Ja sam čovjek s mnogo lica, i sva su moja i pripadaju meni. Imam ih u punini. Bio sam i sada sam i sutra sam. Godine 1942. godine na brodu Cermona lutao sam nerazvedenim talijanskim obalama, plovio, haračio, u tom 2. svjetskom ratu, svašta se dalo činiti. Ali pustimo sada to vrijeme.
Bitan sam sad, u ovome trenutku. Vidite li moje perje, moje boje, kič koji nije pretjeran, vidite li glavu na ramenima, moj plašt što vijori iza mene kao u templarske braće i cipele s mamuzama da brže, jače podbodem vranca pa da odletimo u te američke prerije; u slobodu. Ljudski me duh ne može oboriti, ljudska me opaska ne može osporiti i nikada, ali baš nikada tvrdim, nije me riječ dotakla, pokosila, na nju se ja jednostavno ne obazirem. Baš zato mogu lutati, sve ostvariti i ono što nisam slutio da je realitet ili da je. Sad sam trenutno u Francuskoj. Jedem topli kroasan iz kojeg se izljeva sva purpurna čokolada, blagodati mirisa vina utrti u nosnicama pa pogled na Seinu, neizbrisivo je. Možda se spustim dolje s ovog velebnog vidikovca i umočim glavu u nečistu vodu i nitko me neće zaustaviti! Ljudi me se ne dotiču, njihov glas ja ne ubirem, kretnje ne vidim.
Ipak, ostajem, ona isto tu je, gledam je, također je na vidikovcu kao i ja, trenutna, veo bjeline prošaran tijelom štiti je od crnih gadarija, od mrlje koju hobotnica izbaci u samoobrani, baš je trenutna, hoda između crva kao što sam ja i miluje ih pogledom.
Ali vratimo se na mene. Ne, ja nisam crv. Odlazim iz Francuske u Afriku, u zlatne pustinje opčinjene lavovima i leopardima čija krzna lovim i tržim. Pa onda zalutam s Francom, njega se još sjećam donekle u sivilu, u te smaragdne rijeke skrivene u utrobi Afrike, visoko smo opet, gledamo s čeke iznad rijeke Zambezi ili neke druge rijeke, prostranstvo, ponovno se želim spustiti dolje, zaroniti svoju glavu u istinu, ali bijelina me odvlači, sputava.
Bio sam moreplovac. Sada se, u ovome jedinstvenom trenutku, nalazim na brodu za Yokohamu, s djedom ili s nekim drugim, govori mi: “Žuta će rasa pojesti svijet”. Ne čujem ga ozbiljno, riječi me ne diraju pa ipak zajedno gledamo nepreglednost azimuta, nebesa i kristalnost istog, naklonjeni su nam, pa se i mi klanjamo moru i vjetru i kapetanu što navigira. More mi je apsolutno jasno, poželio sam istog trena unjedriti svoje prljavo lice, da skinem ovaj jaram što me pritišće, utiskuje u rupu bez kisika jer ne mogu disati, i ne vidim baš najbolje, a o riječima i glasovima ne moram trošiti riječi – one me se baš ne dotiču. U tom jedinstvenom trenutku baš kad sam iznad površine mora, na brodici ulazio u Yokohamu, pojavila se njena bjelina, sada još jasnija, kao korektor me počela brisati, zasljepila me, pa se opet vrtjela po brodici, prilazila nečasnim mornarima za koje držim da su crvi. Ne, ja nisam crv.
Zaboravio sam već na luke i žutilo azijsko, na sjeveru se nalazim, bradat i suh, u toploj bundi čuvam finsku vodku, snježni Laponac mi pokazuje karte, želi me odvesti u udobnost njegova doma, ali ja na riječi ne reagiram pa ostajem na stablu iznad jezera Inari, promatram nedokučivost dubine, računam s time da s glavom zaronim i shvatim nedokučivo. Laponci oko mene, ili bilo koji drugi, podriguju, prde, zaudaraju, crvi su kao i svi drugi zaključujem. U bjelini vječnosti ona je opet tu, i na stablima i na planinama, iznad jezera mi pogled upućuje i sjaji, blješti svjetlinom, žutilo s bjelinom, odustajem od zarona nanovo.
Na Isusovoj glavi promatram karneval, ne zamaram se više s društvom, okićene plesačice u ritmu sambe, kao u ritualnom obredu, ponavljaju svoje kretnje hiptnotizirajući sve oko mene, i one su bijele i čedne, ali me ne interesiraju toliko, ne dopuštam im bitnost. Gledam u plažu i razmišljam o svom zaronu, o svom trenutku očišćenja, jer kad uđem u taj zaron, kad dobijem tu jednu jedinu priliku koja mi je potrebna, koju želim i moram ostvariti da bih se oslobodio, znam da neću htjeti izaći, da ću prati ljagu s lica do vječnosti. Sjajne plesačice u ritmu se treskaju, nešto mi govore, pokazuju no ne razumijem ih već gledam dolje plažu i pijesak uronjen u more. Iznad mene izranja ona, bijela već, ponavlja se, omamljuje me kao s morfijem bjeline, pa ostajem, ne mičem mišiće.
Pagode su bile veličanstvene, razgledao sam ih s Bahartijem ili s nekim drugim, lukovi pagoda me opčinjuju dok ispijam gusti nektar, čistu mješavinu zadovoljstva. Ispod veličanstvene palače promatram sretnu fontanu, za koju legenda kaže da ako čovjek uroni svoje lice do vječnosti, da u toj vječnosti i ostaje. Fontana prska, pa ipak, voda je mirno postojana. Ali opet su tu crvi, sada je već neizdrživo, ometaju me, ne dopuštaju da se operem, da se maknem od njih, ne znam je li to bio Baharta ili netko drugi, ali me ljuti, bjesnim, nešto mi govori, ali meni riječi ništa ne znače, njih više i ne razumijem. Bijela svjetlost nje me upozorava, aura kojom blješti usporava me, odustajem.
Polako sam umoran, ali sam još uvijek tu, prisutan, samo nepomičan, iako sam prošao sve ove svjetove, doživio poglede, mora, vode, jezera, rijeke, prirode koje ključaju, vitalnost i požudu zarona. Ostajem ovdje gdje jesam, iznad crne zemlje koju Sava zaokružuje, cisterciti snatre u crnini zemlje sa samotnom Savom. Ona mi je najbliža. Počinjem vikati, znam da vičem iako sam svagdje bio, u svim ovim zemljama, sada iznad Save u koju želim uroniti, koja je možda i najrealnija. Oko mene drugi crvi, ti težaci, ili cisterciti ili netko drugi. Ne mogu izdržati radim korak od vječnosti, ili nekoliko centimetara. Počinjem još jače vikati, znam da sam krenuo u vodu, u vječni zaron.
Na kraju se pojavljuje ona, bijela, zapravo, nikad nisam vidio takvu bjelinu, bijelja od svih bijelina, svijetlija od jutarnjeg sunca koje zaslijepi mamurnog mladića kada ga probudi. Aureola, koju možda nisam u početku vidio, sada je najjasnija, najsigurnija, kreće se prema meni.
Na riječi se ne obazirem, ne čujem ih, možda, osim njenih. Uzima me pod ruku, ubrizgava mi smiraj nevidljivom niti i govori: “Dobro je… sve će biti dobro… sada se ideš odmoriti.”