Osobina moje supruge, o kojoj nerado govorim pred drugima, ne tiče se redovitog ili neredovitog kuhanja ili spremanja, ni pretjeranog vikanja ili pretjerane potištenosti; tiče se, zapravo, jedne nevjerojatno banalne stvari: kasno noću, kad bi sve poslove posvršavala, sva jela za sutra skuhala i sve stvari po kući pospremila, prihvatila bi se rješavanja matematičkih zadataka iz trigonometrije. Dakle, ne svih, već samo onih iz trigonometrije. Tako je, samo onih u kojima se spominju ta mala čudovišta: sinus, kosinus, tangens i kotangens. Hej!
Jednu večer osmjelim se pitati zašto to radi. Odložila je svoju uredno našiljenu olovku i zagledala mi se duboko u oči kao nikada do tad. Nelagoda mi zakratko prođe cijelim tijelom.
– Kako da ti to predstavim? – razmišljala je nekoliko trenutaka, a onda se dosjetila.
– Uzmimo ovu ‘tvoju’ religiju o kojoj pišeš na onom svom blogu. Religija u mojem svijetu može biti shvaćena kao funkcija kosinusa koja iz ništa stvara nešto. Kosinus od 0 daje 1. Općenito, trigonometrija, kao znanost trokuta ili kruga, u tvom svijetu bi mogla zauzeti mjesto znanosti o trodimenzionalnom svijetu, dakle, bila bi neka vrst geometrije.
– Dobro, a što bi, onda, bio sinus… u mom svijetu? – već sam se uključio u raspravu.
– Tu već moraš moći sebi predočiti trokut, odnosno svijet, kao da ga imaš na dlanu. Zamisli da si stranica trokuta a svijet hipotenuza istog. Tvoj odnos s hipotenuzom je tvoja filozofija, zar ne?
– Čudno zboriš… – rekoh joj, iako mi se dopala njena igra riječi.
– Nije to sve, zamisli sada što bi bio tangens, koja od tvojih duhovnih moći čovjeka?
– Čekaj, čekaj, za znanost smatram da se samo dotiče površine stvari koje spoznaje…
– Odatle cjelokupna znanost je samo tangenta svijeta koji spoznaje! – slavodobitno zaokruži priču moja supruga u pogledu još jedne trigonometrijske funkcije.
Preostao nam je još samo kotangens i… umjetnost. Ali tu moja supruga obori glavu i vrati se rješavanju svojih zadataka.
– Ono što u ovom trenutku sada radim… – reče tiho, ne dižući glavu – …jest rješavanje te još neriješene zagonetke, kako dokazati da jedina preostala funkcija – kotangens – odgovara umjetnosti, umjetničkom djelovanju u svijetu. Gotovo se čini lako jer je kotangens funkcija koja je obrnuto proporcionalna tangensu, ali…
– Pa da, tako je! – povikao sam razdragano. – Znanstvena i umjetnička djelatnost su u potpunoj suprotnosti… Na dobrom si putu… – počeo sam hrabriti svoju suprugu.
– Pa baš i ne… – procijedila je kiselo.
– U čemu je problem? – upitah, ali ona samo teško uzdahnu i vrati se rješavanju svojih zadataka. Tu sam je pogladio po kosi, a onda svoje usne primakao njenoj ušnoj školjki:
– Ali znaš… ne moraš trošiti vrijeme na tako nešto… dokazivati povezanost trigonometrijskih funkcija s moćima čovjekova duha… čini se malo…
– Znam i ne brini; to radim samo iz ljubavi prema tebi… – reče i tu se poljubismo.
Prošlo je neko vrijeme; i napokon, moja žena se oglasi:
– Čuj… čini se kako je ova tvoja umjetnost ugrađena u same temelje računskog postupka koji provodim kako bih je razotkrila. Kao da je čitava trigonometrija… samo umjetnost. Nemoćna sam, izgleda da nikada neću shvatiti umjetnost jer je, po svemu sudeći, na meni nedostupan način ugrađena u temelje svega – reče nakon čega mi se skrušeno privinu uz rame. Pogladih je po kosi i ponovno poljubih.
Hm, umjetnost kao „teorija svega“, kao odgovor na pitanje zašto? Pa napokon i da s jednom teorijom budem zadovoljan, pomislio sam lica zagnjurenog u njenu kosu, na momente izvirujući i motreći upaljenu lampu na njenom stolu.
