Nekada nas Priroda nekom svojom mogućnošću iznenadi do te mjere da smo spremni pomisliti da je cijelo vrijeme (bila) svjesna svega, i prostora i vremena i vlastitog postojanja, te da s nama samo zbija šale, mizernim ljudskim rodom, koji se u njezinu fantastičnu okrilju – pod zvijezdama, pojavio možda i greškom, kao samo jedna od njenih neizmjernih mogućnosti… A ako ćemo biti pošteni do kraja, ne radi li se tek o jednoj iznimno bahatoj mogućnosti koja je u svom postojanju uglavnom uvjerena da se svijet i doslovno vrti oko nje!
U priči koja slijedi, uzeo sam si za pravo da budem Priroda, i ako je potrebno, njen apeiron – ono iz čega (ona) proizlazi ili izvire. Svi pisci su ono nevidljivo i neiskazivo za svoje junake, a moj glavni junak neka bude čovječanstvo. U ovoj priči odlučio sam ga izložiti jednoj bizarnoj mogućnosti koja je – a to će postati očito – inspirirana jednim segmentom njegova razvoja koji se događa danas…
U skladu s tim, odlučio sam se otisnuti u svemir i dostići jednu od letjelica Voyager… a radi se o letjelicama NASA-ina programa (pokrenutog davnih 1970-ih) koje trenutačno predstavljaju najdalje objekte od Zemlje koje su nastale čovjekovom rukom… i sve to, kako bih vam postavio sljedeće pitanje: kolika je vjerojatnost da Voyagere, koji se tminom svemirskog prostranstva kreću brzinom između 15 i 30 km/s slučajno pronađe i dostigne glazbeni broj u ‘Wi-Fi obliku’ jedne internetske postaje odaslane sa Zemlje prije nekoliko dana? Dakako, vjerojatnost je vrlo mala… Jedino, ako niste sama Priroda, apeiron priče i u mogućnosti stvari posložiti na takav način, da se to doista dogodi… a što sam upravo učinio!
Poznato je što na svom putovanju prema rubu Sunčeva sustava nose Voyageri, osim tone senzora i osjetljivih instrumenata, koje su rabili za snimanje i mjerenje koječega zanimljivoga i nezanimljivoga na tzv. vanjskim planetima Sunčevog sustava i njihovim mjesecima – nose Golden Record, zlatnu ploču sa snimljenim zvukovima i slikama sa Zemlje, svojevrsnu vremensku kapsulu povijesnog razvoja čovječanstva u danom trenutku, koja je stidljivo namijenjena nekoj drugoj inteligentnoj vrsti u svemiru ili možda, prema riječima samog Carla Sagana, idejnog tvorca Ploče, nama samima u budućnosti, na nekom možebitno višem stupnju razvoja … Stoga je i popis glazbenih kompozicija na ploči pomno odabran. Osim klasičnih majstora Bacha, Mozarta, Beethovena, Stravinskog, u toj svojevrsnoj ‘boci u kozmičkom oceanu’ nalaze se i azerbejdžanska i peruanska tradicijska glazba; melankolični blues Louisa Armstronga, a kao poseban predstavnik Sjedinjenih Američkih Država svoje mjesto je zauzela i “Johnny B. Good” Chucka Berryja… Valja napomenuti da je molba Carla Sagana da se na ploču uvrsti i pjesma Here comes the sun grupe The Beatles, od EMI glazbene kuće, iz nama danas nerazumljivih pobuda, glatko odbijena… Pa ipak, čast da se pri kontaktu s vanzemaljskom inteligentnom civilizacijom prva pokrene pripala je 1. stavku 2. Brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, i to nakon duge i zamorne rasprave Odbora kojim je presjedao sâm Carl Sagan… Ništa se nije željelo prepustiti slučaju, premda će se jedan takav, prema mojoj zamisli, upravo dogoditi…
Naime, malo je poznato da su nesretni NASA-ini inženjeri s pločom nesretno integrirali i mehanizam za snimanje koji se neočekivano aktivirao u trenutku kada je jedan zalutali kamenčić iz Kuiperovog pojasa naletio na jednu od letjelica… Da nesreća i slučajnost budu veći, baš u tom trenutku elektromagnetski valovi glazbenog broja emitiranog sa Zemlje prije tjedan dana mimoilazili su se s letjelicom. U sljedećem trenutku, već ih je nesretni mehanizam za snimanje snimio na ploču. A da stvar bude najgora moguća, jedan drugi mehanizam, mehanizam za kontrolu redoslijeda kompozicija, upravo snimljene zvukove stavio je na prvo mjesto…
I sigurno si postavljate pitanje o kojem se glazbenom broju radi… Kojoj je to kompoziciji pripala čast da se u dalekoj budućnosti začuje iz unutrašnjosti Voyagera, kada dođe do možebitnog susreta s pripadnicima inteligentne vanzemaljske vrste…? A koja bi, istodobno, u njihovim očima, trebala uputiti na najbliže nam stanje našeg uma i naše svijesti, humanost na djelu i u duši, želju za kontaktom i utjehom u samoći svemirskog bezdana…? To je kompozicija koja počinje sljedećim stihovima:
Volim piti
Volim piti
Volim piti i ljubiti!
Takvoga me majka rodi
Takav ću i ostariti!
A sada zamislite da ovi stihovi (dočaravajući možda i smjer kojim je u međuvremenu krenulo čovječanstvo u svom ‘razvoju’…) uključujući prateću glazbu, odjekuju međuzvjezdanom tišinom… To bi se dogodilo onda kada bi neki kamenčić iz Kuiperovog pojasa, recimo, svakih tisuću godina, pogodio Voyager u prolazu. Jer – da završimo s nesretnim slučajevima – u međuvremenu se stigao pokvariti i uređaj za kontrolu reprodukcije same ploče, pa bi ju, u nekim, ali ipak rijetkim, slučajevima, pokrenuo čak i zalutali solarni vjetar… Ali dakako, to već ne možete zamisliti, jer poznato je da se zvuk u svemiru ne širi…
40 000 godina poslije, na Sveučilištu XXYYZZ na planeti pogodnoj za život zvjezdanog sustava Gliese 445, jedan znanstvenik će konačno dešifrirati stoljećima nerazumljivu poruku pristiglu s otrcane letjelice neke, pretpostavka je, super razvijene civilizacije u svemirskom susjedstvu… Poruka će uskoro postati vodič mudrosti za sva bića, mahom ženskog roda, na toj planeti, izgubljenoj, kao i Zemlja, u tmini svemirskog bezdana… “Ta bića gotovo da su dosegnula savršenstvo…”, reći će znanstvenik, dešifrator poruke, okupljenima na skupu na kojem će mu dodijeliti nagradu za životno djelo “…u jednoj pjesmi pošlo im je za rukom povezati sve ključne pojmove vezane uz život.”
Kada će mnogo, mnogo godina kasnije ljudska civilizacija, u nebrojeno puta ponovljenom, i iz ovog kuta gledanja, nezamislivom stupnju svog razvoja, naići na, u to doba, beživotni planet zvjezdanog sustava Gliese 445, na njegovoj pustoj površini, prkoseći melankoliji vremena, urezane u kamen, pronaći će sljedeće, šokantno razumljive, riječi:
piti, ljubiti, roditi, ostariti.
