Razgovor s Hrvojem Markom Peruzovićem

Nataša Nježić Bublić

Hrvoje Marko Peruzović, rođen je 28. travnja, 1971. godine u Zagrebu. Završio grafički odjel Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Diplomirao slikarstvo 1995. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (klasa prof. Ðuro Seder). Studijski boravio u Parizu, Milanu, Veneciji i Beču. Član je HZSU-a i HULU-a Split. Osim slikarstva bavi se klasičnom grafikom, ilustracijom, skulpturom i fotografijom. Izlagao je na tridesetak samostalnih izložbi kao i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Piše poeziju, aforizme i kratke eseje iz područja likovnosti. Dobitnik je prve nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama, koja se dodjeljuje u sklopu zadarskog festivala književnosti KaLibar. Živi i radi u Splitu i Bolu na otoku Braču.

Kad pjesnik i slikar piše: “Zapravo i ne radim ništa drugo nego šutim o samoći”, opisuje univerzalno iskustvo izdvojenosti koji čuči u svakom umjetniku i potiče ga da shvati svijet na jedan obuhvatan način koji nikad neće doseći, ali njegova umjetnost jest put do transcendentalnog doživljaja koji se upravo tom samoćom realizira. Svijet Hrvoja Marka Peruzovića je dualno prožimanje svijesti o životu kroz likovnost i kroz pisanu riječ.

 


 

Metafora: Hrvoje, široj javnosti si postao poznat kad si dobio prvu nagradu “Post scriptum” za književnost na društvenim mrežama u sklopu zadarskog festivala književnosti KaLibar. Kada si počeo pisati poeziju i da li je zanimanje za tvoju poeziju potaklo interes publike za slikarstvo kojim se baviš cijeli život? 

HMP: Ljudi su me do sada poznavali prvenstveno kao slikara. Poeziju, kao i neku vrstu duhovnog dnevnika za vlastite potrebe pišem već dugo vremena ali ozbiljnije sam se počeo baviti pisanjem zahvaljujući Facebooku, dakle, zadnjih pet do šest godina. Pozitivne reakcije su me ohrabrivale da nastavim s objavljivanjem. Osim toga, kada sam se prije četiri godine preselio iz Bola na Braču u Split, priključio sam se neformalnoj pjesničkoj skupini pod nazivom „Rječilište“ koja mi je dodatno pomogla da prihvatim sebe i kao pjesnika. Nagrada „Post scriptum“ je na najbolji mogući način potvrdila da to što radim ima smisla i olakšala put do izdavača. Uskoro bi trebala biti objavljena moja prva zbirka poezije u nakladi Jesenski i Turk a uredit će je Kruno Lokotar. Imam već jako puno materijala. Vjerujem da su moje pjesme skrenule pozornost na moje slikarstvo ali i ponudile neku vrstu dodatnog tumačenja onoga što slikam.

 

Metafora: Koliko su ti društvene mreže otvorile vrata prema recipijentima umjetnosti, a koliko te iscrpile, ako jesu? 

HMP: Društvene mreže su sjajan alat i  najbrži način da se dopre do širokog kruga ljudi koji vole umjetnost i žele znati što se zbiva oko njih. Isto tako su dobar izvor korisnih informacija. Odmah sam to prepoznao i nastojao iskoristiti. U današnjem mnoštvu podataka kojima smo svakodnevno bombardirani, nije lako doći do onih pravih. U tom smislu Facebook mi je puno donio. Otkrio sam potpuno nove svjetove i susreo divne ljude. Jasno, treba se znati adekvatno služiti njime i kao u svemu, treba imati neku razumnu mjeru.

 

Metafora: Što je tvoje primarno područje zanimanja, grafika, ilustracija, skulptura, fotografija.. U kojoj formi osjećaš da daješ najviše od sebe? 

HMP: Ja sam prije svega slikar ali rado se služim i drugim medijima. Svaki od njih ima svoje posebnosti i specifičnosti ali i ima i svoja ograničenja. Zato često volim kombinirati i eksperimentirati. Neke stvari se mogu ljepše izraziti bojama a određena stanja se opet mogu bolje opisati riječima. To se na kraju krajeva ionako prožima i nadopunjuje. Bitna je osjećajnost i duh koji je prisutan u svemu što radim. Zapravo, čovjek uvijek govori o istom, samo na nešto drukčiji način. Fotografija, primjerice, nastaje u trenu, kao i pjesma, hvata jedan određeni trenutak, impresiju ili senzaciju. Slika je djelo koje se gradi nešto duže, kompleksnija je. Grafika također zahtjeva dugotrajniji rad i iznimnu tehničku vještinu. Sve naravno ovisi o nadahnuću, raspoloženju i općem stanju u kojem se trenutačno nalazim. Vjerujem da svatko tko stvara umjetnost ima neku vrstu „kreativne neuroze“ koja ga uvijek iznova tjera na igru i neprekidno istraživanje, bilo da istražuje samoga sebe ili načine na koje se može adekvatno izraziti. Dokle god taj proces traje, čovjek se može smatrati umjetnički živim i mladim.

 

Metafora: Tko su tvoji uzori u likovnosti, na čija djela se naslanjaš i u kojem stilu bi volio biti prepoznat, a tko u pisanoj riječi?

HMP: Ovo su složena pitanja ali pokušat ću nekako odgovoriti na njih. Priznali mi to ili ne, sve što radimo proizašlo je iz nečega što nam je prethodilo. Postoje brojni utjecaji koji su vidljivi u mom radu. Neke sam odabrao svjesno ali puno je toga što sam usvojio nesvjesno i što je utjecalo na moj rad. To je gotovo nemoguće u potpunosti detektirati. Moj prvi susret s likovnošću ali i pisanom riječi, bio je strip. Bliska mi je secesija i simbolizam, Schiele, Klimt, Hodler ali i Ljubo Ivančić ili Ivo Dulčić, sve ono u čemu se može osjetiti snažna crtačka komponenta uz dodatak profinjenog kolorizma, ili kako je to jednom kazao Miljenko Stančić kad su ga pitali za uzore: „Svi (oni) koji nepopustljivo teže savršenstvu izraza“. Uvijek sam pokušavao spajati ono nespojivo. Mislim da je to danas jedini način da se stvori nešto donekle novo i autentično. Skoro sve je već viđeno. Teško je definirati vlastiti izraz, pogotovo zato jer često znam mijenjati teme i način rada. Što se tiče poezije, od svega onoga do čega sam uspio doći, najviše su me se dojmili Ivan Slamnig, Zvonimir Balog, Boris Maruna, Leonard Cohen, Zbigniew Herbert, Adam Zagajewski, kao i brojni hrvatski suvremeni autori čija mi je tematika i poetika bliska i zanimljiva. Stalno čitam i tražim nova imena.

 

Metafora: Misliš li da vrijedi tvrdnja da pjesnici i pisci moraju biti dobri i marljivi čitači, ili je pisanje isključivi prostor talenta?

HMP: Čitanje je svakako bitno, isto kao i gledanje slika, ako govorimo o slikarstvu. Tuđa iskustva nam itekako pomažu. Prvenstveno zato da bismo mogli lakše shvatiti sami sebe. To je proces učenja. Na kraju krajeva, mi nastavljamo tamo gdje je netko drugi jednom stao. To je osnovna ideja razvoja. Pomak je ono što nas zapravo veseli. Pomak u odnosu na druge ali i na nas same. Talent je sklop doživljaja, obrade unesenih podataka i mogućnost njihove materijalizacije.

 

Metafora: Spominješ “kreativnu neurozu”, dese li ti se periodi da se satima baviš umjetnošću i utoneš u kontemplaciju u kojoj vanjski svijet nema pristupa?

HMP: Postoji određena vrsta stvaralačkog nemira i konstantnog nezadovoljstva, za koju vjerujem da većina umjetnika nosi u sebi. Taj sam osjećaj nazvao „kreativnom neurozom“. To je nešto što nas tjera da iznova stvaramo i istražujemo nove načine pomoću kojih možemo izraziti svoja unutarnja stanja. U trenutcima stvaranja, čovjek izgubi osjećaj za vrijeme i prostor, očisti se od onog banalnog i svakodnevnog jer je usredotočen na određen umjetnički problem. Upravo to stanje, koje je nalik na neku vrstu dinamičke meditacije, molitve ili kontemplacije, rađa nove ideje. Nadahnuće je najčešće posljedica tog procesa, i uglavnom dolazi tijekom samog rada.

 

Metafora: Koliko te je ono čime se baviš oplemenilo i učinilo senzibilnim na emocije i potrebe ljudi kojima si okružen?

HMP: Umjetnik se bavi promatranjem svijeta oko sebe. Jasno je da posjeduje specifičnu vrstu osjećajnosti i da primjećuje određene stvari na koje takozvani obični ljudi ne obraćaju pažnju. Postoje razne definicije umjetnosti, kao i različiti pristupi unutar same umjetnosti, ali mogao bih reći kako umjetnost čini ono nevidljivo vidljivim ili ono vidljivo čini još vidljivijim. Vjerujem da je sve što radim, izravno ili neizravno u službi Čovjeka.

 

Metafora: Kakve su tvoje ambicije? Što bi te usrećilo i samoaktualiziralo u budućnosti? 

HMP: Treba biti svjestan vremena i prostora u kojem živimo. Moje ambicije nisu više onakve kakve su možda bile prije nekih tridesetak godina kada sam počinjao svoj umjetnički put. Puno se toga u međuvremenu promijenilo. Malo je ljudi koji danas mogu živjeti od vlastite umjetnosti. Sretan sam jer radim ono što uistinu volim i što mi to još uvijek polazi za rukom, iako je život samostalnog umjetnika pun neizvjesnosti i straha za budućnost. Opća klima nije nimalo poticajna. Usprkos svemu nastojim se i dalje razvijati i stvarati. Težim tome da sve ono što osjećam i nosim u sebi, uspijem što vjernije izraziti, kako bi taj raskorak između onog unutarnjeg i nevidljivog bio što manji u odnosu na ono izvanjsko i vidljivo. Svaki pomak u tom smislu, pruža mi istinsko i neiscrpno zadovoljstvo.