Nepušenje iritira
Ne znam je li to stvarno
ali kolutovi dimova
katkad crvene,
plave se pri udisaju
a po izlasku iz pluća pocrvene,
ne uvijek kod svih
već
katkad kod nekih,
jel to njima skori
smrtni čas ili je to igra refleksija
svjetlih?
Možda da pitam čovjeka
je li dobro
ili
ga je već sjebao 5./100 derivata
spoja benzen,
no već znam da
bi me
poslao u kurac
i ustvrdio da sam
kreten,
ne želim gnjavit čovjeka
ali stvarno me zanima,
da li on ikada
skuži da mu krvi nestaje
u izdisaju dima?
Wow, ok, sad zbilja kužim
da su točni zaključci
vaši,
za popizdit su misli koje
generiramo mi
nepušači,
i još samo da otkrijem
čime živciram ostale
i još bi se mogao
fino snaći.
Prskanje u troposferi
Viski me tješi
dok pauci hodaju
po meni,
izviru iz kamenčića na kojima
sjedim u tami, zagušenoj
sjeni,
na nebu svjetluca nekoliko
zviježđa,
površina jezera usred grada
malo se spustila ali i
dalje ne žeđa,
komercijala popa utihnula
je svoju dreku,
svjetla uprta ka nebu
prigušuju se na nasipu
uz rijeku,
odjednom polete raketice
u mračni vis,
kad dosegnu vrhunac prsnu
uz ka-boom koji se nastavlja
na prethodni swishhhh,
nebo je u vatri
a mi se ne bojimo,
divimo se spektaklu
koji smo čekali da
dobimo,
noćna mora trećeg svijeta
ovdje je prekrasan
san,
gucnem još malo viskija
i ponadam se da će i
tamo biti spokoja za
zapaljeno nebo tamo negdje
u budućnosti jedan
dan.
Što sam ono htio?
Jebemu, kad sam
izašao iz kuće
imao sam ideje,
neke jebeno morbidne i poremećene
što će svjedoke istog
potaknuti
da šokirano bleje,
samo trebam doći
„Pod stare krovove“,
uzet kavu i ispisivat
olovkom po papiru
grafitne rovove,
no čim sam sjeo
kao da sam prošao
kroz lobotomiju,
ne pretjerano strašnu
jer još uvijek imam
nad svojim mislima
autonomiju,
međutim, nemam blage
veze što sam
htio napisati,
ah, valjda ništa važno
slobodno možete nastaviti
mirno disati.
Odštopavanje
Sjeo sam pisati pjesmu
na terasi,
u dvorištu preko puta
mene divljali su psi
lajanje im bijes
krasi,
ja sam sve to ipak samo
napola čuo,
desno uho mi je od mora
zaštopano pa mi
uši više nisu funkcionalni
duo,
izluđivala me zaštopljenost
u isčekivanju inspiracije
pa ga stadoh
grebsti,
češkajući ga zagrabio sam
dobro i uspio vosak
pomesti,
i pročuo sam, a samim
time sam i ideju u
umu čuo,
piši o tome kako si bez
kapi odštopao uho
pa su uši opet
funkcionalni duo.
Relativitet straha
Bojim se pasa
mogu me rastrgati i ubiti,
moja baka se boji autora grafita
„Allahu Akbar“ ispred prozora
s teroristom je lako glavu izgubiti,
ja se ne brinem zbog terorista
pa to je pisao neki
blesavi klinac,
baka se ne boji pasa
odrasla je s njima, mačkama
a povremeno se čak našao
i svizac,
no vidio sam hrpu pasa
koji trgaju svoje vlasnike
na televiziji,
a baka hrpu terorista što emigracijom
se sa zapadom nađu u
koliziji,
sve mi se čini da relativno
strašne stvari fiksiraju
mediji,
mislim si trebalo bi potamaniti sve novinare
po logici što se nađe u crnoj
komediji,
ali i ja sam novinar
kao što susjedstvo zna
pa bolje da toj ideji
ne dam preveliki klik,
no baš tada spazim crvenu
točku na prsima
u ravnini s prozorom preko puta
gdje živi paranoidni
lik.
