Trenutna ovozemaljska prolaznica
Sjedim sama pred sobom kao izgubljeno lice pred zrcalom
i pokušavam oblikovati statuu jednog života
važući svoje uspone i padove – životno iskustvo.
Zbrajam ljubav i vjeru, oduzimam tugu od boli,
pokušavam pomnožiti veselje i radost na dobrobit čuvstva,
podijeliti strah i stid s vremenom zatvaranja u sebe,
dodati nadu svakom iskušenju, olakšati življenje u vremenu
koje galopom odmiče ispod mojih stopala.
Ali, nada mi s dlanova otprhnu u neuhvatljive visine.
Ne oklijevajući, predade me na pragu bezizlaznosti životnom iskustvu.
Reče mu: „Pobrini se za nju!“
A meni bez uljepšavanja: „Godinama si oblikovala osobnost
od ljubavi i mržnje, od nemoći i nadmoći, ponosa i prkosa, veselja i žalosti…
Tuga je često milovala tvoje lice, iz srca osmijeh milosrđa ti krala.
Trpljenje je postalo nevidljiva kruna ispod koje su cvjetali bolni ožiljci.
Vješto si ih pretvarala u zanosne pupoljke pred očima svijeta,
jer ti si žena, ᾿a žena mora biti samozatajna čuvarica obiteljskog gnijezda
i pred Demonom i pred Bogom῾ – govorila si sama sebi.“
„Vrijeme kušnje je sazrelo. Ne nadaj se – vara te“, šaptalo mi je
moje životno iskustvo kao da me želi pomiriti s ostatkom života.
„Uspori. Stani. Okreni se stvarnosti, sebi.
Ostavi velike riječi izvan okvira svoga postojanja.
One u prostoru bliješte, ali ne daju svjetlost utjehe ni tebi
ni onima kojima tvoja utjeha treba.
I velike želje odbaci uz put kojim koračaš noseći godine
jer ti si samo trenutni prolaznik kroz neograničeno vrijeme.
Odmori um i ruke uz ognjište mjesečine i čašu ljepote s Neba.
Život ti nije uzvratio željeni zagrljaj, ali ni štedio na životnom iskustvu.
Kad te svladaju kušnje, spokojno pokušaj dozvati rajski mir
u svoje iskidane snove da ti noć života manje bude teška.
I moli…
Moli da ti božja ruka tiho vječna vrata otvori.
Moli i za ovozemaljske prolaznike koji će s istočnim grijehom
doći poslije tebe.“
Snagom duše svoga pera ispjevala si samu sebe – i mene
(Vesni Parun)
Sva vrela jezika pretočila si u kudravo krdo riječi – u poetski čin,
uvažavajući disciplinu gladi, ljubavi i bolesti u čaši života.
Iz tvoga pera nicale su masline, mrvice neba trusile trudne voćnjake,
cvjetao je i venuo nemir u perunikama,
disala svjetlost u jantaru nemirnoga morskog oka.
Prela si uzdahe vjetra poput pastirice čedne na proplanku
i u mirisu smilja ostavljala ljepotu pređe ispod uzglavlja za žednog konjanika.
Ali, vrijeme je žeglo na tvome dlanu sunce u zrcalu nemirnoga sna plahe košute.
Voljele su te vode promjenjive ćudi i nemoć plača zbog gorčine u riječima
kojima si boljela obraze mrtvih obećanja, a nakon toga si, svikla na čekanje,
u božanstvu svoga stiha osluškivala žamor noći, tugu i radost sutra.
I nisi morala drhtati nad vječnom mladošću svoje umjetnosti u želji da bude čitana
jer tvoja je poezija izvor iz kojega teče blagost i ljepota onoga tko je čita.
Između prvog i posljednjeg plača
Nebom je teklo Venerino mlijeko, mlako i gusto.
Od njega se bjelasala noć umotana u crno ovčje runo,
pahuljasto meko poput dječje duše u rukama sna.
Na runu je ležao moj melankolični nemir
i uporno brojao izgubljene godine otrgnute od mene
s vidljivim kapljicama žuči i krvi,
a one mu izmicale među krijesnice i krila netopira.
Nisu voljele moje godine poslijevremenost
u kojoj sve mora imati svoje ime, lice i naličje, miris i boju,
mladost i starost u kojoj sve mora biti prebrojano, složeno, označeno…
One su voljele sveopću dostupnost, emotivnu zanesenost,
lirsku ljepotu gorčine, viziju svega
što se iza riječi skriva – otvorena vrata bez straha od praznine.
Ali, moj melankolični nemir nikada nije spavao.
Noću je mjesečario i prekidao mi nepregledni popis putova i snova
u kojima sam htjela potvrditi sebe;
danju je preo balade iako je prezirao sve što se ponavlja
pred zrcalom u krugu zamarajućih misli
i samosvjesno čuvao šutnju riječi u vrču punom beskorisne mudrosti
ispod Demaklovog mača od kojega je bezglavo zazirao.
Presjeci nit – govorila sam mu – i iščezni puteljkom,
onim iza kuće, u bespuće velike razdaljine
jer ja ne znam molitvu anđela ni odu demona
kojima se, kažu, liječi opsjednutost vremenom.
Ne bulazni – rekao je – dođi i sjedni pokraj mene na crno nebesko runo
jer mi smo jedno u vremenu, osobnost korozije života.
Sjedni i gledaj kako se dani sunovraćuju poput vodopada u urnu nebesku,
u kraljevstvo mraka gdje svjetlost ljudskih očiju svlače i presvlače
u sliku dotrajalosti tijela i duha.
I ja sam sjela kao poslušna životinja u gospodarevu sjenu
i nemoćno se stisnula između prvoga i posljednjeg plača.
I pjesma kasni
Na rubu (ne)zrele ćutilnosti, pokraj izvora riječi,
zasjelo pjesnikovo htijenje i piše poeziju na licu
nepoljubljenom ideologijama misli i začudnom snagom
priče o sinu razmetnome.
Iz daleka dopire tiha balada s usana muze (s)vodilje
i u zanosu mjeri dubinu izrečenoga.
Muza je neuljudna u svojoj žudnji za mladošću.
Snagom omče dokida ljepotu metafora i pretvara ih u riznicu
izričaja bitnoga samom sebi.
Prošla su njezina vremena plodnosti u čednosti
kada su je samodopadljivi umjetnici prizivali, čekali i čeznuli
za prividnim nadahnućem iz njedara ohole kurtizane.
Pjesnik je izgubio tragove do ostvarenja sebe.
Ostali su osuđeni na sjenu života i htijenja u njemu,
a proljeće opet kasni s cvjetanjem vatrometa u vrtu nadahnuća.
I pjesma kasni.
Zapela je u bolnom rađanju riječi među mitovima o stvaranju svijeta,
a jezik, škrti mudrac, ne dopušta stihovima useliti u psalam mudrosti
bez spoznaje svetosti i dovršiti kulu babilonsku.
Pjesnikova ruka drhti.
U njoj vene žuti Narcisov cvijet, žedan sunovrat.
Uzalud traži izgubljeni ključ postojanja ljudske bîti,
godina neće biti plodna, pjesnik čita samo sebe.
Plamičak na žišku života
Nebo je spustilo sivu koprenu iznad ozarenih prstiju mjesečine i gradskih svjetiljaka.
Grad, nalik bijelim ledenim kosturima, drijemao je omamljen hladnoćom
i samoćom, stisnut u procijepu vremena.
Na trgu visoko podignuti stjegovi šutjeli su okovani svjetlucanjem leda.
U intervalima bi zaškripale nadstrešnice ispod debelog snijega.
Čulo se tiho disanje samoće izgubljenih duša iz crkvenog zvonika
i škripanje nečijih stopala u suhom snijegu.
Poput siluete dugom ulicom gibalo se ljudsko tijelo.
Bilo je željno tople tišine i mirnog sna nakon nemilosrdnog dana
izgubljenog u potrazi za razbijenim mozaikom ljudskog milosrđa.
Noć je zebla, krvotok se u stablima ledio, na rijeci pucketala ledena kora
dok su se, u strahu od života, grlili čovjek i njegova sjena.
A nigdje kućerka da mu vrata otvori, nigdje kapelice da se Bogu pomoli,
ni prijatelja da se na sudbinu požali…
Omamljen ledenom bjelinom tijelo je spustio na klupu u ljepotu
i nježnost bijelog paperja u san mu poslanog s neba.
Navraćale su zvijezde da mu hladnoćom pomiluju i poljube lice
i mjesečina, rumena poput majčine pogače i čaše vina.
Navratio je i sjeverac da iznad zgrčenog tijela stare novine prolista
uz žmirkanje plamička na žišku života.
