Ustao je iz kreveta i, ne odgovorivši na moje: ”Ej, good morning sunshine”, odmarširao do kupaonice i zalupio vratima tako jako da ne znam je li se stresla cijela zgrada ili sam se stresla ja. Vjerojatno ovo drugo. Ja, koja sam nestrpljivo čekala da se probudi, vesela jer prošla večer bila je super. Ja, u rasparenim soknama – jednoj crnoj, a drugoj s ružičastim prugicama i nekim glupim crtežom, u prastaroj majici s ispranim natpisom ‘Manchester Rock Fest 2016’ i gaćama, vjerojatno crnim. ”Zašto je ljut? Da li se sinoć dogodilo nešto što ne znam?” – paničarila sam u sebi i više mi nije bilo do kave koju sam pila jer sam očekivala svađu kojoj temu ne znam. Nije se dogodilo ništa, i njemu je bilo super. Ubrzo se smijao i rekao mi da sam ljepša bez šminke, raščupana kad se probudim nego što sam bila sinoć u kafiću za koji sam se našminkala kao da idem na vlastito vjenčanje i bila ponosna kako sam vješto povukla crtu tušem na očima.
Tako sam saznala da on ‘nije jutarnji tip’. I potvrdila već više puta potvrđenu istinitost mita da muškarci vole prirodne žene.
Cijelog života slušam o tome kako netko ‘nije jutarnji tip’ i doživljavala sam to mnogo banalnije, bezazlenije, mislila sam da su to ljudi koji više vole noć, ljudi kojima nije najdraža stvar na svijetu otvoriti oči uz zatrašujući zvuk alarma. Zapravo, mislila sam da jutarnji tip nisam ni ja pošto mi treba neko vrijeme da se prizovem k svijesti, popijem kavu i popušim nekoliko cigareta pa tek onda mogu krenuti u obaveze. Najviše na svijetu mrzim jutarnje tuširanje jer me voda snenu šokira. Ukratko, živjela sam četrdeset godina istinski uvjerena da to znači ne biti jutarnji tip. No, evo, bogatija sam za jedno znanje: ja očito jesam jutarnji tip jer najdraži dio dana mi je jutarnja kava i ugodan razgovor uz – ovisno o raspoloženju – pozadinsku glazbu, a onaj tko nije jutarnji tip, taj ustane šutke s izrazom lica kao da je upravo saznao da su teroristi oteli njegov privatni avion s predsjednikom Amerike u njemu i ne odgovara na pitanja, čak ni ona poput ”Želiš li kavu?” dobrih deset minuta. Tih deset minuta njegove šutnje s tim mrkim izrazom lica meni se činilo kao sat vremena, ali eto, bar sam jednom zauvijek naučila da ga ništa ne pitam i ne plačem u sebi jer ništa se nije dogodilo, ništa nisam kriva nego – čovjek stvarno nije jutarnji tip.
I on je kroz mjesece suživota samnom naučio nešto, a to je da mrzim nježne dodire. Mrzim ih. Ne podnosim. Jer – škakljiva sam. Škakljiva sam do mjere da mogu impulzivno udariti osobu koja me škaklja, to je refleksna nekontrolirana reakcija, a oni koji nisu škakljivi to ne mogu shvatiti. ”Ne gladi me po leđima, a posebno ne po rebrima jer to me škaklja! Primi me normalno! Muški!” – objašnjavala sam mu noćima u krevetu dok se uspavljujemo uz neki priglupi film. ”Ti voliš bol?” – pitao me jer on nije škakljiv. ”Ne, ja ne volim bol nego me čvrst dodir ne boli nego mi je normalan, a lagano glađenje po leđima me škaklja i čini živčanom!”
Shvatio je. Trebalo mu je da shvati koliko sam škakljiva otprilike onoliko noći koliko je meni jutara trebalo da shvatim da ga u prvih deset minuta ništa ne pitam – vrlo malo, manje od pet. A da se složimo oko odabira žanra filma za uspavljivanje? Ah, za to nam je trebala noć ili dvije – film mora biti priglup što u našem zajedničkom jeziku znači jeftini triler s elementima sapunice, dakle dovoljno zanimljiv da nam pola sata drži pažnju, dovoljno predvidljiv da zaspimo bez da napeto iščekujemo zaplet i štipamo se kako bismo se održali budnima, i – dovoljno bezvezan da nam je sutradan svejedno u kom trenu smo zaspali i nemamo nikakvu potrebu saznati kraj.
Dakle, problemi noći i jutra riješeni su: mene se noću ne škaklja, a njega ujutro ne pita ništa. Jedini član kućanstva koji proizvodi škakljiv problem i postavlja vrlo škakljiva pitanja ujutro je malen, ima svega devet kila i želi da ga se vodi na WC, pa je od nas dvoje u krevetu u najvećem problemu onaj tko je prvi otvorio oči jer taj obuva tenisice i, bez da se pogleda u ogledalo, uzima uzicu i četveronožnih devet kila – koje su vrlo entuzijastični jutarnji tip – izvodi van. No, to nije problem pošto naših voljenih devet kila uljepšava život iako je nedavno odlučilo prekrojiti majicu s natpisom ‘Manchester Rock Fest 2016’ i rastaviti moj novčanik i dokumente u njemu na proste faktore. Ali nije bitno. I onako mi je trebala nova osobna pošto sam nedavno dodala još jedno prezime, a krpe za brisanje poda uvijek su dobrodošle.
Najvažnije je da je moja šminka na sigurnom jer, iako je odraz žene u očima njenog muškarca najbitniji – moram i sebi ponekad biti lijepa s tušem na očima, ružem na usnama i svjetlucavim sjajem na obrzima. A on me raščupanu, nenašminkanu i sretnu gleda svaki dan.