baš sasvim shvatio što ću raditi, vidjet ćemo“, smijao se.
„I dat ćeš otkaz kod tate?“
„Da, sutra, sasvim službeno. Ne mogu si zamisliti njegov glupi izraz lica kad čuje novost. Ali onda će početi pakao za mene kod kuće, sve dok ne nađem stan i dok ne nestanem sasvim od njega. Moram što prije naći nešto, makar sobu tri sa tri metra, makar u studentskom domu“, smijao se i dalje.
„Ili u glamping kućici“, dodala je Klara smijući se također.
„Ma može i obični camping za početak, ne treba odmah glamping“, nastavio se Marko smijati.
Odjednom se Klara uozbiljila. Počela je nešto razmišljati.
„Šta je sad, odjednom si ozbiljna? Jesam nešto krivo rekao?“
„Ne, ne, nisi, palo mi je nešto na pamet… možda malo ludo…“
„No, reci…“
„Gle, imam veliki stan. Prevelik za mene, barem za sada. Ima dvije velike spavaće sobe. Jednu koristim ja, a druga je prazna. Već sam ranije razmišljala, čak i pokušala naći cimera. Davala sam i oglase nekoliko puta. Ali uvijek su mi se javljale neke čudne osobe. Nemam baš vremena za druženja ili vezu, ali ponekad se osjećam usamljeno u tom velikom stanu. Mislim, ponekad bi mi dobro došlo da imam neko živo biće kraj sebe…“
„Dooobro… i dalje….“, znatiželjno ju je gledao Marko.
„Pa eto, u to praznu sobu bi se netko mogao useliti. Naravno, taj netko bi trebao donijeti svoj namještaj. Bilo bi zajedničko korištenje dnevne sobe, blagavaone, kupaone i kuhinje. Kućanski poslovi bi se obavljali prema dogovoru. Taj netko bi mi plaćao neku sitnu najamninu i dio režija. I naravno, sve bi stavili na papir. I, vrlo važno, ako bi taj netko bio muško, nikakvo upucavanje, seks, ili slično. Bili bi isključivo sustanari i eventualno prijatelji.“
Marko je pažljivo slušao. Kad je završila, razmišljao je minutu-dvije.
„To sve skupa zvuči sasvim dobro. Mogao bih se naći u takvoj kombinaciji“, rekao je Marko
„Zbilja?“
„Da, zbilja. A vidiš li ti mene kao mogućeg cimera?“
„Paaa… mogla bi si zamisliti… Možemo pokušati jednostavno, ako ide, dobro. Ako ne, nikom ništa, razići ćemo se“, odgovorila je Klara.
„Ok, slažem se. Da platimo i odemo pogledati stan i sobu?“
„Može, ajmo.“
Njegova buduća soba i cijeli Klarin stan su se Marko svidjeli, financije je s Klarom također brzo dogovorio, a narednih dana su namjeravali napraviti jedan kratki ugovor. Sutradan se morao baciti na kupnju namještaja, za početak barem kreveta i nekog ormara za odjeću. Iseljavanje iz očeve kuće ići će brzo, zaključio je, jer nije imao mnogo osobnih stvari koje bi mu bile bitne da bi ih nosio sa sobom. Veselio se i likovao, jedva je čekao vidjeti sutra ujutro očev izraz lica kad mu priopći da se, osim što daje otkaz, i iseljava iz njegove kuće.
Otac Janaček uvijek bi dolazio na posao poslije Marka, tako da je Marko idućeg jutra imao vremena napisati otkaz i staviti mu ga na pisaći stol kao iznenađenje za dobro jutro. Uredi su im bili jedan pored drugog, povezani s vratima koja su po Janačekovoj strogoj želji uvijek bila otvorena. Tako je mogao lakše nadgledati Marka. Marko je čuo oca kako ulazi u svoj ured. Prošao je pored otvorenih spojnih vrata ne bacivši niti pogleda prema Marku, došao do pisaćeg stola, uzeo papir u ruku i počeo ga čitati. Marku je kucalo srce, za sekundu, dvije, tri, će se nešto dogoditi. Janaček nije mogao vjerovati što čita. Pročitao je kratki dopis tri puta i zaključio da je ipak dobro shvatio tekst, da mu se ne mute slova pred očima i zaderao se.
„Markooo, šta je ovo??“
Yesss, poludio je, too! Marko je ustao, udahnuo zraka, rekao samom sebi da se sad mora držati maksimalno hladno i smireno, došao na prag spojnih vrata i uperio pogled prema ocu.
„Pitam te, šta je ovo???“ zaderao se još jedanput.
„Otkaz, stari, otkaz. Nisi nepismen, vidiš šta piše…“
„Kako to razgovaraš s ocem! Kakav jebeni otkaz, pitam te!!!“
„Odlazim, stari.“
„A kud bi ti otišao, kome si ti potreban, bitango jedna??“
„Stari, ja dajem otkaz. Odlazim iz ove firme i iz tvoje kuće. Selim se. Pa se ti deri zidu, ali na mene nećeš. Možeš si tražiti drugu budalu koju ćeš ponižavati i vrijeđati.“
„Kud se seliš??“ i dalje se derao otac.
„Stari, ne tiče te se. Za tebe su bitne dvije kratke točke: Točka jedan, dajem otkaz. Točka dva, selim se. To je sve šta trebaš znati. I sad idem, a ti mi napiši opomenu pred otkaz. Ili, još bolje, daj mi izvanredni, jer neopravdano odlazim s radnog mjesta. I zadnju plaću mi ne moraš platiti. Preživjet ću bez nje“, objasnio mu je Marko mirnim glasom, uzeo svoju torbu i jaknu i izišao. Bijesan Janaček otvorio je vrata prema hodniku, gledao sina kako odlazi i zaderao se ponovo:
„Smeće jedno nezahvalno… bitango jedna… vratit ćeš se ti meni… molit će me na vratima da te opet primim… čuješ li šta ti kažem…“
Marko je u daljini nestao, a iz susjednih ureda su kolegice i kolege već provirili na hodnik i pratili cijelu scenu. Kad je Janaček shvatio da ga polovica kata gleda, ušutio je, povukao se brzo u svoj ured i zatvorio vrata. O ispadu direktora Janačeka šaptalo se još podugo po firmi. A kako ljudi vole biti maštoviti kad ne treba, svatko tko bi prepričavao tu scenu, uveličao bi je barem malo i izmislio još pokoju pogrdu ili psovku više.
Istog dana Marko je uspio kupiti osnovni namještaj, dogovoriti dostavu i montažu, nabavio negdje kartonske kutije i preselio u njima svoje stvari iz očeve kuće u svoju novu sobu kod Klare. Kad se prvog jutra probudio u novoj sobi, u kojoj su stajali samo krevet, ormar i mala komoda, osjećao se kao u zatvorskoj ćeliji. Ali ne, nasmijao se, nije ovo zatvor, zatvor je bio kod starog, ovo je sloboda. Imao je još nekoliko dana do početka novog posla, pa je intenzivno učio. Na internetu je prikupljao sve moguće informacije o osiguranju općenito i financijama u osiguranju. Surfao je, spremao fajlove, zapisivao, učio. Osjećao se kao student u zadnjoj noći prije važnog ispita. Kupio si je poslovnu torbu, odijelo, dvije kravate, tri košulje, nekoliko pari tamnih čarapa i crne cipele. Ipak je to financijska branša, smatrao je. Tih dana je razvio toliku energiju, toliko ga je nešto tjeralo da samog sebe nije mogao prepoznati. Želja za konačnom promjenom, za uspjehom. Otac ga je tih dana još nekoliko puta zvao na mobitel, prijetio mu i vrijeđao ga. Marko ga je jedanput pokušao urazumiti.
„Stari, rekao sam da idem, gotovo je. Ti me sad zoveš, dereš se na mene, vrijeđaš me. Šta očekuješ sad zapravo od mene? Šta ti je cilj? Razmisli. Ako želiš da se ikada, ikada pomirimo, ako želiš da ikada uspostavimo neke normalne odnose, onda se prestani derati i psovati.“
Otac mu je uzvratio s nizom tako kreativnih psovki da se Marko iznenadio njegovoj verbalnoj maštovitosti. Prekinuo je poziv i nije se ocu više nikad javljao.
Prvog dana u AdriaBalkanLifeu imao je uvodni sastanak sa svojim šefom, članom uprave Darkom Hršumom. Hršum, visoki, mršavi čovjek oko šezdeset godina, bio je tip hiperaktivca i radoholičara bez ijedne minute mira. Preko dana u pravilu nije jeo niti pio. Pokušavao je u danu s prirodnom dužinom od 24 sata utrpati aktivnosti za koje je normalnom čovjeku potrebno najmanje 25 sati. Objasnio je Marku ukratko njegove buduće radne zadatke, zatim da nema puno vremena baviti se s njim, da mu ne misli stajati kao sjena iza leđa, ali da će naravno ipak pratiti njegov rad, da su mu njegova vrata uvijek otvorena, ali da ne očekuje uvijek i odmah njegov odgovor, da je branša vrlo dinamička, da su izazovi veliki, da konkurencija ne spava, da matična kuća u Beču ima visoka očekivanja, i tako dalje i tako dalje.
„Jednom riječju, gospodine Janaček: Očekujem od Vas maksimalnu inicijativu. Mrzim ljude koji očekuju da ih netko stalno drži za ruku i provjerava svaku brojku i slovo. Radite, budite samostalni, donosite odluke, snalazite se. Ako treba i griješite, ali učite iz grešaka, ispravljajte greške i budite sve bolji i bolji. I dat ću Vam svoj broj mobitela, ali zovite samo u slučaju sloma njujorške burze. Mala šala…“, nasmijao se Hršum.
„Da, direktore, jasno.“
Sasvim nove okolnosti za Marka. Otac ga je nadgledao kao da je malo dijete, pratio mu svaki korak, a ovdje može, ne, ovdje treba, baš treba biti samostalan. Na početku se nije osjećao dobro u toj novoj prisilnoj slobodi. Osjećao se kao u zrakopraznom prostoru. Ali s danima i tjednima postupno se navikavao na takav način rada. Hršuma je viđao rijetko, više su bili u kontaktu putem maila, ponekad kratkim pozivima. Posao mu je bio takav da je rijetko morao surađivati s drugim kolegicama i kolegama. Osim onog poslovno nužnog, nije pokušavao uspostaviti bilo kakav kontakt s ikim od njih. Bio je jedan od onih koji su mogli godinama raditi u firmi, a da se jedva primijeti da postoje. Sjedio je cijeli dan u svom uredu i rijetko ga napuštao. Jednom ga je Hršum zatekao kasno popodne u uredu.
„Zar ste još tu Marko? Mogu Vas zvati Marko?“
„Da, naravno… Da, još sam tu, uvijek se nađe nešto za obaviti.“
„Ajd, bježite. Ako sam ja luđak za posao, ne trebate biti Vi. Sigurno Vas doma netko čeka.“
„Pa i ne… to jest… da… da, da… čeka…“, mucao je.
„Marko, bježite“, nasmijao se Hršum.
„Doviđenja direktore, do sutra.“
„Da, da, doviđenja, bok.“
Doma ga nije nitko čekao. Klaru je jedva viđao. U pravilu je rano odlazila i kasno se vraćala. Čak je i vikendima često izbivala zbog sudjelovanja na raznim stručnim skupovima. Kako je Marko bio kod kuće znatno više od nje, preuzeo je kućne poslove. Klara ga doduše nije omalovažavala i vrijeđala kao što je to činio otac, ali mu se činilo da sve te obavljene kućne poslove, kuhanje, čišćenje, peglanje, obavljanje kupovine uopće ne primjećuje i ne vrednuje. U tim trenucima se osjećao slično kao nekada u očevoj kući. Uvečer bi Klara i Marko ponekad sjedili zajedno na kauču i gledali televiziju.
„Kakav ti je bio dan?“ upitao bi je.
Ona bi umorno odgovorila: „Sasvim ok… naporno…“
„Platio sam režije danas i ispeglao hrpu veša. Usisao sam ti sobu. Želiš li nešto jesti, ima tjestenine.“
Ona bi gledala u prazno, zijevala i često ubrzo zaspala. Klara je bila svjesna da je nepravedna prema Marku po pitanju kućnih poslova, ali je smatrala: Dok ide, ide. Koja ironija, pomislio bi Marko često, kod starog sam naučio biti kućna pomoćnica, sad mogu te vještine i ovdje primijeniti, i nasmijao bi se svaki put gorko.
Kako su prolazili tjedni i mjeseci, Marko i Hršum su sve više nalazili zajedničku valnu dužinu na kojoj su funkcionirali. Marko je naučio čitati Hršumove trenutačne misli i pretpostaviti one buduće, a Hršum je znao da će od Marka dobiti što očekuje, ili čak što i sam još ne zna da očekuje. Hršum je postajao sve zadovoljniji s Markovim radom. Počeo ga je otvoreno hvaliti po firmi. Zatim ga je, iako je to bilo potpuno neuobičajeno, ponekad sa sobom vodio na sjednice upravnog odbora kako bi davao pojašnjenja vezana za financije. Marko je time, ni kriv ni dužan, zaradio samo prezir svojih kolega. Sprdali su mu se prvo iza leđa, a kasnije i otvoreno. Hršum ga je i pred članovima nadzornog odbora počeo spominjati kao izvanrednog stručnjaka za financije. Članovi nadzornog odbora, redom ukočeni likovi iz Austrije, koji su se držali kao izaslanici cara Franje Josipa, koji su smatrali da odmah južno od Beča već počinje Balkan, a da južno od zagrebačkog hotela Esplanade žive ljudi kao u kameno doba, koji su skoro uvijek bili sumnjičavi prema članovima upravâ iz svojih bivših krunskih zemalja, člana uprave Darka Hršuma su čak donekle uvažavali, pa im je spominjano ime Marko Janaček ostalo zabilježeno u nekom kutu mozga.
Jednog jutra, Marko je skoro godinu dana radio kao financijski analitičar, stigao je svim zaposlenicima AdriaBalkanLifea osiguranja mail od predsjednika nadzornog odbora u Beču. U njemu je u svega nekoliko suhoparnih rečenica napisao da nadzorni odbor javlja tužnu vijest da je Vorstandsdirektor Herr Darko Hršum naglo preminuo, da moli upravu društva i sve zaposlenike da savjesno nastave obavljati sve svoje uobičajene poslove, da će nadzorni odbor uskoro imenovati novog člana uprave nadležnog za financije, te da će o tome uprava i zaposlenici AdriaBalkanLifea biti pravodobno obaviješteni. Marko je bio u šoku. Nije da ga Hršumova smrt nešto posebno ljudski potresla, mučilo ga je prvenstveno što je izgubio pretpostavljenog s kojim je vrlo dobro surađivao. Drugi članovi uprave su također bili u šoku, ali za razliku od Marka bili su potreseni, ne samo zato što su izgubili cijenjenog kolegu i stručnjaka, nego i zato što su Darka Hršuma cijenili kao čovjeka. Za Marka su se šokovi nastavljali. Dva dana kasnije mu je stigao mail iz tajništva predsjednika nadzornog odbora u Beču u kojem je pisalo da je pozvan na sastanak sutradan ujutro u deset sati. Pitao je druge članove uprave znaju li oni išta o tome, a oni su mu odgovorili da ne znaju. Marko je dakle otputovao u Beč, sastao se s članovima nadzornog odbora koji su mu priopćili da će ga, imajući u vidu njegovu dokazanu stručnost, dosadašnji rad i angažman za osiguravajuće društvo, i tako dalje, i tako dalje, imenovati članom uprave za financije. Primio njihove čestitke i najbolje želje za budući rad usmjeren ka poslovnom uspjehu i dobrobiti AdriaBalkanLife osiguranja, te se vratio u Zagreb još zbunjeniji nego što je to jutro otputovao u Beč. Nije mogao doći sebi cijeli dan. Cijelu noć nije spavao. Klari nije ništa spominjao. Sljedećeg dana, kad je stigao na posao, nije znao što i kamo bi sa sobom, pa je otišao u tajništvo uprave.
„Dobro jutro, molim Vas je li gospodin Sušak slobodan“, pitao je tajnicu predsjednika uprave.
„Kod gospođe Loretić je, mislim da možete ući.“
„Hvala“, odgovorio je Marko, pokucao na vrata i ušao.
Predsjednik uprave Ferdo Sušak, gospodin skoro pred mirovinu, uvijek odjeven u skupa svilena odijela, po pojavi vrlo sličan Titu, i članica uprave Violeta Loretić, srednjovječna gospođa uvijek odjevena u elegantne poslovne kostime, sjedili su u njenom uredu za stolom za sastanke.
„Dobar dan, oprostite na smetnji, nastala je jedna situacija… ne znam znate li već novost…“, počeo je mucati Marko.
„Da, Marko, znamo…“, odgovorio je Sušak kratko.
„Čestitamo ti, Marko“, dodala je gospođa Loretić.
Marko je imao dojam da im ta novost nije dobro legla. I stvarno, Ferdo Sušak i Violeta Loretić bili su prilično zatečeni smrću Darka Hršuma, a još više imenovanjem Marka Janačeka članom uprave. Poznavali su Marka kao financijskog stručnjaka, ali su imali ozbiljne dvojbe kako će se Marko, povučena osoba koja je živjela u svom svijetu brojeva, nositi s takvom visokom menadžerskom funkcijom. Ali mu nisu iznosili svoje dvojbe.
„Da, čestitamo ti… Marko, trebamo se sastati danas ili sutra, imamo dosta toga za dogovoriti. Ili ostani odmah tu“, dodao je Sušak.
„Može sutra, javit ću Vam se“, odgovorio je Marko i napustio ured.
Marko se uselio u njemu dobro poznati ured pokojnog direktora Hršuma. Naslijedio je i njegovu tajnicu, gospođu Melitu Mičevac, ljubaznu i korektnu ženu, otprilike njegovih godina. Dobio je na korištenje i Hršumov službeni automobil, prosječno, već nekoliko godina staro vozilo više srednje klase. Zahvaljujući tijesnoj suradnji s pokojnim Hršumom, u njegove se financijske poslove Marko narednih dana uspio koliko-toliko uhodati. Ali suradnja s drugim članovima uprave nikako nije proradila. Violeta Loretić i Ferdo Sušak su ga više puta podsjećali da imaju mnogo toga za raspraviti i dogovoriti, kako bi uprava i ubuduće normalno funkcionirala, kao i da se treba upoznati s raznim internim pravilnicima i procedurama. Na njihove pozive, prijedloge, mailove i napomene nije uopće odgovarao ili je davao samo kratke nesuvisle odgovore. Njihov dobronamjerni prijedlog da sazove skup zaposlenika, na kojem bi se s nekoliko ljubaznih rečenica svima službeno predstavio, odbio je.
„Mislim da nema potrebe, znaju me svi.“
„Upravo ne. Ne poznaju Vas, Marko. Uvijek ste bili samo u svojoj sobi, s nikim niste imali kontakta“, pokušavala mu je objasniti gospođa Loretić. Bezuspješno.
Zaposlenici firme su danima uzaludno očekivali da se novi član uprave na neki način oglasi. Loretićki i Sušku nije bilo jasno u kojem svijetu Marko živi, što se s njim događa, kako uspostaviti suradnju s njim.
Marko je tih dana proživljavao jedan obračun sa samim sobom, nanovo izdefinirao samog sebe. Svo emotivno smeće koje se s godinama nataložilo u njemu, sve te bezbrojne frustracije, sve se to pretvorilo u jednu golemu negativnu energiju koja je samo čekala da se negdje na nekome isprazni. Zatvoren u svoj novi ured, dignuo je noge na pisaći stol, zavalio se u kožnu direktorsku stolicu i počeo govoriti na glas.
„Sad sam ja direktor. Nisam više ničiji sluga, ničiji kmet, ničiji otirač za noge, ničiji klaun. Sad sam direktor. Di – rek – tor!! Od sad ću raditi šta ja želim, od sad će biti kako ja kažem. Ne perem više suđe, ne usisavam više, ne buljim više u brojeve. Jebat ću im svima mater, svima!“
Pretraživao je na netu aute. Tražio je nešto veliko, bijesno, skupo, nešto što plijeni poglede drugih, nešto od čega boli glava. Ali na sve te aute trebalo je čekati tjednima, možda i mjesecima. Bio je nestrpljiv, htio je auto odmah. Kad je našao jednog bolesno skupog terenca koji je služio kao izložbeno vozilo u prodajnom salonu jedne autokuće, spremno za isporuku za svega nekoliko dana, razveselio se kao malo dijete koje se veseli novoj igrački i poslao svojoj tajnici gospođi Meliti mailom molbu da pribavi službenu ponudu. Minutu kasnije stajala mu je na vratima ureda:
„Oprostite, gospodine Janaček, vidjela sam Vaš mail. Možda me se ne tiče, ali ne čini li Vam se to preskupim? U ovoj kući inače vlada politika da se s novcima postupa racionalno.“
Marko se začudio. Nije mogao vjerovati otkud joj tolika drskost, ući mu u ured i dovesti u pitanje njegov nalog.
„Gospođo Melita, jesam li Vas možda zvao?“ pitao je ljutito.
„Niste, gospodine Janaček, ali smatrala sam potrebnim upozoriti Vas kao novog člana uprave.“
„Hvala, smijete ići.“
Melita je stala i gledala ga. Nije mogla vjerovati kako se ponaša.
„Još nešto?“ pitao je Janaček.
„Ne.“
Melita se okrenula i izišla. Nije imala namjeru tražiti ponudu za Janačekov novi auto. A ako bi je Janaček kojim slučajem prozvao zbog toga, otišla bi Sušku. Marko je nekako imao dojam da Melita neće pribaviti ponudu, ali se nije htio s njom sukobiti. Sam je zatražio ponudu, naručio auto i dao računovodstvu nalog za plaćanje. Kad su drugi članovi uprave doznali za narudžbu novog auta, Sušak mu je upao u sobu.
„Čovječe, šta to radiš? Auto za više od sto tisuća eura? Jesi ti normalan? Mi se ne rasipamo novcima. I tko će to objasniti nadzornom odboru?“
Marko je šutio i samo je gledao Suška.
„Otkaži narudžbu, reci da je greška, šta god, smisli nešto. Jesi čuo!“ dodao je Šušak.
Marko je i dalje šutio i samo ga gledao.
Ovaj je lud, pomislio je Sušak i izišao iz Markovog ureda. Tih dana dok je čekao isporuku auta, Marko je nastavio besmisleno trošiti novce firme na skupi uredski namještaj i skupe slike, naravno bez dogovora s kolegama iz uprave. Niti je imao ukusa za lijep namještaj, niti se razumio u slike, samo mu je bilo bitno da sve bude vrlo skupo. I dok su Sušak i Loretićka sve to zabrinuto promatrali i razmišljali da li da obavijeste nadzorni odbor o Markovom prosipanju novaca i o njegovom ponašanju općenito, Marko je sjedio dignutih nogu i iza glave prekriženih ruku za svojim novim skupim staklenim pisaćim stolom i zadovoljno mrmljao:
„Ja sam direktor. Di – rek – tor! Ko vas jebe.“
Moram se odseliti od Klare, moram dignuti kredit za stan, za neki brutalno dobar stan, odlučio je. Klara još uvijek nije znala da je postao član uprave. Jedino je primijetila da je stan sve zapušteniji, jer je Marko od tada kućne poslove stvarno sveo na nužni minimum. Čudila se toj promjeni, ali ga nije ništa pitala, a kamoli prigovarala, jer je bila svjesna da je Marko cijelo vrijeme obavljao skoro sve kućne poslove.
Nakon nabave novog auta, namještaja i slika, na red su mu došli zaposlenici. Neka i oni osjete tko je di – rek – tor! Počeo se baviti svim onim besmislenim sitnicama kojima se šefovi i direktori bave iz čiste zlobe i obijesti. Nije se nikad s nikim sukobio u neposrednom razgovoru, sve je obavljao pisanim putem. Provjeravao je u informatičkom sustavu dolaske, odlaske i pauze zaposlenika i pisao im čak za najmanje vremenske prijestupe opomene. Osobno je provjeravao čistoću zahoda i stubišta oko podne, u vrijeme kad zahodi i stubišta teško mogu biti sasvim čisti, i kažnjavao čistačice odbijanjem novaca od plaće zbog navodnog nesavjesnog rada. Slao je sulude i mailove i davao vješati jednako tako sulude obavijesti na oglasne ploče: Upozorenja zbog prekomjerne potrošnje papira, tinte, tonera, papirnatih maramica i wc papira, troškova vode i struje, općenito zbog navodne loše discipline rada, nepravilnog parkiranja u dvorištu, nepridržavanja raznih internih akata, nepoštivanja uprave, i čega još sve ne. Ti mailovi i zidne obavijesti su s jedne strane bili predmet svakodnevne sprdačine među zaposlenicima, a s druge strane nije im bilo nimalo smiješno jer se nije nikad znalo iz kojeg kretenskog razloga će netko biti Janačekova meta i zaraditi opomenu, opomenu pred otkaz ili kaznu odbijanja nekog iznosa od plaće. Samo se čekalo kad će krenuti s prvim otkazima. Marko je dakako imao osjećaj da mu se cijela firma iza leđa ruga, da je postao predmet sprdačine. Izluđivala ga je ta sumnja. Njemu, direktoru da se rugaju!
Jedne večeri, u kuhinji se gomilalo neoprano suđe, a u dnevnoj sobi hrpa neispeglanog rublja, Marko je sjedio s Klarom na kauču, jeo kokice i gledao televiziju, i donio zaključak: Sutra će netko tamo najebati, nekome ću dati otkaz, ne znam još kome, vidjet ćemo. Na licu mu se stvorio osmijeh pun zlobe i želje za osvetom. Srećom, Klara to nije primijetila, zaspala je dok je gledala televiziju. Sutradan kad je došao u ured, prvo je ušao u sustav za evidenciju radnog vremena, svoju omiljenu aktivnost. Ha! Evo ga, razveselio se, Nika iz računovodstva je jučer zakasnila skoro dvadeset minuta na posao. A i nekoliko dana ranije je već jedno jutro kasnila pet minuta, pa joj je bio napisao opomenu zbog toga. Kandidat je za otkaz zbog ponovnog neurednog dolaska na posao. Tijekom dana nazvao je gospodina Vilima Perića, voditelja sektora ljudskih potencijala, dao mu potrebne naputke i naložio da mu se dopis o otkazu ugovora o radu, kad bude gotov, isprinta i donese na potpis. Kako je naložio, tako se i postupilo, i Niki je gospodin Perić, na njeno zaprepaštenje, istog dana uručio otkaz. Nika Menđušić pokušala je u mailu upućenom Marku Janačeku obrazložiti da je oba puta kasnila, jer joj je trogodišnji sin pred polazak iz stana bio zametnuo ključeve, ali Marko nije smatrao vrijednim odgovoriti joj na njen mail. Glupa koza, pomislio je, šta me briga njen sin…
Umjesto toga poslao je tajnici Meliti mail da sutra ujutro u osam sati zajedno putuju na dvodnevni regionalni kongres osiguravatelja u Opatiji. Tajnica Melita mu doduše nije bila potrebna na kongresu, ali, smatrao je, djelovat će kao veća faca ako se pojavi s tajnicom. Nedugo nakon toga, Melita mu je ušla u ured.
„Gospodine Janaček, nisam sigurna mogu li sutra s Vama u Opatiju. Dijete mi je bolesno, danas sam ga ostavila kod mame. Ali ako sutra ne bude bolje, uzela bih bolovanje.“
„Ne razumijem“, rekao je.
„Pa… samohrana sam majka, imam malu curicu. Ima temperaturu i danas nije u vrtiću. Moja mama je čuva. I ako joj sutra ne…“
„Ne znam treba li me to sve zanimati“, prekinuo ju je Janaček.
Melita je duboko udahnula zrak.
„Gospodine direktore, pokušavam Vam objasniti da…“
„Gospođo Mičevac, ujutro putujemo u Opatiju. Koji dio Vam nije jasan!“ prekinuo ju je Janaček ponovo.
Slegnula je ramenima i izišla iz njegovog ureda, a on je razmišljao: Jebote, šta ja imam s njihovom djecom. Ona tamo mi piše da joj je dijete zametnulo ključ, ova da joj je dijete bolesno… What the fuck…??
Zazvonio mu je telefon, Sušak je bio na liniji.
„Marko, smjesta u moj ured, inače ćeš imati problem, gadan problem!“
Marko je ušao u Suškov ured. Sušak i Loretićka su sjedili za stolom za sastanke sa smrtno ozbiljnim izrazima lica. Marko je bez riječi sjeo na slobodnu stolicu.
„Ferdo, ja ću, može?“ rekla je Violeta Loretić.
„Naravno, izvoli, Violeta“, odgovorio je Ferdo Sušak.
Cijela scena ličila je na prizor iz policijskih filmova, kad detektivi uhite osumnjičenog i dovedu ga na razgovor u sobu s velikom lampom na stropu, kad pokušavaju izvući nešto iz njega, kad jedan detektiv glumi good guyja, drugi detektiv igra ulogu bad guyja, a osumnjičeni se brani šutnjom. Gospođa Loretić je bila good guy.
„Marko, gle, imamo problem s tobom. Imamo problem s tobom otkad si postao član uprave. Izoliraš se, zatvaraš se u svoju sobu, trošiš goleme novce na bedastoće bez dogovora s nama, ne poštuješ procedure, pišeš stalno mailove i upute s glupostima, radiš sprdačinu od sebe, radiš sprdačinu od cijele uprave, unosiš nemir u firmu, pišeš opomene, maltretiraš ljude, Niki si dao otkaz. Za što?? Radničko vijeće nam visi nad glavom, traži objašnjenje. Marko, reci nam, što je s tobom? Trebaš li pomoć, imaš li neki problem? Tu smo, ako ti treba pomoć. Ima i na netu pregršt seminara iz menadžmenta. Odi na neku edukaciju, nađi si coacha, whatever, znaš da imamo budžet za to.“
Marko je cijelo vrijeme buljio u jednu sliku na zidu. Sušku se činilo da Marko ne reagira na Melitino razumno uvjeravanje, pa je preuzeo razgovor.
„Marko, jebem mu mater!“ viknuo je.
Sušak je bio bad guy. Marko se trznuo, ali je i dalje buljio u sliku.
„Prestani se zajebavati. Ovo Ti kažem samo jednom. Dosta je. Pobrinut ću se kod Austrijanaca da izletiš iz uprave. A kad izletiš iz uprave, onda ću ti još i ja dati otkaz, pa ćeš završiti na burzi.“
Nastala je tišina. Loretićka i Sušak su gledali u Marka očekujući konačno neku njegovu reakciju. Nije je bilo. Sjedio je i dalje ukočen kao kip i gledao u sliku.
„Možeš ići“, rekao je Sušak.
Marko je ustao i bez ijedne riječi napustio Suškov ured.
Idućeg jutra Marko je stigao u ured malo prije osam sati. Njegove tajnice Melite nije bilo, a trebalo je uskoro krenuti za Opatiju. U osam i tri minute nazvao ga je Vilim Perić iz sektora ljudskih potencijala i priopćio mu da je kolegica Melita Mičevac otvorila bolovanje. U istom trenutku ga je obuzeo bijes kao nikad do tada, poklopio je Periću slušalicu. Pička jedna bezobrazna, gotova je kad se vrati s bolovanja, gotova je, leti iz firme, ja sam direktor, di – rek – tor! Pjena mu je išla na usta od muke i ljutnje. Sav lud od bijesa zgrabio je torbu, napustio ured, spustio se liftom do garaže, sjeo u terenca za preko sto tisuća eura, i krenuo na put. Kroz grad je vozio kao manijak, prošao je kroz barem tri crvena semafora, skoro pokupio pješaka na zebri i motoristu dok je mijenjao traku. U to vrijeme bila je još uobičajena jutarnja gužva u gradu, pa ga je to dodatno izluđivalo. Napokon je došao na autocestu. Bila je poprilično prazna. Vozio je lijevom trakom. Terenac je imao jak motor, s lakoćom je ubrzavao. Marko je osjećao da upravlja jednom mrcinom od auta koja naprosto očekuje od vozača da izvuče svu skrivenu snagu iz nje. To ga je nabrijavalo, a ta nabrijanost se stapala s bijesom u jednu eksplozivnu mješavinu. Osjećao se kao da rukuje razarajućim oružjem kojim će uništiti sve svoje neprijatelje. Kazaljka je bila na 190. Gledao je aute u desnoj traci koji su mu se činili kao da stoje na mjestu. Počeo je pričati na glas.
„Vidi ovih bijednika… dajte ljudi gas, gas, gas… ne možete, ha, vozite stare krševe… za vas je poljski put… a ona glupa pička… bolovanje… koje jebeno bolovanje… ma gotova je kad se opet vrati… go – to – va… Sušak… eeee… idi u penziju, starkeljo, ko te jebe… Loretićka… meni ćeš soliti pamet… odjebi s tim svojim psihološkim sranjima… i ona koza Klara… ti si kao zubarka… ali ja sam direktor… jel kužiš… jebem vam mater svima…“
Zapričao se, nije pratio promet. Srećom je lijeva traka bila prazna. Kazaljka je pokazivala 210. Odjednom je u desnoj traci primijetio ispred sebe kolonu kamiona. Kad se primaknuo vrlo blizu zadnjem kamionu te kolone, taj kamion je počeo prelaziti u lijevu traku. Marko je počeo naglo kočiti. Zadnje što je pročitao bio je natpis na kamionu „Janaček gradnja – s nama do novog doma“.
Tijekom dana su svi portali donijeli vijest: Stravična nesreća na autocesti A1 između Jastrebarskog i Karlovca. Osobni automobil se velikom brzinom zaletio u kamion. Oba vozila su uslijed udarca probila zaštitnu ogradu i završila na suprotnom kolniku. Vozači su na licu mjesta ostali mrtvi. Autocesta je do daljnjeg zatvorena u oba smjera.
Stari Janaček, doktor Navratil i Klara su tek nakon Markove smrti saznali da je bio već nekoliko tjedana član uprave. Na sprovodu je bilo malo ljudi. Stari Milan Janaček stajao je skamenjen kao kip i gledao nekud u daljinu. Klarin otac, doktor Navratil, ga je proučavao i pitao se je li barem malo ponosan na sina koji je ipak postao član uprave, tuguje li za sinom barem malo, ili ga smatra kretenom zato što je poginuo. Klara je stajala do svog oca i bila u nekim svojim mislima, kao da uopće nije doživljavala da je na Markovom sprovodu. Iz AdriaBalkanLifea su bili samo članovi uprave Loretić i Sušak. Uopće nisu pratili sprovod, cijelo vrijeme su si nešto šaputali.
