Izložba se održava u Galeriji Manuš, od 12. 11. 2025 do 30. 01. 2026.
Otvorenje u srijedu 12. 11. 2025. u 20 h
O autoru:
Mirosław Bałka rođen je 1958. godine u Varšavi, Poljska. Živi i radi u Otwocku, Poljska, te u Olivi, Španjolska. Balka je kipar također aktivan u području eksperimentalnog videa i crteža. Diplomirao je 1985. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi, gdje je vodio Interfaculty Studio of Activities. Profesor nominiran od strane predsjednika Poljske 2012. godine. Dobitnik Mies van der Rohe stipendije od strane Krefeld Kunstmuseena. Član je Akademie der Künste, Berlin.
Miroslaw Balka sudjelovao je na važnim izložbama diljem svijeta uključujući: Venecijanski bijenale (1990., 2003., 2005., 2013.; predstavljajući Poljsku 1993.), documenta IX, Kassel (1992.), Sydneyjski bijenale (1992., 2006.), Carnegie International, Pittsburgh (1995.), Sao Paulo bijenale (1998.), Liverpoolski bijenale (1999.), Santa Fe bijenale (2006.). Godine 2009. predstavio je posebni projekt How It Is for the Unilever Series, Turbine Hall, Tate Modern, London. Autor je Memorial to the Victims of the Estonia Ferry Disaster in Stockholm (1997.), te brojnih prostornih djela uključujući AUSCHWITZWIELICZKA, Krakov (2010.) i HEAL, Sveučilište Kalifornija, San Francisco (2009.). Serija razgovora između Miroslawa Balke i profesora Zygmunta Baumana objavljena je 2012. godine. Godine 2015. umjetnik je kreirao scenski dizajn za operu Magic Mountain Paweła Mykietyna. Sudjelovao je u panel diskusijama s mnogim istaknutim govornicima uključujući Juliana Heynena, Andu Rottenberg, Kasiu Redzisz, Anju Rubik, Josepha Rykwerta i Vicentea Todolija.
Od 1986. do 1989. zajedno s Miroslawom Filonikom i Marekom Kijewskim osnovao je umjetničku grupu Consciousness Neue Bieremiennost.
Većinu nas povezanih sa suvremenom umjetničkom scenom naziv Promise kojeg je Mirosław Bałka dao svojoj izložbi u zagrebačkoj ispostavi Galerije Manuš – navodno po debitanstkom mega uspješnom albumu britanske pop zvijezde Sade – prije upućuje na višegodišnje obećanje restauracije njegove instalacije Oči pročišćenja. Već dulje od desetljeća Bałkina onirička instalacijaiz 2009. godine čiji središnji dio funkcionira kao paralelni vodopad, neispravna tavori na monumentalnom stubištu Muzeja suvremene umjetnosti svedena na neugledni, loše izveden betonski kubus. O tome se mora govoriti, kao što bi se uopće trebalo povesti računa o stanju zagrebačkih javnih skulptura, onih oštećenih, uklonjenih, natučenih, neosvijetljenih, zašaranih, zaklonjenih parkiranim automobilima, prekrivenih reklamnim light-boxovima, jer grupu Bałkinih novih radova produciranih za Manuš nije moguće razmatrati bez osvrta na lokalni nemar umjetničkoj produkciji u javnom prostoru, naručenoj i plaćenoj javnim novcem. Za razliku od većine javnih institucija, obitelj Mrduljaš svojim stavom i upornošću, a kad izlažu skulpturu i produkcijskim angažmanom, kao da je glasnik kvalitetnijeg odnosa i osjećaja odgovornosti prema umjetnicima s kojima uspostavlja suradnju. Tako, na primjer, svi umjetnici koji su do sada izlagali u njihovom relativno novom zagrebačkom izložbenom prostoru, prethodno su predstavljeni u Galeriji Kula ili ishodišnoj Galeriji Manuš u Splitu. Pri tom treba naglasiti da je zagrebački postav uvijek potpuno drugačija izložba.
Mirosław Bałka jedan je od vodećih suvremenih europskih kipara koji su uspostavili i razvili multidisciplinarnu kiparsku paradigmu, koja uključuje sve od egzistencijalističke figuracije do monumentalnih instalacija i multimedije. Bałka se u Galeriji Kula prošle godine predstavio interaktivnom instalacijom Fadensonnen nazvanoj po pjesmi Paula Celana, a sada u zagrebačkom postavu predstavlja labavo povezanu grupu bezimenih objekata. Koncepcijski i produkcijski grupa se zasniva na zasadama Arte povera, umjetničkog pokreta koji je krajem 60ih inaugurirao i postao sinonimom za korištenje jeftinih, svakodnevnih materijala za produkciju umjetničkih djela. Tako par predstavljenih skulpturalnih formi koje od poda u oštroj cik-cak formaciji rastu u vis prema svodu, figurira kao svojevrsno uznesenje otirača za noge od kokosovih vlakana. Otirač kao inicijalni modul skulpture, postavljen je na pod da bi od svoje namjenske pozicije i funkcije, kaširan na varenu metalnu potkonstrukciju, započeo strmoglav uspon kako u prostoru, tako i u klasi objekata, u neprekidnom slijedu svojih inačica gotovo do stropa izloženog prostora. Druga skulptura doima se kao komad nepravilno odlomljenog poda izvedenog u teraco tehnici, koji se oslanjanjem na vlastitu metalnu armaturu uspješno osovio u prostor, pa sada svoju masu kao umjetničko djelo u stanju neizvjesne ravnoteže održava na tankim čeličnim nožicama. Na zidu je postavljen otisak tog istog komada teraca izveden ugljenom u tehnici frotaža, s punom ozbiljnošću i značenjem portreta.
Objema skulpturalnim grupama zajednička je tema uzdizanja nečeg što je namijenjeno najnižoj razini postojanja u visinu prema zvijezdama, a taj je kvalitativni pomak tautološki izveden uzdizanjem materijala namijenjenog svakodnevnoj funkciji u kategoriju materijala kojim se producira umjetničko djelo, po sebi elitna kategorija predmeta. Poruka o apoteozi i bliskosti svakodnevnog i sublimnog, profanog i duhovnog, jeftinog i potencijalno skupog, identična je i danas isto toliko potrebna koliko je to bila u baroknim prikazima uzašašća smrtnika do sveca u mramoru ili u trenucima afirmacije pokreta Arte povera i instalacijama izvedenim od vreća za krumpire. Usuđujem se pretpostaviti da je nama u kontekstu stanja Bałkine zagrebačke javne skulpture – što više jedine javne skulpture internacionalno relevantnog kipara koju imamo – poruka podjednako oslobađajuća i opraštajuća. Reklo bi se da nam umjetnici još uvijek vjeruju, pa bi bilo vrijeme da se i mi potrudimo to opravdati.
Branko Franceschi
