U suvremenoj makedonskoj književnosti Marina Mijakovska zauzima zanimljivo mjesto između pjesnikinje, književne teoretičarke, istraživačice i čuvarice kulturnoga pamćenja. Rođena je 1984. u Skoplju, doktorirala je filološke znanosti, a njezin se književni i znanstveni rad već više od desetljeća kreće oko pitanja ženskoga pisma, rodnog identiteta, povijesti žena, književne metodologije i odnosa između osobnog iskustva i kulturne memorije. Autorica je petnaestak knjiga poezije, proze, eseja i književne kritike, a njezina je poezija prevedena na niz jezika, među kojima su hrvatski, engleski, albanski, slovenski, srpski, poljski i kineski.
Ono što Mijakovsku čini osobito zanimljivom autoricom 2020-ih jest činjenica da se kod nje pjesničko i teorijsko mišljenje gotovo ne mogu razdvojiti. Ona nije pjesnikinja koja piše poeziju, a zatim sasvim odvojeno proučava feminističku teoriju. Upravo suprotno: ono o čemu razmišlja kao znanstvenica postupno postaje građa njezine poezije.
Već naslov njezina doktorskog rada, Écriture féminine i roman: prilog feminističkoj teoriji žanra, upućuje na tradiciju francuske feminističke teorije koja je tijekom druge polovice 20. stoljeća pokušavala odgovoriti na jedno temeljno pitanje: postoji li specifičan način na koji žene ulaze u jezik i književnost? Mijakovska se tako približava intelektualnom prostoru autorica poput Hélène Cixous, Luce Irigaray ili Julije Kristeve, ali pitanja ženskoga iskustva premješta u balkanski i makedonski kulturni prostor. Njezini istraživački interesi obuhvaćaju upravo žensko pismo, povijest žena i rodne studije.
Zbog toga se u njezinu pisanju žena ne pojavljuje samo kao pojedinačna osoba. Ona je istodobno kći, majka, baka, nasljednica obiteljskog sjećanja i stanovnica prostora kojim još uvijek prolaze tragovi patrijarhalne kulture.
Žena koja pamti
Jedan od najsnažnijih motiva u Mijakovskinoj poeziji jest pamćenje.
Njezina lirska junakinja često kao da stoji između nekoliko vremena: djetinjstva, svijeta majki i baka te suvremenosti u kojoj su tradicionalni oblici života već nestali ili se ubrzano raspadaju.
U tom smislu predmet poput konca, tkanine, kućnog ognjišta ili starog obiteljskog predmeta nije samo dekoracija pjesme. On postaje spremnik vremena.
Posebno je to vidljivo u zbirci Svilena vremena iz 2024. godine. Zbirka sadrži 84 pjesme raspoređene u tri ciklusa: Prozračeno vrijeme, Svilena vremena i Vremensko sidro.
Već sam naslov otvara paradoks.
Svila je meka, sjajna, osjetljiva i dragocjena. Ali ona je također tanka i lako poderiva.
Takvo je i vrijeme o kojem Mijakovska piše.
Suvremeni čovjek živi u svijetu koji izvana može izgledati udobnije, slobodnije i bogatije od svijeta njegovih predaka, ali su njegove veze s ljudima, obitelji, tradicijom i vlastitim identitetom postale osjetljivije.
U naslovnoj pjesmi zbirke pojavljuju se majke, kćeri, baka, djed, ognjište i konac kojim se simbolički „krpaju“ poderotine vremena. Nekadašnja obitelj više nije cijela struktura nego sjećanje na strukturu.
To je vrlo snažna slika balkanske moderne.
Kod Mijakovske modernizacija nije prikazana samo kao oslobođenje od staroga svijeta. Ona istodobno donosi gubitak.
Kći više nije poput svoje patrijarhalne majke, ali njezina sloboda nije jednostavna pobjeda. Sa starim poretkom nestaje i određena sigurnost pripadanja. Stoga se između generacija pojavljuje svojevrsna praznina: čovjek više ne živi kao njegovi preci, ali još nije potpuno pronašao novi oblik postojanja.
Poezija tijela
Drugi važan element njezina stvaralaštva jest tijelo.
Već naslovi starijih zbirki – Psihoanalitička alkemija strasti, Postelja tišine ili Koštana – pokazuju koliko je Mijakovskoj važna materijalnost čovjekova iskustva.
Tijelo kod nje nije jednostavno biološki objekt. Ono pamti.
Koža, kost, krv, dodir i seksualnost postaju jezici pomoću kojih čovjek razumije samoga sebe.
U tome se ponovno osjeća bliskost ideji écriture féminine, ženskoga pisma koje pokušava vratiti tijelo u književnost. Tradicionalna zapadna kultura često je stvarala opreku između razuma i tijela, pri čemu se racionalnost povezivala s muškim principom, a tjelesnost sa ženskim. Feministička teorija pokušala je upravo takvu hijerarhiju razgraditi.
Mijakovska čini nešto slično u poeziji.
Tijelo nije nešto što treba nadići.
Ono je arhiv.
U njemu ostaju ljubavi, povrede, strahovi, porodične priče i kulturne zabrane.
Čovjek vlastitu povijest nosi u tijelu čak i onda kada je više ne može jasno ispričati.
Mit kao živa materija
Ali Mijakovska nije isključivo pjesnikinja intimnog iskustva.
U njezinoj se poeziji pojavljuju i mit, kozmologija i stare civilizacije, što nije slučajno jer ih navodi i među područjima svojih istraživačkih interesa.
Mit kod nje nije mrtva priča iz prošlosti.
On mijenja kožu.
U pjesmi Potopljene strane pojavljuje se upravo ideja promjenjive kože prvih i posljednjih mitova. Svijet nastaje, nestaje i ponovno se rađa.
Takav pogled na mit podsjeća na arhetipsku književnu kritiku: temeljne ljudske priče ne nestaju, nego neprestano mijenjaju oblik.
Majka, dijete, dom, smrt, ponovno rođenje, putovanje i povratak pojavljuju se u različitim povijesnim razdobljima pod različitim imenima.
Zbog toga Mijakovska može istodobno pisati o baki pokraj ognjišta i o kozmičkom nastanku svijeta.
Oboje pripada istom pitanju:
Kako čovjek pronalazi svoje mjesto u vremenu?
Od privatnog prema povijesti žena
Posebno važan dio njezina rada 2020-ih jest zanimanje za povijest žena.
Godine 2024. realizirala je digitalnu izložbu Žene u rijetkoj periodici, projekt koji ponovno otkriva prisutnost žena u kulturnoj i književnoj povijesti.
Tu se vidi još jedna značajna crta njezina stvaralaštva.
Mijakovska ne razmišlja samo o tome kako žena govori danas nego i o tome čiji je glas sačuvan u povijesti.
Kulturni kanon nikada nije potpuno neutralan. Neke knjige ostaju, druge nestaju. Neka imena postaju dijelom školskih udžbenika, dok se druga gotovo potpuno zaboravljaju.
Povijest književnosti stoga nije samo povijest onoga što je napisano.
Ona je i povijest onoga što je sačuvano.
U tom smislu njezina djelatnost istraživačice i knjižničarke dobiva dodatno značenje. Knjižnica nije tek spremište knjiga nego mjesto borbe protiv zaborava.
Balkan između majke i kćeri
Možda je upravo generacijska perspektiva najzanimljiviji dio Mijakovskina pjesničkog svijeta.
Žena 21. stoljeća više nije žena svijeta svoje bake.
Ali baka nije potpuno nestala.
Ona ostaje prisutna u jeziku, gestama, receptima, predmetima, obiteljskim pričama i modelima ponašanja.
Zbog toga između suvremene žene i tradicionalne žene postoji složen odnos.
To nije samo sukob.
To je nasljeđivanje.
Suvremena kći istodobno želi pobjeći od određenih dijelova tradicije i sačuvati druge. Patrijarhalna obitelj mogla je biti mjesto ograničenja, ali istodobno i mjesto intenzivne povezanosti generacija.
Mijakovska ne pokušava tu proturječnost jednostavno razriješiti.
Ona je pretvara u poeziju.
I upravo zbog toga njezina poezija može biti zanimljiva i izvan makedonskoga kulturnog prostora. Sličan osjećaj prekida između nekoliko generacija postoji diljem jugoistočne Europe.
U nekoliko desetljeća dogodila se gotovo civilizacijska promjena: od velikih obitelji i tradicionalnih zajednica prema individualiziranom urbanom društvu.
Baka, majka i kći ponekad kao da pripadaju trima različitim epohama.
Što su „svilena vremena“?
Naslov Svilena vremena mogao bi se čitati kao metafora čitave suvremenosti.
Naše vrijeme djeluje sofisticirano.
Tehnologija je napredovala. Životni su prostori ugodniji. Granice između kultura lakše se prelaze. Žene imaju mogućnosti koje prethodne generacije često nisu imale.
Ali istodobno živimo u vremenu vrlo krhkih veza.
Obitelji su manje.
Zajednice su nestabilnije.
Identiteti se brže mijenjaju.
Sjećanja se pretvaraju u digitalne zapise.
Zato svila u naslovu nije samo simbol ljepote.
Ona je simbol krhkosti.
Možda upravo u tome leži jedna od temeljnih ideja Mijakovskine poezije: suvremeni čovjek nije izgubio potrebu za pripadanjem, premda je izgubio velik dio tradicionalnih struktura koje su mu to pripadanje nekoć omogućavale.
Zato pjesnikinja ponovno priziva bake, majke, kuću, ognjište, mitove i predmete.
Ne zato da bi se vratila u prošlost.
Nego zato da bi od njihovih ostataka pokušala razumjeti sadašnjost.
Pjesnikinja 2020-ih
Marina Mijakovska pripada autoricama čije se stvaralaštvo nalazi na raskrižju nekoliko suvremenih književnih interesa: feminizma, kulturnoga pamćenja, autobiografije, mita, tijela i pitanja identiteta.
Istodobno ostaje duboko ukorijenjena u balkanski prostor.
Zbog toga njezina poezija nije feministička samo zato što govori o ženama. Ona je feministička u dubljem smislu: pokušava pronaći jezik za iskustva koja su dugo ostajala na rubovima službene povijesti.
Iza velike povijesti država, ratova, ideologija i političkih sistema postoji druga povijest.
Povijest majki.
Povijest kćeri.
Povijest kuća.
Povijest tijela.
Povijest predmeta koji se prenose iz ruke u ruku.
Povijest riječi koje jedna žena govori drugoj.
Upravo toj gotovo nevidljivoj povijesti Marina Mijakovska pokušava dati književni oblik.
Možda je zato njezina metafora svile toliko precizna.
Vrijeme se može poderati.
Generacije se mogu udaljiti.
Stari svjetovi mogu nestati.
Ali između njih uvijek ostaje neka nit.
A zadatak poezije možda i nije ponovno sastaviti izgubljeni svijet.
Dovoljno je pronaći tu nit i ne dopustiti da bude potpuno prekinuta.
Nataša Nježić Bublić
