Mali princ jedno je od onih rijetkih, gotovo mitskih djela svjetske književnosti koje ne prestaje nadahnjivati. Brojne kazališne, filmske, radiofonijske i glazbene adaptacije svjedoče o njegovoj trajnoj živosti, ali i o neiscrpnom bogatstvu čitanja i interpretacija. Riječ je o djelu koje ne stari jer istine koje pronosi ostaju univerzalne i uvijek iznova potrebne — da ih se čuje, da ih se prisjeti, da ih se ponovno proživi. Mali princ uvijek je mlad i uvijek govori upravo suvremenom čitatelju.
Umjetničku organizaciju CANTA! u ovom je tekstu ponajprije privukla njegova poetska narav — manje filozofska, manje društveno-kritična i odgojno-obrazovna, a ponajviše arhetipska i pjesnička. Djeca snažno prepoznaju i osjećaju arhetipske pojmove poput pustinje, zmije i zagonetke, ruže, vode i bunara, dok su im apstraktne filozofske istine odraslih, kao i društvena kritika svijeta u koji tek stupaju, znatno udaljenije.
Predstava je oblikovana kao kazališni događaj za djecu, što predstavlja osobit umjetnički izazov. Iako se Mali princ često svrstava u dječju lektiru, riječ je o djelu koje je u mnogočemu zahtjevno i djeci nerazumljivo, jer je pisano mudrošću i iskustvom odrasloga čovjeka. Inscenacija stoga teži približavanju onome što povezuje djecu i odrasle — arhetipu kao temeljnom sloju kolektivnog nesvjesnog, razumljivom bez obzira na dob.
Ključno umjetničko sredstvo kojim se ta veza ostvaruje jest glazba. Poput Malog princa, glazba je univerzalna i intuitivna; djeluje neposredno, prodire izravno u unutarnji svijet, u ono što se nekoć nazivalo dušom.
Adaptacija izrasta iz tišine pustinje, mjesta susreta Malog princa i Avijatičara. Pustinje koja se na prvi pogled čini praznom, ali u kojoj se, pri pažljivijem pogledu, može uočiti tiho svjetlucanje. To svjetlucanje jest bunar — iz njega se rađa pjesma, glazba ove predstave. Ili, riječima Malog princa:
„Čuješ li?“ – reče mali princ – „Probudili smo ovaj bunar, a on je zapjevao…“
Predstava je mjuzikl u kojem se priča Malog princa pripovijeda kroz glazbu i po glazbi. Dramaturški slijed izvornika djelomično je izmijenjen, dok su naglasci stavljeni na arhetipske motive: pustinju kao središnje mjesto radnje, ružu kao simbol ljepote i ljubavi, vodu i bunar, razigranu lisicu te zagonetnu, razbojničku zmiju.
Scenografski i kostimografski naglasak stavljen je na jednostavnost. Uz dojmljive kostime Tihane Mikše, koristi se i grafoskop kao sredstvo stvaranja bajkovitog, sugestivnog scenskog prostora. Glazba dominira predstavom: svaki ključni događaj i arhetipski trenutak progovara kroz song, čiji glazbeni stil i izvedba djeci približavaju suštinu izgovorenog teksta. Jer glazba je umjetnost koja prodire najdublje — ona koja najizravnije dopire do srca.
