Ulomak iz romana Okno

Vlatka Planina

I.

Internat za dječake i mladiće Sveti Augustin izdizao se oštro iznad kotline koju je s istočne i zapadne strane omeđivalo Alstonsko gorje, a s južne i sjeverne sićušni cinober krovići mjestašca po imenu Alston te tamnogrimizni crjepovi tornjeva i kupola Svetog Augustina.

„Krovovi boje zagorene krvi“ nazivali bi ih stanovnici nesretna mjesta, no tek kad nitko ne bi slušao jer taj izraz bijaše najstrože zabranjen, baš kao i križanje kad bi se pokraj njih prolazilo te klanjanje pred kipom svetca koji je stajao u niši s lijeve strane ulaza u internat.

Mještani Alstona živjeli su u neprekidnu strahu od internata. Sagrađen još u doba templara te prije točno tri stotine devedeset i devet godina spaljen do temelja samo da bi izniknuo još gorostasniji, internat bijaše ujedno i templarsko središte i škola, iako mu je ovo drugo bila jedina službena uloga. Kobni požar, pričalo se, podmetnut je od strane šačice kmetova koji su živjeli u straćarama podno internata, a sve zbog prisilne udaje jedanaestogodišnje kćeri mezimice jednog od seljaka za rektorova sina.

U požaru koji je progutao gotovo čitav internat život je, osim rektora i djevojčice koju je sudbina u tom trenutku postavila u rektorovu postelju jer sam rektor zapravo bijaše legitimni vlasnik sva sinova posjeda pa tako i malene Izabele, izgubilo i osamnaest profesora, trideset i osam članova posluge te stotinu trideset i troje dječaka od kojih je najstarijemu bilo petnaest, a najmlađemu tek pet godina i osam mjeseci.

Kmetovi, ograničeni vlastitim neznanjem i skromnoumljem, nisu mogli ni sanjati da će boca svijetlozelene tekućine kupljena od seoskog ljekarnika, koji se u slobodno vrijeme bavio onim što su oni nazivali vračanjem, a zapravo bijaše unosan posao preprodaje za to vrijeme teško dobavljivih otrova, eksploziva i kojekavih drugih supstancija, izazvati buktinju i katastrofu ravnu onoj na ilustracijama u knjizi Otkrivenja koju su potajice čitali u postelji prije sna. Izbezumljeni razmjerom tragedije koju sami skriviše, nije prošlo dugo prije negoli se i oni sami pridružiše posljednjem počivalištu žrtava: Izabelin otac objesio se istoga jutra o granu oraha posađena na ulazu u internat kojeg više nije bilo, a ostala četvorica, nevoljna čekati službenu kaznu i javno vješanje, odjuriše bez daha, pobješnjeli i razlomljenih srca, jedan po jedan u buktinju. Smrt ih je pronašla u trenu: vatra koja otapa zidove preuzela ih je prije negoli su uspjeli udahnuti.

Vatra je neprekidno gorjela osam dana, a kad je napokon dogorjela, bijaše to stoga što ničega više za izgorjeti nije bilo. Ni pepeo nije ostao iza nje, već tek pougljenjen kostur ruševine i po njemu rastopljena kovina željeznih rešetki s nekadašnjih prozora dječjih spavaonica.

Zdanje novog internata zgotovljeno je tek poslije dugih dvanaest godina, no kada najzad bijaše dovršeno izgledalo je velebno. Velebnija od samog internata bijaše samo mržnja prema seljacima, budućim stanovnicima Alstona. I unatoč onoj drevnoj kako „vrijeme sve liječi“, znali su Alstonci da to nije uvijek baš sasvim tako ili, ako jest, da je za to potrebno mnogo više od nekoliko stoljeća. Stoga su hodali pognutih glava prihvativši nasljednu zlosretnost koja im je kolala venama izbjegavajući internat i njegove stanare pod svaku cijenu.

A onda, jednog blagog svibanjskog dana, u vrijeme kada se svekoliko pučanstvo odmara nakon obilna ručka, neki seoski dječak uvukao se kroz stara, željezna, toga dana malčice odškrinuta vrata posjeda Svetog Augustina. Uletjet će samo na tren kako bi uzeo loptu nehotice prebačenu preko ograde i prije negoli nabrojiš do deset bit će vani, na sigurnom. No tek što je uzeo loptu i obrisao je o busen trave, jer bijaše sletjela u kaljužu, začu škripu vrata. U trenu se okrene spreman pohitati prema izlazu ako samo i nasluti opasnost, no bijaše kasno: otvora više nije bilo.