Pjesme iz ciklusa “Poetski monolozi”
AKO BLISKOST IMA BRZINU
Ostati,
dok se može,
dok glas ne postane muk,
dok tišina ne dobije ime.
Ne ostaju ljudi u meni
tek tako.
Ja odlazim sporo
iz svoje rutine.
Najprije ode pogled,
zatim pitanja,
pa ruka koja je mogla
ostati,
a nije…
Kad nestaneš,
ne boli me odsutnost,
nego ono što sam mogla biti,
a nisam…
Padne teško ono
što slutim.
A nismo nikada…
Čekali smo bolji
trenutak.
Vrijeme nije kratko,
nego smo mi
rastreseni…
Sanjamo san
koji neće biti…
Neću žuriti.
Ako bliskost ima brzinu,
to je brzina
kojom se sjeda
pokraj
nekoga
bez
raz
lo
ga.
KAD TE gđa SAMOĆA JAKO VOLI
Nosim
je
pod kožom.
Gledam
kako raste.
Dobro
mi uspijeva.
Pušta
korijenje.
Reže.
Glođe.
Srče.
Svaki
dan.
Bez
najave.
Ne
plete
misli.
Razvaljuje
ih.
Noktima.
Rukama.
Nogama.
Zubima.
Ima jutara
kad
joj veselo
uzviknem:
– Ej!
Još si
ovdje?
Rušiš
me
i podižeš.
Isjeckaš
me
i sastavljaš
zlatnim vezom.
Kao da si
jedina
koja zna
gdje mi kosti
trebaju
leći.
Mijenjaš
taktiku.
Pripremaš
iznenađenja.
A zatim me
već poodavno
učiš
kako ustati,
kako ne pripadati
usprkos
toplini
dodira.
Voli
mene
gđa Samoća.
Bez obećanja.
Bez izlaza.
Sirovo
i
surovo.
Nikada
me nije
napustila.
Lojalna
do kraja.
Prava
prijateljica.
Nikad
nije
lagala.
Zahvaljujem
joj
na
toj
bezuvjet
noj
ljubavi.
Dala
mi je
darove
koje mi nitko
ljubljen
dao nije:
mir
bez svjedoka,
snagu
bez publike,
glas
koji se
ne prilagođava,
život
bez panike…
S Njom
sjedim
za stolom.
Bez
vjere
u pobjedu.
To je
čvrsta
istina
koja nas je
izgradila
održala
za
drž
a
la
PROFESIONALNI NAMJEŠTAČ OSMIJEHA
Sanjala sam muškarca
koji mi namješta osmijeh
Hladnokrvno
precizno
kao da popravlja kvar
Prstima mi razmiče usne
kaže:
„Ne tako.
Previše bježi.
Zadrži zrak između zubi.
Eto… tako.
Ni previše života,
ni previše smrti.“
Zrak ima miris metala
Dišem
kroz kožu
pupak, nokte
i osjećam
nije nježan
nije grub
samo naviknut
Ruke mu znaju što rade
On je profesionalni namještač
osmijeha
u galaksiji
zatrpan je poslom
Kaže:
„Žene se previše smiju
kad se boje,
a premalo
kad su sretne.
Ti si taman.“
Ne pita me tko sam
Ne traži da budem lijepa
Samo da ostanem
U granicama
U međuprostoru
Gdje se ništa
ne vidi
ne čuje
Ali moj osmijeh
ne zna granice
Uvijek pobjegne
u prevelik smijeh
ili u rupu tuge
Kad se probudim,
lice mi je prazno.
Zrcalo
šuti.
BILA SAM VODA
Ne pišem zakon.
Nosim ga u tijelu.
U meni se vino
pravi samo
bez slavlja
u mraku, pod rebrima
ugljen mi grije ruke
dok gasim požare
koje nisam zapalila
A ljudi?
Ljudi se u meni
ruše zbog šutnje
iz krvi koja se hladi
iz poljubaca
koje su više uzimali
nego davali
Silan je vaš zakon
ali jedino
pomoću moga
preživljavam
Kažu: sebe sačuvaj!
Odgovaram:
rasipala bih se
kako bih ostala živa
preživjela bitke u kuhinji
i
na bojnim poljima
satkanim od zavisti
od bijede u postelji
od opasnosti
koje su nosile
ime oholosti
i glas
koji je govorio:
„To je normalno.”
Smrt?
Smrt i ja smo
uvježbavale
plesne korake
godinama
prestala sam je
zvati prijetnjom.
Ali vidjela sam i
od vode se može
praviti svjetlost
ja sam bila voda
po kojoj su gackali
da bi osvijetlili
sebi put
Snovi?
Moji su se pretvarali
u ruke pune posla,
u leđa koja nose,
u usta koja šute
kad bi istina
preskupa postala.
Neprijatelje nisam
pretvarala u braću
toliko naivna ipak
nisam
ja sam ih stvarala
i učila voljeti
i puštala
da
odu
…
Kažu:
Zakon je star i uvijek nov.
Odgovaram:
Znam koliko je star.
Star je koliko i prva žena
koja je shvatila
da se svijet
ne održava na idejama
nego na ženinoj kičmi.
Usavršava se
ali ne u uzvišenosti
uma
nego u djevojčici
koja rano nauči
stisnuti zube
u ženi koja više
ne objašnjava
Ne slavim zakon ljudi
Preživljavam
njegove nuspojave
i kad odem
ostat će rupa
u vremenu
u kojoj se
držalo sve
što se nije
smjelo
raspasti
i
rasuti
DIJAGNOZA
Obrazac se ponavljao.
Ne zato što ga nisam razumjela,
nego zato što sam u njemu
ipak ostajala funkcionalna.
Bliskost se javljala
u nepravilnim razmacima.
Nije imala trajanje,
ali je imala učinak.
Aktivirala me,
zatim ostavljala bez
povratne topline.
Učila sam se praznini
kao normalnom stanju.
To se nije smatralo problemom,
nego cijenom.
Nakon svakoga susreta
ostajala je tišina
koja nije bila mir.
Bila je odsustvo.
Navikavanje na manjak.
Sreća se pojavljivala rijetko
i uvijek s odgodom.
U sjeni prethodne.
Nedovoljna da ostane,
dovoljna da nestane.
S vremenom sam prestala
očekivati.
To se tumačilo kao
zrelost.
U stvarnosti,
to je bila prilagodba
na vlastito smanjivanje.
Dijagnoza nije bila šok.
Bila je imenovanje:
Intenzitet bez odnosa.
Kontakt bez kontinuiteta.
Simptom:
Odsutnost osjećaja –
imati pravo na više.
Terapija propisana:
Traganje za sobom i
svojim identitetom.
Kontrola za tri mjeseca.
OTPUSNO PISMO
Pacijentica se otpušta
u stabilnom stanju
svjesna obrasca
bez potrebe za daljnjom racionalizacijom.
Preporučuje se prekid kontakta
koji se ne može
razviti u odnos.
Preporučuje se distanca
radi duhovne higijene.
Očekivana nuspojava prekida:
privremeni osjećaj praznine.
Praznina se ne smatra regresijom,
nego prostorom oporavka.
Daljnje liječenje uključuje:
ponovno učenje trajanja,
toleranciju na mir,
i razlikovanje intenziteta
od bliskosti.
Prognoza je povoljna
uz uvjet da pacijentica
više ne pristaje biti
mjesto regulacije
tuđe praznine.
Otpušta se;
stabilno je,
bez ekstaze,
bez velikoga
poboljšanja
što se smatra
napretkom
Kontrola za tri
mjeseca.
MAGNETNA REZONANCA
Gledam tvoje oči.
Plave k’o bura.
Precizno snimaju
svaki trzaj moje trepavice
kao magnetna rezonanca.
Režu duboko pod kožu,
kosti
do kralježnice
koja usprkos svemu
stoji uspravno
ne povija se
dok ne pukne …
Skeniraš?
Razmičeš molekule i
atome moga
krvotoka,
linfne čvorove
zavezuješ,
odvezuješ…
Snajperist si.
Tražiš onu točku,
metu.
Nema je.
Skrivena u mulju
zelenih očiju koje
nemaju prostranstvo neba.
Imaju dubinu jezera.
Voda u kojoj plivaš
i ne prelijevaš se.
Kad me pogledaš,
ne uzmičem,
stojim ravno
dok probijaš kožu,
mišiće, sve
do četvrtoga i petoga kralješka
gdje tijelo pamti istinu.
Tu se javi trnac,
signal,
ne prijetnja.
U mreži sam tvoga
plavetnila,
ali mreža nije zamka.
To je polje susreta.
Tvoje oči su vidjele svijet odozgo.
Moje su ga preživjele iznutra.
Zato smo ravnopravni.
Jer, plavo ne dominira zelenim.
Zeleno ne guta plavo.
Oni se mjere.
Održavamo pogled.
Surfam u tvojim očima
bez gubitka daha.
Znam dubinu.
Znam kada stati.
Znam vratiti se sebi.
Ti plivaš u mojem zelenilu
i osjećaš sporost vode
koja ne traži dopuštenje.
Samo opuštajući zagrljaj
koji te preplavljuje do srži.
Ovdje se nitko ne utapa.
Ovdje se testira prisutnost.
Nema ega.
Nema osvajanja.
Samo dvije boje
koje ostaju svoje
dok se prožimaju
do kosti.
Ako se ovdje nešto dogodi,
to neće biti lom.
Bit će ravnoteža.
Plavo koje vidi daleko.
Zeleno koje nosi duboko.
A tijelo zna.
Kralježnica stoji.
Pogled ne trepće.
Usna šapće:
Ajd!
Idi
Dub
oko
NIČIJA KOŽA
među nama
nije tijelo
nego prostor
ničija zemlja
gdje se skidamo riječima
i oblačimo drskost
ti to zoveš suludošću
ja to preimenujem
u erotski dišpet
razum ostavljamo
na parkiralištu
pored političkih laži
i tuđih strahova
ti bi me
ali bez odgovornosti
ja bih te
ali bez milosti
razgolićeni
ogoljeni
bez pogleda
fotografije su čudne
jer ne znaš
što bi s mojom
hirovitošću
kažeš:
“bih”
kao da je to dovoljno
kao da se tako
ne urušavaju
svjetovi
ja kažem:
možda…
ali trebamo se
naći samo
u dimenziji
koja ne traži čaj
ni opravdanje
i kad kažeš:
“bok”
to nije kraj
nego kukavička točka
u sredini
rečenice
pravopisna pogreška
među nama
i dalje je
želja
koja ne zna
kamo bi
odgovaram:
“možda”
i u tom možda
stane cijeli jedan susret
koji se nikad
nije dogodio
jer neke bliskosti
postoje samo
da nas nježno
dodirnu
iz
nutra
dub
oko
