U svim mi je prozorima danas kiša, i to ne ona laka, travanjska, koja pjevucka i najavljuje, nego teška i gusta, prava kiša studenoga. Bez kozmetike i boja, bez zavaravanja, kiša koja sve uvlači u zemlju i k zemlji: oblake, ljude, lišće i gradove. Vrijeme Škorpiona ima priču koju nitko ne voli čuti, ali je nužna ako u proljeće želimo iznova započeti. Ili samo nastaviti?
Ovo je dan kad se rano pali svjetlo i poseže za provjerenim receptima i mirisima koji nikad ne iznevjere. Štrudla od jabuka s puno maslaca, cimeta i vanili šećera. Nešto tako obično kao ponedjeljak. I dobro kao jabuke i šećer. Gledam kroz prozor, kapi se cijede sa stakla, prolaznici žure glava uvučenih u ramena. Usne mi, same od sebe polušpatom oblikuju riječ „jesen“ i ona zvuči sasvim drugačije nego prošli tjedan, kad joj je sunce dodalo svoj zadnji zlatni prah. Danas, uz kišu, trebam slatke mirise. Kao zaklon od onog drugog, tamnog dijela jeseni.
