1
Razmišljanja o odluci
(Sada)
Dok neobične emocije prožimaju moju dušu, prolazeći poput oštrog vjetra kroz pukotine visokih stijena, postajem svjesna kako je život društveno robovlasništvo. Bila sam uvjerena da činim ispravnu stvar; obrazovanje, posao, kuća, automobil, suprug i djeca. Što tu može biti pogrešno? Živjela sam u bajci. Međutim, čini se da je svijet sve samo ne bajka, dok je većina nas zaslijepljena iluzijom dobra i zla, ispravnog i neispravnog, pravog i pogrešnog puta. Bila sam sretna. Ili sam samo tako mislila? Je li moguće da me okolina uvjerila u spoznaju vlastitog zadovoljstva i vječnog osmjeha? Mogu li prihvatiti njegove riječi koje su ostavile snažne tragove na mojoj duši, u mom razumu, po mom životu? Jesu li se ti tragovi upisali u vječnost onoga što predstavljam kao osoba? Pitam se koliko sam dugo živjela prema tuđim pravilima, koliko sam se dugo skrivala iza visokih zidina. Nebo je još uvijek plave boje, zar ne? Trava se još uvijek njiše kada vjetar prolazi? Je li more još slano?
Svjesna sam da sam pojedinac u velikom svijetu, figura na polju šaha. No što ako je on bio u pravu? Što ako je njegovo razmišljanje ispravno? Mogu li se oduprijeti sustavu i stvoriti nove oblake koji će putovati iznad visokih planina i niskih brežuljaka?
Dan i noć mog postojanja izmjenjivali su se kao na nezaustavljivoj pokretnoj traci sve do trenutka kada nisam ponovno vidjela Salona. Naši putovi, sudbinski ili slučajno, susreli su se jednog kišovitog predvečerja koje je sve promijenilo.
2
Susret sa Salonom
(Prije)
Nakon što me mladost ostavila, a srednje životne godine zagospodarile mojim vremenom, izgubila sam volju i htjenje za noćne izlaske. Nekoć sam znala tulumariti do ranih jutarnjih sati, upoznavati različite ljude, zabavljati se s raznim (ne)poznatim mladićima, ispijati alkohol i uvlačiti dim cigareta, no otkada sam se udala, a ubrzo nakon toga postala majka, organizam mi je jasno naputio neka pritisnem kočnicu. Barem na određeno vrijeme. Iako mi je logika nalagala kako bi to vrijeme moglo potrajati do mog posljednjeg sata.
Vana, moja prijateljica još od studentskih dana, nagovorila me neka pođem s njom na rock koncert. Da se taj, kako su najavljivali, glazbeni spektakl održao u Rinu (gradu u kojem smo živjele) vjerojatno bih odmah pristala, no znajući da će bend pjevati i svirati u Avanu, (gradu u kojem smo studirale), ne mogu reći da me oduševila činjenica o trosatnom putovanju.
Suprug se nije previše zabrinuo zbog mog odlaska. Rekao je kako će pripaziti na djecu i poželio mi dobar provod. To me pomalo razočaralo. Prva misao mi je bila kako smatra da nitko neće baciti pogled na njegovu ženu. Zar nije bio nimalo ljubomoran? Za razliku od mene, imao je mnogo prijatelja s kojima se često družio nakon posla; odlasci u kafiće, na utakmice i vožnje biciklima bile su najčešće njihove radnje.
Unatoč tome što mi se baš i nije išlo među ljude, priznajem da sam donekle bila uzbuđena. Bio mi je to prvi izlazak posljednjih godina, tijekom kojih mi se život sveo na posao i obitelj. Najavljeno je da će u Avanu u petak biti stabilno vrijeme. Cijeli sam tjedan planirala što ću odjenuti, a kada sam donijela odluku, došlo je do promjene– umjesto u subotu, kišni oblaci pozdravit će Avance dan prije. Ta me informacija deprimirala; iz haljine sam uskočila u plave traperice i crnu bluzu, a iz štikli u sportske tenisice. Užasna kombinacija, no nisam htjela da mi noge promoče, dok mi se za čizme činilo prerano.
Tri sata voženje zbog gustoće prometa, pretvorila su se u tri i pol. Veći dio puta Vana i ja smo razgovarale o našim uobičajenim temama; odjeći, cipelama i odjeći. Iz zvučnika je udarala glazba benda koji smo planirale pogledati uživo. Kada je Vana glasno zapjevala stihove o vječnoj ljubavi, nije mi preostalo ništa drugo nego se podbočiti na suvozačev prozor.
S obzirom da sam imala znatno unosniji posao od nje, zasmetalo me prijateljičino čašćenje s ulaznicama, no kako je rekla, to je bila zahvala što joj pravim društvo. S druge strane, ja sam nas počastila s prvim pićem; ona je poput prave obožavateljice spomenutog glazbenog žanra uzela pivo, a ja poput majke dvoje djece, sok od naranče. Iako smo se trebale držati zajedno da se ne pogubimo u gomili koja je nastala ispred velike natkrivene pozornice nošene snažnom rasvjetom, čim je pjevač preuzeo mikrofon u ruke, pitajući publiku je li ona dobro, Vana je podivljala i skakući se počela probijati među prve redove. Uzaludno sam je dozivala. Nadajući se da će me pronaći kada sve završi, ostala sam stajati pokraj ograde i kioska s pićima.
Kišica je rominjala, a moj se pogled udubio u poznato lice koje me na tren pogledalo. Bio je to Salon, osoba s kojom sam dijelila studentske klupe. Odstranila sam pogled, djelomično se praveći da ga nisam vidjela ili, u najmanju ruku, prepoznala. Činilo mi se glupim približiti mu se i pozdraviti ga. Nisam znala što da mu kažem. Možda me posve zaboravio, kao što sam i ja njega, barem do trenutka kada nam se oči nisu pronašle.
Očito da me dobro detektirao vidnim poljem. Bio je znatno hrabriji, a moram priznati, i uljudniji. Ubrzo mi je prišao, držeći plastičnu čašu pive u ruci. Nije se doimao slušateljem rocka. S ruksakom na leđima, kratkom zelenom majicom i poderanim kratkim traper hlačama, izgledao je kao da se uputio s društvom opijati sa stražnje strane školske zgrade.
„Sjećaš se mene?“ nasmiješeno me upitao.
„Naravno“, rekla sam pomalo sramežljivo. „Nisi se mnogo promijenio.“
„Ti si se promijenila.“ Zastao je i na brzinu me odmjerio, zadržavši kratki pogled na mojim grudima. Znala sam da mu je namjera bila spontanost, kao što sam znala da nije tako ispalo. „Promijenila si se na bolje.“ Znala sam i da je pristojno lagao, zbog čega mu nisam zamjerila. Na koji sam način s petnaest kilograma viška i širokim kukovima mogla izgledati bolje nego u studentskim danima? „Kako si? Što ima?“
„Dobro sam. Stvarno sam dobro.“ Nekoliko sam puta kimnula glavom i ukratko mu ispričala da sam se nakon diplome preselila, zaposlila, udala i postala majka.“ Pozorno me slušao, povremeno ispijajući alkohol.
„To je lijepo“, rekao je nakon čega sam ispod nosnica osjetila neugodni zadah njegova pića. „Ja sam ostao ovdje u Avanu; nemam posao, suprugu ni djecu.“
„Ma pronaći ćeš već svoju sreću“, rekla sam ne znajući što da zapravo kažem. Prošlo je dvadeset godina, a on je izgledao kao da studira. Čak je još uvijek njegovao brkove, češljajući se u desnu stranu. Da mu lice nije ostarjelo, rekla bih da je zaglavio u vremenu, a očito i prostoru. Tko je želio živjeti u Avanu? Jedva sam čekala napustiti taj grad pun otrovnog zraka koji je proizlazio iz mnogobrojnih tvornica.
„Nemoj me tako gledati.“
„Kako?“
„Kao da si uspjela u životu jer imaš sve što si mi nabrojila. Ja nisam zaglavio, niti sam nesretan. Sasvim suprotno, sretan sam.“ Kada je pjevač vrisnuo, na trenutak se okrenuo prema pozornici. Primijetila sam da je na zatiljku glave oćelavio, no ne više nego prije dvadeset godina. Sjetila sam se kako sam s prijateljicama komentirala da će ubrzo posve oćelaviti, ali to se ipak nije dogodilo. Kosa mu je ostala identična. Možda čak i odjeća.
Nastavio je kada se okrenuo prema meni. „Ironično da si prošla sav taj put misleći da imaš slobodnu volju.“
„Koji put?“
„Životni. Misliš da je to sloboda? Činiti što i svi drugi; živiš od vikenda do vikenda, moleći Boga da te suprug ne vara, da ne dobiješ otkaz, da ti potres ili porez ne oduzme kuću, da se ne udebljaš pa da te drugi ogovaraju, da te djeca jednog dana ne napuste i zaborave…“ Zastao je. „Život je samo jedan i zato u njemu treba uživati. Pogledaj mene. Bio sam s mnogo djevojka. Zaljubljenost traje neko vrijeme, ljubav nešto dulje, no poslije… Sve su mi dojadile i krenuo sam u sljedeće poglavlje, tražiti novu. Promijenio sam mnogo stanova. Ne želim se vezati za nikoga i za ništa. Živim poput slobodne ptice.“
„U Avanu?“ Htjela sam ga time uvrijediti jer prema njegovim riječima sve što sam postigla u životu nije bio moj, nego društveni izbor.
Salon se nasmiješio, shvativši moju namjeru. „Meni je ovdje lijepo. Zašto misliš da si postigla više od mene kada si napustila Avan? Ja sam zadovoljan ovdje. Ovo je još uvijek moja trenutna prostorna destinacija. Ne putovanje oko svijeta, nego ovo mjesto gdje sada stojimo, razgovaramo i pijemo.“
„Ali od čega živiš?“
„Snalazim se. Razni privremeni poslovi uskaču mi u raspored. Kada sakupim novac, dajem otkaz i dalje uživam.“
„To je preživljavanje.“
„To je sloboda, draga moja. Ne računajući tih nekoliko dana kada radim, nitko mi ne naređuje kada ću ustati, što ću odjenuti i što ću raditi. Nisam zaglavio u mladosti, nego sam ostao u njoj jer je ona najljepša životna točka. Razdoblje u kojem ti se nudi beskonačno mnogo izbora što, kamo i kako dalje. Nisam se uputio prema budućnosti jer želim da mi sva vrata budu otvorena. S druge strane, ti si zarobljena u obiteljskom i poslovnom životu. Odabrala si isti put poput svih ostalih i definirala ga normalnim i očekivanim.“
„I što bih sada trebala?“
„Opustiti se pritiska koji svijet vrši na tvoju dušu. Dođi k meni. Bavit ćemo se sitnim poslovima, družiti po kafićima i noćnim klubovima, izlaziti u kina i kazališta, trčati i plivati. Bit ćemo slobodni, a nakon što si dojadimo, vjerojatno ćemo si naći nove partnere i nastaviti istim tempom. Jer na kraju putovanja, dok god ne odaberemo sljedeće životno poglavlje, slobodni smo.“ Zatim mi je predao papirić s brojem svog mobitela.
„Ti si lud“, rekla sam kroz blagi osmijeh.
„Ne“, zagledao se u tamno nebo. „Ja sam samo ja.“ Potom je otišao svojom stazom, dok sam ja ostala ukočeno stajati u gomili.
3
Razmišljanja o odluci
(Sada)
Ležim u krevetu pokraj supruga koji mirno spava. Način njegova disanja govori mi da je u dubokom snu. Bezbrižno lebdi snovima, znajući kako je sutra novi radni dan. Dan tijekom kojeg će nevoljno rano ustati, pokušati tijelo osvježiti mlakom vodom koja će po naredbi izlaziti iz tuša bučeći po kupaonici, skuhati kavu kojoj će jedini zadatak biti razbuditi svog gospodara, a potom će odjenuti odijelo koje sam mu ispeglala i posložila na vješalicu. Oduvijek se žalio kako se ne osjeća ugodno u toj odjeći, no nosi je svakog dana na posao. Čak se i brine da ga susjedi ne vide u ležernom stilu kako im ne bi pao u očima. On je za njih poslovni čovjek; poduzetnik koji zna što želi i kako doći do toga.
No što je sa mnom? Zašto ne spavam mirno poput njega? Zašto se ne radujem prisilnom izlasku iz površnih snova, jedva svjesnom tuširanju, ispijanju kave koja se po osnovnoj logici ne čini prijateljem organizma, a zatim odijevanju odjeće koja me steže, nedozvoljavajući koži disati? I nakon što me umorni dan izjede iz unutrašnjosti, još moram skuhati ručak za obitelj te pripaziti što mi drugi govore iza leđa. Zar želim sve to? Usrećuje li me takav raspored? Kao djevojka čekala sam vjenčanje i obitelj, a sada kada su moje noge prošle tim stazama, osjećam se zbunjeno. Ne želim čekati mirovinu, ne želim ostarjeti u ovakvoj sredini.
Razmišljam o Salonu i njegovim riječima. Mogu li pobjeći pritisku koji se vrši na mene? Jednostavno odbaciti društveni teret s leđa? Jesam li dovoljno snažna oduprijeti se svemu što me svijet naučio? Je li svijet uopće bio moj učitelj?
Ustajem i uzimam mobitel u ruku. Promatram brojke na papiriću. To bi trebao biti njegov broj. Želim li zamijeniti ovaj milijunski užurbani grad s gradićem od desetak tisuća glava? Možda je Avan oduvijek bio moj odgovor na sva pitanja. Trebam li primiriti dušu pored svježeg mora i promatrati izlaske i zalaske sunca? Činiti sve što čini i Salon?
Izlazim iz spavaće sobe i upućujem se u kuhinju. Tamo me nitko neće čuti. Tišina gospodari prostorijom dok palim svjetlo. Odjednom, sve vidim. Sve mi je jasno. Prislanjam mobitel k uhu. S druge strane najprije nema ničega, a zatim se čuje spajanje. Veza je uspostavljena. Zvoni. Ako se Salon javi, napuštam sve i odlazim.
U mladost.
U opušteni život.
U slobodu.
