Utjeha u tragovima Božje prisutnosti u patnji ovozemaljskoga svijeta

Lovro Katana

U punome slapu
razlilo se sunce preko perivoja
i obasjalo krošnje breza.

Razlilo se sunce u punome slapu
što sjaji od planina
i vodi moje misli u krajeve
neba obojenog pastelnim bojama zalaza,
gorostasnih stabala
što izvijaju svoje grane na proplancima
gdje nekada zamišljao sam
sebe kako sjedim ispod njihovih krošanja.

Miču se rumene sunčeve zrake sobom;
titraju na zidovima,
površinom ormara i zrcalom u sredini,
a u meni bude se uspomene.

Sjećam se, obuvši tenisice
nekada bih izjurio na ulicu
i izašao u šetnju šumom kraj groblja
ili stazama groblja
do čistine gdje se pružao pogled
na plavetne obrise planine.

Oblačeći tenisice,
koliko li sam se radovao,
gotovo strepivši od slasti
koja očekivala me za šetnje
i srsima i slikama koji su me trebali obuzeti.

I kad izašao bih na ulicu,
jurio bih ususret
svakom utisku što budio bi u meni
takve slike,
jurio bih mu ususret
kao što ljubavnik
juri svojoj dragoj
osjećajući u nosnicama
mirise njene kose.

Tako šetao bih uz krajolik
kraj groblja gdje se pružao pogled na planinu
a gdje su izrastala okljaštrena stabla
čije grane bi se sjajile
trakama sunčevih zraka na zalazu.

Pri pogledu na takva stabla
odlutao bih mislima
u krajeve krševitih polja
gdje uzdižu se pinije
iza kojih se kriju prostranstva mora;
ili pak u vrtove na obalama Jadrana
što zračili bi živim, evokativnim koloritom
za vrelih, sparnih podneva.

Sve što tada bih ugledao,
kako li je nosilo na sebi znamen uspomene!

Ponekad, umoran, sjeo bih pod
treperave krošnje
kroz koje su prosijavale sutonje zrake
i osjećao radost što raste u meni.

Sjedio bih i osjećao sve one
divne misli gledajući spram plavetnila neba.

Sjedio bih i osjećao te divne misli,
no, jao, na jedan drugi način, umoran,
sada ležim u krevetu
glave prislonjene na uzglavlju
i jedino što mogu jest
prisjećati se prošlosti za kojom žalujem u misli.

Poput šiljatih vrhova igala
bodu me u prsima, u kičmi
šiljasti žmarci
i smrzavica raste mi u tijelu
jer probudio sam se danas pred zoru
poslije more
nakon koje usnuti više mogao nisam.

Čuju se glasovi djece u parku
preko puta.
Ptice ciče u zraku,
u žbunju i krošnjama drveća
i čuje se djevojački smijeh vani na ulici.

Ja ležim u krevetu prislonjen na uzglavlju
i promatram sunčeve zrake što sjaje
na ormaru i zidovima;
jer one su jedino što posjedujem.
Te titrave sjene uspomena
jedino su što imam
u svojoj samoći
i u nesreći što me snašla
godinama unatrag,
zbog koje uzdišem
teško trpeći,
te ja svojoj patnji
ne vidim kraja.

Rođen u ovome grubome mjestu,
među grubom okolinom
gdje na niskoj je cijeni
sve ljudski plemenito i dostojanstveno,
čemu, smatrao sam,
(i još dalje smatram)
da treba težiti
i za što treba živjeti,
u ovome zastranjenom, izopačenom vremenu,
živio sam naivan,
naivan kao lane
kada po prvi puta stupa livadom
ne sluteći surovosti svijeta što ga okružuje.

I kada, šamarom stvarnosti,
(o, grubosti li svijeta što se obruši na dijete
udarcima!)
kao dijete, našao sam se,
tako smatrao sam, prevaren,
ja podnijeti nisam mogao tereta
što oborio se
na nježnu biljku moje mladosti,
pod kojim slomila se čaška cvijeta
što sada krvari i vene,
taj jedini cvijet
mog prebolnog života.

Tlapio sam mnogo
i gradio svijet sebi u mašti
prelijep za sliku stvarnosti.
I, kad našao sam sebe prevarena
jednoga dan i osjetio se budalom,
o, koliko li sam proklinjao svoje snove,
razočaran i satrven!
I kad zapadao sam u očajanje i bol,
iz dana u dan sve žešće i žešće,
koliko li sam htio zaboraviti
osjećati išta oko sebe
i misliti o ičemu oko sebe!
I kako živio sam teško sjetan,
prkosan i pobunjen protiv svoje okoline,
usporedno s tim u meni je rasla patnja
što oduzela mi najbolje je godine moga života.
I dugo vremena trebalo je
da shvatim kako krivo radim sebi.
I dugo vremena je trebalo
da spoznam pravi značaj svojih patnji
i da počnem ponovo cijeniti
svoje snove i misli.
I nakon dugo vremena,
ono što sam smatrao naivnim
a što sam pisao u svojim najranijim pjesmama
koje sam potrgao i prezreo,
počeo sam u zrelijima slaviti i uzdizati.

O, ponajbolji dani moje mladosti,
kako li ste prošli!
Kao vjetar što prohuji poljem
tek nakratko uznemirivši vrhove žita,
prođe moja mladost,
te najbolje godine života
kojima smrtnik može svjedočiti.

Mrtav je svijet koji zanosio
prije moje je misli,
i ja, bojim se toga,
nikada više uskrsnuti neće
u svome pravome sjaju.
Još mnoge mučne godine
proživjet ću u nespokojstvu i sjeti;
možda ću i osjetiti u budućnosti
u određenom razdoblju
radosti prošlih dana,
no, slutim, brzo minuti to će vrijeme
da naslijedi ga poodmakla dob.

I, ja tako ne mogu vas sada zaboraviti
ni prestati oživljavati sjećanja na vas,
o, dani moga ranog života,
kada lutao sam satima cvjetnim predjelima
što pružali bi se do horizonta
u želji da ugledam neki lijepi prizor;
kada disao sam na grudima Naravi
osjećajući njezino bilo kako kuca
zajedno sa mojim.
I premda mrtav taj svijet je za mene,
kada ponekad u svijetu
što ga u sebi nose sunčeve zrake
kojima sada tonem
ili u zvucima glazbe
osjetim pomalo čežnje prošlih dana,
mene obuzme
sjeta i žaljenje zbog takvih slika i čuvstva
što napustili moje su dane.

Spušta se noć sa svojim sjenama
i polako naziru se prve zvijezde na nebu
što ih motrim kroz prozor i zavjese.
I premda od svakih opsjena i iluzija
odustao već sam davno,
ja ne mogu a da ne pomislim
o tome kako na nebu
postoji svjetlo što sjaji i za me
i koje skreće pogled
u moju mučnu i mračnu sobu
punu nelagode, strepnje i strahova,
u mučnu sobu
gdje ostavio svoju sam mladost
i gdje ona
(svaki dan svjedočim tome,
te kada pišem, zapravo pišem rekvijem sebi)
svakodnevno nestaje.

O, Bože, Bože,
premda svakim danom
trudim se da te shvatim
i spominjem u molitvi
svoga se strpljenja i truda i ulaganja
i saznanja tvoje dobrote i opraštanja,
ipak ne mogu da u potpunosti shvatim boli
koje si namijenio meni.
Shvaćam, neke stvari
morati će ostati
do moje smrti nedorečene
i nerazjašnjene,
kao što je i moj život bio do sada.
Ipak, pitam se, zbog čega
breme tolike patnje?
O, kada bih mogao dati izraza svome bolu
zacijelo bi svojim krikovima
razlomio prozore
sobe što čini toliko se tijesnom,
u kojoj živim toliko sputan,
da nalikuje na tamnicu meni!
Ipak, osuđen sam gutati svoje teške boli,
i s time ću morati živjeti
do posljednjega dana.
I kada jednom dođe taj dan
kojega toliko mnogo puta sam zazivao,
premda u grijehu i ludosti,
slutim to, osjetiti ću olakšanje
zbog onoga što navijestiti smrtni će tren,
i ja ću prepustiti se
svjetlu tog drugog svijeta
koga naslućujemo;
jer groznici i grču života kojima živim
nazrijet će se kraj.

Tama se spušta nad ulicu,
a ja palim svjetiljku kraj kreveta.

Mislim o tome kako
mnoge još sate
prisjećat ću se prošlosti;
još mnoge sate probdjet ću u nemiru,
možda hodajući opet sobom
kada bih trebao spavati.

No, premda tijesna moja je postelja
i premda puna teškog ozračja
moja je noć što nadolazi,
ja posjedujem svjetove
u tracima svjetla
kojima ponirem.
I kada usred noći
stupam spram prozora
da ohladim svoje vrelo čelo
prohladnim povezom
što omata ga noćni vjetar oko moje glave,
ja često, u svjetlosti zvijezda
što sjaju na nebu
i krajevima svemira što ih tada zamišljam,
sjetim tvoje se, Bože, beskrajnosti
i nedokučivosti i nedorečenosti
i vječnog tvojeg značaja
što ga slutim tim protegom;
a u svjetlu mjesečine
sjetim se tvojih tragova
što dao si nam ih u stvarima svijeta
i što utjeha su nam
u ovozemaljskoj patnji;
osvrnem li pritom pogled na svoju sobu
i obrise lišća i granja po zidovima,
ja sjetim svoga se djetinjstva,
i ponovo, u nijemoj slici
što raste u meni,
slutim sunce čijim sam zrakama
bio nekada plavljen
a čije sjene sada potitravaju u meni,
i u sebi prenem se saznanjem o tvojoj dobroti
kojom svakodnevno daruješ nas;
i dotad izmučeno bolom i sumnjama,
blaženo vjerom bude moje srce.

.