Ne dopustite da vas proljeće zavede pjesmom ludih ptica. Nemojte umišljati, dok gledate kako bujaju visibabe i ciklame, da ste dio njihovog mesnatog biljnog tkiva što raste uspravno prkoseći gravitaciji. Ne vjerujte starim trikovima kojima vas proljeće mami u avanturu ljubavi i prijateljstva spram svih živih bića. To je opsjena otrcanog mađioničara, invazija prozirnih padobrana maslačka. Boja njegovog cvijeta jača je čak i od one koju nam nudi Sunce.
Proljeće je stari prevarant. Ono vas želi namamiti da pomislite kako je vaša krv isto što i sok koji se u laticama ciklame pretvara u ljubičastu boju vaših nateklih usana. Ne dopustite da vas proljeće zamiješa sa biljkama, nebom, zgradama i oblacima, kao što stari lopov miješa istrošene karte gledajući svojoj žrtvi ravno u oči.
Morate znati svoju uhodanu dnevnu mapu puteva. Ne dozvolite da vas povjetarac odvede u nepoznate ulice, zapuštene i pomalo divlje, gdje će vas shrvati melanholija trošnih krovova, zvižduka vjetra koji prolazi kroz šuplje oluke: hodajte provjerenim ulicama. Onima u kojima je pravi ugao konstanta, gdje je sve pod konac i nema mjesta iluzijama koje vam prodaje vjetar. Ne padajte pod uticaj laganog povijanja trave pored rijeke, gdje se šeću patke sjajnoga perja. Iluziju ostavite pticama i biljkama. Slijepima poput purpurnih glista i neurotičnih krtica.
Iluziju ostavite nebu mekom i čistom kao ispeglana kuhinjska krpa. Nikad nije smrtnost tako vidljiva i opipljiva kao u proljeće, koje vam uporno obećava besmrtnost. Tako što vam pokazuje snagu ponovnog rađanja, eksperiment bez kraja i konca, kada proljeće iz smrznute zemlje izvlači zeleno zlato života.
Ne vjerujte proljeću, tom drevnom zavodniku. Budite staloženi i mirni kao površina Baltičkog mora koju gledate sa visine od pet hiljada metara, iz aviona. Što je optička varka, jer je more bjesomučno, i sante leda se sudaraju kao bijele lego kockice, ali iz aviona sve izgleda zaleđeno i spokojno. Možda trebaš takav biti. Izvana tih, iznutra uzburkan.
Ne vjeruj proljeću, jer te je ono obuzelo takvom silinom da ti nikakve riječi protiv njega neće pomoći. Bori se do kraja, viteški i korektno. Na kraju priznaj poraz. Pobijedi gravitaciju. Uzleti. Proljeće te je vrbovalo za svoju stvar. Već si postao kamikaza i survavaš se crvenih obraza kroz oblake prema Zemlji. Lice neke žene je posljednja slika koju ćeš vidjeti prije nego budeš eksplodirao, izgubljen u mirisima i bojama ljubavi.
I kad dohvatiš ljubav, šta ti drugo preostaje. Bićeš rob tog osjećaja od jutra do mraka. Budiš se s njenim imenom na usnama, isto radiš kad legneš u postelju. Čak i snove aranžiraš tako da se u svakoj sceni ukazuje njeno lice i tijelo. Činiš to suptilno, kao da se slučajno dešava takav šifrovani san. Hrabro se boriš za njenu ljubav, scenario sna je takav da je stalno spašavaš od nekog zla koje je nevidljivo, ali sveprisutno. Dvostruki si heroj, u njenim i svojim očima. Napreduješ, i iz sna prelaziš u stvarnost. Dešava se da te dvije odvojene vode, san i zbilja, počesto nemaju ništa podudarno. San je zbir tvojih dnevnih rutina pomiješan sa fikcijama čudnih moždanih puteva. Zbilja je tvrda – materijalni svijet u kojem se želiš najesti njenog mesa.
Sad je već ljeto i tvoja ljubav narasta, postaje veliko i radoznalo biće. Na vrućinama se znojiš kao i svi drugi smrtnici po tramvajima, ulicama, nerashlađenim sobičcima u kojima tinja svjetlost televizora kao posljednja nada, kao posljednji tiket kojeg neko odigrava svakodnevno na nevidljivoj kladionici života – jer vjeruje da zaslužuje bolji život i jednostavnu sreću.
Ljeti je ljubav vrela. Tijela su vrela nonstop. Sve ide prema nepisanom planu. Krošnje drveća ti više ništa ne obećavaju, dobio si što si htio. Tijelo nad tijelima, i njegovu nepoznatu sadržinu – dušu. Sad ti je sve erotično, čak i ono što si mrzio godinama prije. Drukčije doživljavaš pjesmu ptica netom pred zoru. Imaš osjećaj kao da se tebi direktno obraćaju, i da razumiješ jezik na kojem pjevaju. Staneš ispod drveta, pogledom tražiš slavuja, tu pticu skromnog perja, njegova pjesma te opija toliko da zaboravljaš da će uskoro zora, i samo se prepuštaš plavom satu. Postaješ plav. Još malo je do zore. Nekoliko minuta. Plava boja se razrjeđuje bijelom. Bježiš od dnevnog svjetla, jer si pomalo vampir, želiš uhvatiti dio noći u krevetu, nekoliko minuta sna prije nego svjetlo ne nahrupi u tvoj stan kroz stisnute kapke roletne.
Onda dođe jesen. Voće je puno slatkih metafora i prevara. I zima naoružana oštrim ledenicama. Tijela su tada radijatori koji se uzajamno griju – to je romantika snijega, crvenih obraza i grudvi sa otiscima naših prstiju. I sve se opet ponovi. Godine huje kao nenaseljene planete praznim prostorom. Tijela se izližu od dodira, i od riječi. Iščeznu. Pređu u drugu dimenziju rovovske borbe. I tako se potraga nastavlja kad se bitka završi.
Toliko si se puta do sada prepustio gravitaciji, svjesno pristao biti kamikaza, i opet to želiš. Zrelost je nespojiva sa ovakvom poentom. Zato želim biti nezreo. I vjerujem jedino proljeću, starom prevarantu, drevnom zavodniku. I samoći kao najvišem obliku takvog proljeća. Asketizmu u kojem nema mjesta riječima. On upravo počinje. Tekst se završava kao pjesma s otvorenim krajem, kojeg svako treba da nadopuni prema vlastitom nahođenju.
