Počeli smo u srednjoj školi. Nevješti, kratki. Bar oni. Muški. Gasilo se svjetlo. Da se ne vidi celulit. I bilo je loše, iako smo se voljeli više nego će srce kasnije voljeti. Veze su se prekidale. Bilo je bolno. Na seks nitko nije mislio, samo na emocije. Ne možeš to napraviti bilo s kim. Potrebna je dužina veze, ljubav, povjerenje. Nakon tog doba, uslijedili su horori od pokušaja seksa. Probaj na jednu noć. Budi feminizirana. Bila sam ogorčena. Ipak, trebam voljeti i za mali ulet nečijeg mesa u moje tijelo. Ne možeš se tog zaželjeti. Zaželiš se ljubavi. Ili je to samo s nekima od nas žena. Čezneš da je pored tebe netko, da slušaš kako diše, a njega ni na vidiku. Upadi sirovina, površni poljupci u discu. Ne, više od toga ne idem. Pa onda od usamljenosti uđeš u jednu dugu vezu, pa u drugu dugu vezu. Ali dužina ne garantira užitak što je nekad bio prvi uvjet. Prisjećaš se prvih ljubavi. Kako su bile romantične i nepoderive. Jebote, kako su prve ljubavi nepoderive. Namjesto seksa čekali su nas problemi. Faks, posao, starci, mobbing, lova, trula država. I onda platonske, neostvarive ljubavi. I s njima unatoč platonici sex. Tijelo je kucalo sa dušom. Sve se poklapalo. Položaj njegove karlice sa strukturom mojih organa. On je bio ključ. A ja širom otvorena vrata. Ja piškim u wc-u, a on u muškom do mene. Tresem se. Završimo u isti tren. Peremo ruke, kao da se nije maločas desila eksplozija bez dodira. Ali nije uspjelo, jer to tako ne ide. Idealni seks ne podržava stvarnost. On je u području mistike za mene. I puno žena. Znate, mi ne doživljavamo orgazme, ali im budemo blizu kod platonskih veza. Ne, ne zezam se. Većina majki, žena, baka, tetki, strini, susjeda ne doživljava orgazam. Utjeran nam je strah od muškaraca, grubih, nevjernih i brutalnih. To je naša generacija. A onda naiđe muž. Suptilan, nježan, vjeran. Njemu se prepustiš, ali nikad do kraja. Jer još je na kušnji. Radimo na tome, naravno. I on tako blag je najperverzniji od svih. On je macho, ali samo u postelji. Ipak, orgazma nema. I tako završavam tekst.
